ABDULLAH IBN HUZAFE ES-SEHMI
“Sva ki musliman je dužan poljubiti Abdullaha ibn Huzafu u glavu, a ja ću to prvi uraditi.”
(Omer ibn Hattab)
Junak ove naše priče je jedan od ashaba (drugova Vjerovjesnikovih), čovjek po imenu Abdullah ibn Huzafe. Duga historija bi prošla pored ovog čovjeka kao što je prolazila i pored miliona drugih Arapa prije njega ne dotičući ih se i ne pridaj ući im nikakvog posebnog znacaja. Ali, veličanstvena vjera Islam je omogućila Abdullahu ibn Huzafetu da sretne dvojicu najvećih vladara na dunjaluku u tom vremenu.
To su: Kisra, perzijski car i bizantijski kralj – Kajsar. S njima dvojicom Abdullah je doživio susret koji se i dan – danas u historiji Islama prepričava i ne prepušta zaboravu. Njegov susret sa Kisrom se desio šeste godine po Hidžri, kada se Allahov Poslanik,odlučio da pojedine ashabe sa pismenim
porukama pošalje svim okolnim vladarima, pozivajući ih u Islam. Poslanik je dobro razmotrio i istakao važnost ovih zadataka. Njegovi glasnici su odlazili u zemlje sa kojima nisu imali nikakvih ugovora niti saradnje. Nisu govorili jezicima tih zemalja, niti su poznavali išta o naravi, i osobinama pojedinih vladara. Oni će te vladare pozivati da ostave svoje dotadašnje vjerovanje, da napuste svoju slavu, vlast i moć, te da uđu u vjeru ljudi koji su do juče spadali među njihove podanike. Bilo je to doista opasno putovanje – prava avantura. Onaj koji bi odlazio na taj put – bivao je izgubljen, a onaj koj i se s tog puta vrati – bit će ponovo rođen. Zbog važnosti ovog poduhvata Vjerovjesnik je sakupio svoje drugove (ashabe), ustao da im održi govor, zahvalio se Uzvišenom Allahu kako to dolikuje, proučio · šehadet a zatim
rekao: – Odlučio sam da neke od vas pošaljem kao svoje izaslanike vladarima stranih zemalja, pa mi se ne protivite u tome kao što su se Izraelćani usprotiviliIsau, sinu Merjeminom. Ashabi uglas rekoše: – Mi ćemo, Allahov Poslaniče, u potpunosti izvršiti što god želiš, pa nas pošalji na koju god stranu hoćeš ! –
Vjerovjesnik od prisutnih ashaba izabra šestoricu koje će poslati kao glasnike arapskim i stranim vladarima. Među tom šestoricom bijaše i Abdullah ibn Huzafe es-Sehmi, koji bi izabran da vjerovjesnikovu poruku prenese Kisri, vladaru Perzije. Opremi Abdullah svoju jahalicu, oprosti se sa ženom i djecom i uputi se preko brda i dolina ka svom cilju. Putovao je sam – samcat i jedini drug na putu mu bijaše Uzvišeni Alla! Tako stiže u perzijsku prijestolnicu, tražeći dozvolu za prijem kod cara i obavijesti čuvare dvorca o poruci koju nosi. Kada cara obavijestiše o posjeti, on naredi da se njegov divan (rezidencija) uljepša, pozva sve velikaše da prisustvuju tom prijemu, i tek kad sve bi spremno, dozvoli da uđe Abdullah ibn Huzafe. Uđe Abdullah pred najodabranijeg Perzijanca, ogrnut u svoj skromni
ogrtač, umotane glave u grubu mahramu, ali sa ponosom kakav samo Arapi posjeduju. Išao je sigurnim čvrstim korakom, ponosno uzdignute glave, sav naoružan Islamom, čvrstim ubjeđenjem i imanom.
