U nekim predajama se navodi da će iznenadna smrt biti česta u vremenima pred Sudnji dan. Iznenadna ili brza smrt danas ima više oblika.

Jedan od oblika iznenadne smrti sigurno je ono što se danas zove infrakt, kada srce iznenada prestaje da radi, i kada smrt nastupa vrlo brzo nakon toga. Smrt nastupa tako brzo da porodica čak nema vremena da pozove doktora niti priliku za liječenjem, jer infrakt nastupi neočekivano bez prethodnih naznaka ili bolesti koje bi ukazivale na njega.

Jedna vrsta brze smrti jesu teški slučajevi šloga, kada čovjek pada u komi i ubrzo nakon toga umre, bez prethodnih naznaka da će se to desiti, već smrt nastupa iznenada odmah nakon što čovjek izgubi svijest.

Česte saobraćajne nesreće u kojima bude izgubljenih života jesu jedan od oblika iznenadne smrti. Bilo da se radi o grešci vozača ili ne, zbog prebrze vožnje i nepoštivanja pravila u saobraćaju, zbog vožnje u pospanom stanju, zbog tehničkih problema na vozilu, zbog prevrtanja ili sudara, često se dešava da u ovim nezgodama po više ljudi odjednom izgubi život iznenada.

Iznenadna smrt danas nastupa u međusobnim obračunima kriminalaca, ili u napadu naoružanih kriminalaca na nevine ljude od kojih, ili presretanjem na ulicama ili upadom u njihovim kućama i radnjama, traže novac, pa često i pokušavaju da siluju napadnute žrtve, pa ako se neko suprostavi njima dolazi du ubijanja takvih,….. ili slučajevi slični ovima.

U ovim slučajevima, kada čovjek umre iznenada, nije dozvoljeno ukopavati čovjeka odmah, sve dok se u potpunosti ne dokaže da je duša zaista napustila tijelo.

Znakovi koji ukazuju da je duša napustila tijelo, tj. nastupila je prava smrt jesu tamne slijepočnice, nos postaje kriv (kada duša napušta tijelo), kod odraslih osoba često zenice pobijele, šake su opuštene kao da su iščupane iz zgloba i da su sa rukom spojene samo preko kože, također i stopala su opuštena kao da su razdvojena od zgloba, koža na licu postaje rastegljiva, a najbolji pokazatelj smrti jeste promjena mirisa tijela. Sve su ovo znaci koji nesumnjivo ukazuju na smrt.

Zato se u slučajevima iznenadne smrti, a u nedostatku navedenih znakova, odgađa brzo ukopavanje, jer često se osoba, za koju mislimo da je mrtva, probudi nakon dan dva, zato što kod nje nije nastupila prava već klinička smrt.

Predaje prenesene u vezi iznenadne smrti

1. Prenosi se da je Imam Ahmed rekao: “Mrzim iznenadnu smrt.” Razlog zbog kojeg je Imama Ahmed rekao ovo sigurno je što većina ljudi ne spremi oporuku, niti se za smrt pripremi pokajanjem od grijehova i činjenjem dobrih djela. Čovjek kada je zdrav nada se dugom životu, i ne razmišlja o ostavljanju oporuke i o ostalim obavezama koje mora ispuniti dok je živ. Allahov Poslanik s.a.w.s. je rekao: “Čovjek musliman koji posjeduje nešto, ne treba da prespava dvije noći, a da za to nije ostavio oporuku.” (hadis bilježi Ibn Ebi Šejbe)

Čovjek često zanemaruje svoje obaveze koje mora ispuniti dok je živ i onda kada mu dođe iznenadna smrt, na taj način uzurpira tuđe pravo.