Kad ga je Kisra perzijski car vidio kako ide prema njemu naredi jednom od svojih lj udi da uzme od njega pismo, ali Abdullah reče: – Ne, Allahov Poslanik mi je naredio da lično tebi u ruku predam njegovo pismo, i ja se neću oglušiti o naredbu Poslanikovu ! Onda Kisra reče svojim ljudima: – Pustite ga neka priđe ! Abdullah priđe i lično mu preda poruku od Muhammeda. Onda Kisra pozva jednog čovjeka – Arapa iz područja Hire, naredi mu da otvori pismo te da ga pročita, a u pismu stajaše:
Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog: Od Muhammeda – Allahovog Vjerovjesnika, Kisri vladaru Perzije. Neka je selam na onoga koj i slijedi Pravi put. Čim je Kisra čuo početak pisma srdžba napuni njegove grudi, lice mu se zacrveni a vratne žile se ukazaše. Krivo mu je bilo što je Vjerovjesnik pismo započeo sa svojim imenom. Istrgnu pismo iz ruku svoga pisara i iscijepa ga u najsitnije komadiće ne saznavši šta se u njemu nalazi. Istovremeno Kisra povika: – Ovako da meni
piše pismo, a on je moj rob ! ? Onda naredi da se Abdullah istjera iz njegovog divana, što odmah bi i učinjeno. Abdullah izađe iz Kisrinog dvorca ne znajući šta je Allah odredi da se snjim desi;
hoće li biti ubijen ili će biti slobodan? Malo razmisli pa reče sam sebi: – Tako mi Allaha, ne zanima me što će biti sa mnom nakon što sam izvršio naredbu Allahovog Poslanika. – Onda uzjaha
svoju jahali cu i krenu. Kada se Kisra malo smirio, naredi da mu ponovo dovedu
Abdullaha, ali ga ne nađoše. Digoše se čuvari u potjeru za njim, ali mu ne nađoše nikakva traga. Uputiše se i prema granici sa Arapskim poluotokom, pa ustanoviše da je Abdullah već napustio Perziju. Kada je Abdullah stigao Vjerovjesniku, obavijesti ga o Kisrinom postupku kako je iscjepao njegovo pismo, a
Vjerovjesnik il samo kratko reče: – Allah mu pocijepao njegovo carstvo ! A što se tiče Kisre on poruči svom namjesniku Bazanu u Jemenu, da odmah pošalje dva najsposobnija čovjeka u Hidžaz i da im naredi da mu dovedu toga čovjeka iz Medine koji za sebe tvrdi da je Allahov Poslanik. Bazan izabra dvojicu ljudi i preda im pismo u kojem naređuje Muhammedu da se snj ima dvojicom odmah, bez ikakvog oklijevanja, uputi u Perziju Kisri – velikoinaru. Još naredi svojim glasnicima da se dobro raspitaju o tom
Vjerovjesniku i da mu prikupe što više podataka o njegovoj misiji. Dvojica glasnika se odmah zaputiše prema Medini, a kada dođoše u Taif sretoše neke trgovce iz plemena Kurejš. Upitaše ih za Muhammeda, a oni im rekoše da je on u Jesribu – Medini. Ovi trgovci se zaputiše u Mekku radosni zbog susreta sa glasnicima perzijskog namjesnika. Počeše čestitati Kurejšijama uzvikivajući: – Radujte se i budite sretni, jer se moćni Kisra okomio na Muhanimeda i on će da vas riješi njegova zla. Što se tiče dvojice glasnika oni produžiše put prema Medini, pa kada stigoše odmah se sastaše sa Allahovim poslanikom Muhammedom, predaše mu pismo i rekoše mu: – Vladar svih vladara – Kisra poručio je našem vladaru Bazanu da pošalje nekog ko će te dovesti njemu. Eto, mi smo došli po tebe, pa da ideš s nama, i ako dobrovoljno kreneš, mi ćemo Kisri preporučiti da bude blag prema tebi, a ako odbiješ, znaj da je on taj koj i je toliko moćan i silan da će lahko uništiti i tebe i tvoj narod. Allahov Poslanik se (blago) osmijehnu te im reče: – Vratite se u svoje konačište, pa mi dođite sutra! Kada, sutradan rano, dođoše ponovo Vjerovjesniku, upitaše ga: – Jesi li se pripremio da ideš s nama kod perzijskog vladara Kisre?