2. Prenosi se od Aiše r.a. i Ibn Mesu’da da su rekli: “Iznenadna smrt je milost za vjernika, a žalost za griješnika.” (Ovo vjerovatno zbog toga što bolest i dugotrajna bol budu preteški za čovjeka, i često zbog nemogućnosti podnošenja istih čovjek poželi smrt kako bi bol prestala)

3. Ulema prenosi da je Ibrahim a.s. zajedno sa još nekoliko vjerovjesnika umro iznenadnom smrću, i da je takva smrt smrt dobrih, i da je ona milost vjernicima, nježnost i dobrota prema onima koji su uvijek spremni za smrt, a kazna za one koji nisu ostavili oporuku i koji se nisu na vrijeme pokajali za svoja loša djela.

Vjernik često treba razmišljati o smrti

Allahov Poslanik s.a.w.s. je rekao: “Nemoj niko od vas da poželi smrt u teškim situacijama, pa ako neko (u tim situacijama) mora nešto reći neka onda kaže: “Allahu moj, poživi me ako će moj život biti bilji za mene, a usmrti me ako će smrt biti bolja za mene.” (Hadis bilježe Buharija i Muslim)

Vjernik će sigurno imati nagradu za bolove i bolesti koje ga snađu, jer je Poslanik s.a.w.s. rekao: “Neće muslimana zadesiti umor, briga niti tuga, niti bol, pa čak ga ni trn neće ubosti a da mu Allah pri tome ne oprosti od njegovih loših djela.” (Hadis bilježi Buharija)

Međutim opraštanje grijeha u ovom slučaju uslovljeno da čovjek strpljivo podnese ono što ga zadesi, bez da bude nestrpljiv i da se žali i jada ljudima. Neki od učenjaka selefa su čak pokudili jaukanje prilikom bolesti, jer je to jedna vrsta žaljenja. Zato je na muslimanu da strpljivo podnese sve nezgode koje ga zadese, da sačuva dušu od nestrpljenja, da sačuva jezik od jadanja, da sačuva svoje ruke od udaranja samog sebe (zbog jačine bola). Već se musliman treba jadati Allahu dž.š., i nikako ljudima. (Ovdje se izuzima slučaj ako čovjek hoće da obavijesti ljude da je on bolestan, i to na način da se prvo zahvali Allahu dž.š. pa tek onda kaže da je bolestan, bez da bude uznemiren i ljut.)

Na potomcima čovjeka koji umre iznenadnom smću jeste da urade što više dobrih djela u njegovo ime (naravno ona djela koja se mogu uraditi za drugoga, kao što su dova, hadždž, sadaka i sl.), da podmire njegove dugove, da izdvoje zekat koji on nije stigao izdvojiti i sl.

Jedan od razloga što se iznenadna smrt zove baš tako jeste i nemar, povođenje za strastima i raznim porocima, što odvraća čovjeka od razmišljanja o smrti i pripreme za nju i za ono što nakon toga slijedi.

Zato musliman mora stalno razmišljati o smrti i pripremati se za nju čineći dobra djela, kako, kad mu dođe smrt, nebi poželio da mu Allah dž.š produži život. Rekao je Uzvišeni:

وَأَنْفِقُوا مِنْ مَا رَزَقْنَاكُمْ مِنْ قَبْلِ أَنْ يَأْتِيَ أَحَدَكُمُ الْمَوْتُ فَيَقُولَ رَبِّ لَوْلَا أَخَّرْتَنِي إِلَى أَجَلٍ قَرِيبٍ فَأَصَّدَّقَ وَأَكُنْ مِنَ الصَّالِحِينَ (*) وَلَنْ يُؤَخِّرَ اللَّهُ نَفْسًا إِذَا جَاءَ أَجَلُهَا وَاللَّهُ خَبِيرٌ بِمَا تَعْمَلُونَ

“I od onoga čime vas Mi opskrbljujemo udjeljujte prije nego nekom od vas smrt dođe, pa onda rekne: “Gospodaru moj, da me samo još kratko vrijeme zadržiš, pa da milostinju udjeljujem i da dobar budem!

Allah sigurno neće ostaviti u životu nikoga kome smrtni čas njegov dođe; a Allah dobro zna ono što vi radite.” (Al-Munafikun, 10-11)

Razlozi dužeg i berićetnijeg života

Iznenadna smrt će biti česta pojava pred Sudnji dan, a dokaz tome je hadis kojeg prenosi Enes ibn Malik r.a. da je Poslanik s.a.w.s. rekao: “Od znakova Sudnjeg dana jeste veliki broj iznenadne smrti.” (Hadis bilježi Taberani, a šejh Albani kaže da je hadis hasen – sa dobrim lancem prenosioca)

Danas smo svjedoci tome da veliki broj ljudi umire iznenada. Vidimo čovjeka u punom zdravlju, i iznenada čujemo vijest da je taj umro ili poginuo u saobraćajnoj nesreći.

Allahov Poslanik s.a.w.s. je rekao: “Ko želi da mu se poveća nafaka i produži život, neka održava rodbinske veze.” (Hadis bilježe Buharija i Muslim)

Allahov Poslanik nas je obavjestio da je održavanje rodbinskih veza razlog dužeg života. Pa čak i da život takvom prema godinama bude kratak Allah dž.š. će mu dati bereketa u njemu na način da ga je počastio korisnim znanjem i da je on za svoga života uradio mnogo dobrih djela. Održavanje rodbinskih veza zanči dobar odnos prema rodbini, savjetovanje rodbine, pomaganje rodbini u teškim situacijama, posjećivanje rodbine i tome slično.

Ako je bereket u imetku i životu vezan za održavanje rodbinskih veza, također i druga dobra djela će donijeti bereket u životu i njegovoj dužini, kao što su namaz, sadaka, hadž i umra, borba na Allahovom putu, savjetovanje drugih, naređivanje na dobro i odvraćanje od zla, sticanje znanja i podučavanje drugih, pozivanje u Allahovu vjeru, zikrovi i dove, čitanje i učenje Kur’ana, ustručavanje od zabranjenih stvari, čuvanje jezika i udova od harama, udaljavanje od grijeha, bili oni mali ili veliki, i sl.

Sva navedena dobra djela biće uzrokom za duži život i bereket u njemu uz Allahovu dž.š. pomoć. Allah dž.š. će zbog ovih djela muslimanu pružiti užitak u njegovim udovima, u njegovom sluhu, vidu i snazi, kao što je to slučaj sa Ebu Tajib Et-Taberijem, koji je prešao stotu godinu, pa je jednom skočio tako visoko da su se oni oko njega začudili na toliku aktivnost u takvim godinama, a on im je rekao: “Ove udove sam ja čuvao u svojoj mladosti, pa je Allah njih sačuvao u starosti”

Dakle, ko se bude trudio da učini što više dobrih djela od dobrovoljnih namaza i dobrovoljnog posta, sadake, učenja Kur’ana, dova i zikrova, čuvanja rodbinskih veza, ko bude iskren, lijepog ahlaka, stidan i darežljiv, povjerljiv i sl. ispuniće uzroke zbog kojih će ga Allah dž.š. sačuvati svake štete i zla, i zbog kojih će Allah dž.š. od njega udaljiti svaku bolest, nesreću i nezgodu, kao što je rekao Allahov Polsanik s.a.w.s:

“Čuvaj Allaha, čuvat će te……” (Hadis bilježe Tirmizi i Imam Ahmed)

Kako se pripremati za smrt?

Prvo: Ono što je obaveza svakom muslimanu da radi kako bi bio spreman za smrt jeste izvršavanje vadžiba (obaveza) i činjenje što više nafila, kao i ostavljanje svih harama i udaljavanje od pokuđenih stvari, a ko ovo ispuni biće od onih za koje Uzvišeni kaže:

وَمِنْهُمْ سَابِقٌ بِالْخَيْرَاتِ بِإِذْنِ اللَّهِ

“i biće onih koji će, Allahovom voljom, svojim dobrim djelima druge nadmašiti..” (Fatir, 32)

Drugo: Allahov Poslanik s.a.w.s. je rekao: “Kada iman uđe u srce vjernika ono postane prostrano i vedro.” Upitali su ga šta su znakovi toga, a on s.a.w.s. je rekao: “Okretanje ka kući vječnosti, nezainteresovanost prema kući prolaznosti, i priprema za smrt prije nego ona dođe.” (Hadis bilježi Ibn Ebi Šejbe)

Mnogi od selefa bili su uvijek spremni za odlazak sa ovoga svijeta. Kada bi neko od njih saznao da će ubrzo umrijeti (zbog bolesti koja ga je zadesila), ne bi imao niko ko je više radio dobrih djela od njega, koji bi svo svoje vrijeme posvjetio činjenju dobrih dijela čuvajići se pri tome od harama.