On im odgovori : – Vi više nikada nećete vidjeti Kisru? Ubio ga je Allah tako što je protiv njega ustao sin mu Širewejh tog istog mjeseca, u toj i toj noći i ubivši ga preoteo mu vlast. Glasnici su začuđeno slušali šta im govori Muhammeda onda rekoše: – Znaš li ti šta govoriš? Hoćeš li da o tome obavijestimo našeg vladara Bazana? – Da! – rečeim Vjerovjesnik, i još mu recite da će moja vjera doprijeti sve dotle dokle je
dopirala Kisrina vlast, pa ako vaš vladar primi Islam, dat ću mu da i dalje vlada istim područjem i bude vođa u svom narodu ! – I krenuše dvojica glasnika od Vjerovjesnika, te stigoše svom
vladaru Bazanu u Jemen. Obavijestiše ga o svemu, a on im reče: – Ako bude ovako kako je rekao Muhammed (misleći na ubistvo Kisre) onda je on stvarno Allahov Poslanik, a ako ne bude, onda
ćemo vidjeti šta da uradimo s njim. Nije mnogo vremena prošlo a Bazanu stiže poruka od
Širewejha u kojoj kaže: “Obavještavam te da sam ubio Kisru, a ubio sam ga, kako bih osvetio naš narod, jer j e on dozvolio da se ubijaju naši uglednici, da se zarobljavaju njihove žene a otimaju njihovi imeci. I kada ti dođe ovo moje pismo iskaži mi pokornost i ti i tvoj i podanici.” Čim Bazan pročita Širewejhovo pismo i uvjerivši se da je Muhammed govorio istinu, baci pismo i obznani svoj prelazak na Islam, odmah za njim Islam prihvatiše i svi Perzijanci koji su živjeli u području Jemena. Ovo je bila priča o susretu Abdullaha ibn Huzafe sa Kisrom – perzijskim vladarom. Sada ćemo čuti priču o njegovom susretu
sa Kajsarom – bizantij skim carem. Njegov susret sa Kajsarom bijaše u vrijeme halife Omera ibn Hattaba i taj slučaj je veoma čudan i poučan. Devetnaeste godine po Hidžri halifa Omer ibn Hattab posla
vojsku u rat protiv Bizantinaca. Jedan od brojnih mudžahida bijaše Abdullah ibn Huzafe. Vizantijski car je već dosta čuo o muslimanskoj vojsci, o njihovoj iskrenoj vjeri, čvrstom ubjeđenju, te o njihovoj spremnosti da ginu na Allahovom putu i putu Njegova Poslanika. Car naredi svojim vojnicima da, ako ikoga zarobe od muslimanskih boraca ostave ga živog i da mu ga dovedu. Allah odredi da baš Abdullah ibn Huzafe bude zarobljen padne u ruke Bizantijcima. Vojnici ga dovedoše svom caru rekoše: – “Evo, ovo je jedan od prvih drugova Muhammedovih i njegov vjerni sljedbenik. Pao nam je u šake pa smo ti ga doveli kao što si rekao ! – Car je dugo posmatrao Abdullaha pa mu onda reče: – Predložit ću ti jednu stvar. – A šta to? – upita Abdullah. – Nudim ti da se pokrstiš i da primiš kršćanstvo, pa ako pristaneš
pustiću te na slobodu povrh toga te dobro nagraditi. Zarobljenik mu s ponosom i čvrstom odlučnošću odgovori: – Meni j e smrt hiljadu puta draža od onoga što mi ti nudiš. Car mu zatim reče: – Vidim da si sposoban čovjek, pa ako prihvatiš moju ponudu učinit ćute svojim ortakom i podijeliti vlast s tobom.