Treće: Često spominjanje smrti. Rekao je Allahov Poslanik s.a.w.s.: “Spominjite smrt što više!” (Bilježe Tirmizi, Nesai, Ibn Madže, Imam Ahmed)

Svi ljudi svjesni su toga da će kad tad morati da napuste ovaj svijet, ali zaokupljenost ovim svijetom, udovoljavanju strastima i razni poroci sprječavaju ljude da razmišljaju o smrti, kao što kaže Uzvišeni:

ذَرْهُمْ يَأْكُلُوا وَيَتَمَتَّعُوا وَيُلْهِهِمُ الْأَمَلُ فَسَوْفَ يَعْلَمُونَ

“Pusti ih neka jedu i naslađuju se, i neka ih zavara nada, – znaće oni!” (El-Hidžr, 3)

Musliman nikako ne treba da pruža svoj pogled prema dunjaluku, njegovim ljepotama i strastima, jer je Uzvišeni rekao:

وَلَا تَمُدَّنَّ عَيْنَيْكَ إِلَى مَا مَتَّعْنَا بِهِ أَزْوَاجًا مِنْهُمْ زَهْرَةَ الْحَيَاةِ الدُّنْيَا لِنَفْتِنَهُمْ فِيهِ وَرِزْقُ رَبِّكَ خَيْرٌ وَأَبْقَى

“I nikako ne gledaj dugo ljepote ovoga svijeta koje Mi kao užitak raznim sortama nevjernika pružamo, da ih time na kušnju stavimo, ta nagrada Gospodara tvoga je bolja i vječna.” (Ta-ha, 131)

Ko ne bude obraćao pažnju na dunjaluk i jegove ljepote, njegovo srce će biti smireno i takav će u svakom trenutku biti spreman za smrt, ne plašeći se iznenadne smrti, jer je on uvijek spreman za odlazak sa ovoga svijeta.

Iznenadna smrt je nekada kazna, a nekada milost

Nekada iznenadna smrt bude kazna, zato što spriječi čovjeka da ostavi oporuku, i da izvrši sve svoje obaveze, i zato je smrt većine ashaba bila prirodna smrt, koja bi dolazila nakon smrtne bolesti, pa su oni umirali na smrtnoj postelji.

Dok, nekada brza i iznenadna smrt bude milost za vjernika, jer tada on izbjegne duge bolesti i jake bolove.

Prenosi se u jednom hadisu da melek smrti kada dođe iznad glave vjernika kaže: “Izađi, o ti dobra dušo, i idi ka oprostu Gospodara tvoga i njegovom zadovoljstvu pa će izaći duša kao što kapljica spadne sa vlažnih usana!”, A u drugom rivajetu stoji “Pa će ona izaći iz tijela kao što se dlaka izvadi iz tijesta.” “a nevjerniku će se duša odvajati od tijela, pa će je čupati (melek) kao što se mokra vuna čupa užarenim gvožđem.” (Hadis je dio dugog hadisa kojeg bilježi Imam Ahmed od Bera ibn Aziba r.a.)

Autor teksta je šejh Abdullah ibn Abdurrahman Edž-Džibrin, rahmetullahi alejhi, a dio je njegovog odgovora na pitanje o iznenadnoj i brzoj smrti.

Sa arapskog preveo i prilagodio

Adnan Nišić

Brigu selefa (prve tri generacije: ashaba, tabe’ina, etbau tabe’ina) u čuvanju prakse Poslanika s.a.w.s. možemo posmatrati sa tri aspekta:

1. Trud ashaba r.a. u praćenju, pamćenju i slijeđenju svega vezanog za Poslanika s.a.w.s.
2. Trud i briga ashaba da što dosljednije prenesu ono što su zatekli i zapamtili od prakse Poslanika s.a.w.s. na kasnije generacije
3. Opreznost ashaba i tabe’ina u preuzimanju hadisa

1. Trud ashaba r.a. u praćenju, pamćenju i slijeđenju svega vezanog za Poslanika s.a.w.s.

1. Praćenje Poslanika s.a.w.s. i svega što je vezano za njega od strane ashaba r.a.

Ashabi r.a. su se trudili da što više vremena provedu sa Poslanikom s.a.w.s. kako bi naučili što više od vjere i to primijenili kod sebe. Na tom putu često su žrtvovali i svoje vrijeme, zdravlje, poslove…Trudili su se da i kada nešto ne bi mogli direktno saznati od Poslanika s.a.w.s., kao što je npr. Intimni život, onda bi slali svoje supruge da o tome upitaju supruge Poslanika s.a.w.s. kako bi i oni u tome slijedili svoga uzora.

Omer r.a. bi jedne večeri išao sam u halke Poslanika s.a.w.s., a drugu noć bi on ostao kući i obavljao svoje obaveze, a slao bi kod Poslanika s.a.w.s. svoga komšiju ensariju, pa bi ga poslje pitao o svemu o čemu je Poslanik s.a.w.s. govorio. (Predaju o tome bilježe Buharij i Muslim)

Buharija bilježi predaju da je Ukbe bin Haris r.a. prevalio put iz Mekke za Medinu, kako bi upitao za propis ženidbe sestre po mlijeku, jer se to njemu desilo a on nije imao znanja o tome. Kada je direktno od Poslanika s.a.w.s. saznao da je to zabranjeno odmah se razveo.”

Ebu Ejjub El-Ensari r.a. je u poznim godinama otputovao iz Medine do Egipta da bi čuo jedan hadis od Ukbe bin Amira r.a. jer je samo on ostao među živima koji je čuo hadis od Poslanika s.a.w.s. da je rejkao: ”Ko prikrije sramotu vjernika na ovome svijetu, Allah će prikriti njegovu sramotu na Sudnjemu danu.”

Džabir ibn Abdullah r.a. kako sam kaže putovao mjesec dana do Šama da bi tamo čuo hadis od Abdullaha ibn Unejsa r.a. da je Poslanik s.a.w.s. rekao: ”Allah će robove ili je kazao ljude, sakupiti gole i neobrezane.”

1. Ashabi su se trudili u pamćenju sunneta Poslanika s.a.w.s.

Ashabi su se maksimalno trudili da zapamte što više mogu sunneta Poslanika s.a.w.s. Majka Enesa ibn Malika r.a. dala je svoga sina dok je bio dječak da služi Allahovog Poslanika s.a.w.s. kako bi naučio što više sunneta. Tako je postao i jedan od ashaba sa najviše upamćenih i prenesenih Hdisa od poslanika s.a.w.s.

Slično je uradila i majka od Zejda bin Sabita r.a., jednog od pisara objave, pa je kasnije on u vrijeme Ebu Bekra r.a., i Osmana r.a. odigrao ključnu ulogu u sakupljanju Kur’ana u mushaf.

Poslanik s.a.w.s. je oženio Aišu r.a. dok je bila mlada, a bila je i oštroumna, a jedan od razloga ženidbe sa njom jeste i da što više detalja iz njegovog života prenese na kasnije generacije. Postala je najučenija žena u Islamu i tako je ostalo do današnjih dana. Također je žena sa najviše prenesenih hadisa.

Od Ebu Hurejre r.a. preneseno je više od 5.000 hadisa, od Aiše r.a. i Abdullaha ibn Omera oko 2.000, a približno toliko je preneseno od Abdullaha ibn Mes’uda i Enesa bin Malika r.a.