Zarobljenik, čvrsto vezan lancima, se osmijehnu pa ponovo odvrati riječima: – Tako mi Allaha, kada bi mi dao svu svoju vlast i sve što posjeduju Arapi da samo za jedan tren (koliko bi okom trepnuo) napustim · Muhammedovu vjeru, ja opet ne bih pristao. Onda ću te ubiti ! – uzviknu car. – Kako god hoćeš – odgovori
Abdullah. Onda car naredi pa Abdullaha razapeše na krst a vojnici počeše da ga gađaj u kako bi ga zaplašili. Car im na njihovom jeziku reče da ga gađaju u blizinu ruku, istovremeno mu i dalje nudeći da se pokrsti što je zarobljenik odbijao, onda je car rekao da ga gađaju u blizini nogu, ponovo mu nudeći napuštanje Islama, što opet bi uzalud. Vidjevši da neće ništa više postići car naredi da prekinu i da ga spuste sa krsta. Onda pozva sluge da do,nesu jedan veliki kazan u koji uliše ulje a onda ga staviše na jaku vatru tako da ulje poče ključati. Onda car naredi da mu se dovedu druga dva zarobljenika muslimana, te
naredi da jednog od njih bace u kazan. Dok to učiniše njegovo meso se poče raspadati i ukazaše se gole ljudske kosti. Tada se car okrenu prema Abdullahu ibn Huzafi, pa ga opet pozva da primi
kršćanstvo, ‘ što Abdullah ponovo odbi odlučnije nego ijednom ranije. Pošto car izgubi svaku nadu, naredi da i Abdullaha bace u kazan u kojeg su ubacili njegova druga. Kada ga povedoše oči mu se orosiše suzama, na što carevi vojnici rekoše svom vladaru: “Eno on plače.” Car pomisli kako se Abdullah uplašio pa viknu: “Vratite ga ovamo.” Kada Abdullaha ponovo odvedoše pred cara on mu opet ponudi da se pokrsti, a Abdullah kao i ranije odbi. Car mu reče: “Teško tebi, pa zašto si onda plakao.” Abdullah mu odgovori: “Pomislio sam, eto sad ću biti bačen u ovaj kazan i tako se lahko rastati sa svojom dušom,
zaželio sam u tom momentu da imam duša koliko dlaka na svom tijelu pa da svaka od njih bude bačena u ovaj vreli kazan na Allahovom putu. To što se nisam mogao još više žrtvovati to me je ražalostilo.”
Onda car uvjerivši se da Abdullah· nije običan čovjek, potpuno se predavši, reče: – Pristaješ li da me poljubiš u čelo, pa ću te osloboditi. Abdullah dodade: . “A hoćeš li pustiti sve ostale zarobljene muslimane?” “Hoću”, odgovori car. Kasnije je pričao Abdullah: “Rekao sam sebi ovo je neprijatelj od najgorih Allahovih neprijatelja, ali ako ga poljubim u čelo pustit će I mene i sve ostale muslimane. Mislim da mi na to niko neće prigovoriti .” Onda Abdullah priđe i poljubi carevu glavu, a on naredi pa
dovedoše sve ostale zarobljene · muslimane, te ih predade Abdullahu i tako ih sviju oslobodi. Kada je Abdullah ibn Huzafe stigao do halife Omera ibn Hattaba ispriča mu sve što mu se desilo. Halifa se veoma obradovao povratku zarobljenih muslimana i gledajući u njih reče: “Dužnost svakog muslimana je da poljubi čelo Abdullaha ibn Huzafe. Ja prvi to činim.” Onda ustade i poljubi Abdullaha u čelo.