1. Trud ashaba r.a. i tabeina u slijeđenju sunneta u praksi:

Ashabi r.a. su bili vrlo strogi po pitanju sprovođenja sunneta Poslanika s.a.w.s. Tako je Ebu Bekr r.a. odmah nakon smrti Poslanika s.a.w.s. odlučio poslati vojsku Usameta bin Zejda r.a. koju je pripremio Poslanik s.a.w.s.. Ebu Bekr r.a. se odlučio poslati vojsku samo zato da bi ispoštovao odluku Poslanika s.a.w.s. iako je vojska itekako bila potrebna Medini obzirom na veliki broj plemena oko Medine koji su se vratili u nevjerstvu nakon smrti Poslanika s.a.w.s.

Abdullah ibn Omer r.a. je jednom prilikom citirao hadis: ”Ne sprečavajte žene da noću idu u džamije.”, na što je njegov sin rekao da neće puštati žene nožu u džamiju kako ne bi činile nered. Tada ga Abdullah r.a. udari i reče: ”Ja ti kažem rekao Allahov Poslanik s.a.w.s., a ti tako kažeš.” (Buharija i Muslim)

Ibn Omer r.a. bi također uvijek na putovanju od Medine do Mekke pod jednim drvetom nakon podne namaza uvijek prilegao, samo zato što je to uradio Allahov Poslanik s.a.w.s.

Buharija i Muslim bilježe predaju da je ashab Abdullah ibn Mugaffel r.a. upozorio jednog čovjeka hadisom Poslanika s.a.w.s. na zabranjenost gađanja kamenjem, nakon čega je čovjek nastavio da gađa sa kamenjem. Tada mu je ovaj ashab rekao: ”Ja ti prenosim hadis od Allahovog Poslanika s.a.w.s., a ti i dalje bacaš kamenčiće. Tako mi Allaha ja sa tobom više nikada neću prozboriti.”

Es-Sujuti bilježi predaju da je plemeniti tabe’in Ibn Sirin rhm. citirao hadis jednom čovjeku koji mu je nakon toga citirao mišljenje jednog čovjeka, na što mu je ibn Sirin rekao: ”Velim ti da je rekao Vjerovjesnik s.a.w.s., a ti spominješ mišljenje tog i tog. Tako mi Allaha ka sa tobom više neću prozboriti.” (Miftahul dženneti fil ihtidžadži bis sunneti, Es-Sijuti, 33. Str.)

2. Trud i briga ashaba r.a. i tabeina u preciznom prenošenju sunneta

Ashabi r.a. su bili vrlo precizni i odgovorni u prenošenju hadisa. Znajući kolika je odgovornost u prenošenju sunneta Poslanika s.a.w.s. često su se sustezali da često spominju hadise:

• Kao što je slučaj sa Zubejrom ibn El-Awamom r.a. kada ga je upitao sin Abdullah r.a. da ga ne čuje često da prenosi hadise, pa mu je zubejr r.a. odgovorio: ”Ja se nisam odvajao od Poslanika s.a.w.s. ali sam ga čuo kada je rekao: ”Ko na mene slaže neka pripremi mjesto u Džehennemu.” (Buharija)
• Ibn Madže bilježi u svome Sunenu da je neko rekao Zejdu ibn Erkamu r.a. da im priča hadise, na što je on odgovorio: ”Ostarili smo i zaboravili, a prenositi hadise od Allahova Poslanika s.a.w.s. velika je odgovornost.”
• Abdurrahman ibn Ebi Lejla kaže: ”Zatekao sam 120 ensarija Muhammedovih s.a.w.s. i ni jedan od njih ne bi prenio hadis a da pri tome ne bi volio da to neko drugi mjesto njega učini. Niti bi ijedan dao odgovor na postavljeno pitanje, a da ne bi volio da to neko drugi umjesto njega uradi.” (Usulul hadisi ulumuhu ve mustelahuhu, od Muhammeda Adžadća El Hatiba, str. 85.)

Ashabi r.a. i pored toga što su svi bili povjerljivi i što su najpovjerljiviji dio ummeta, imali su običaj da nakon citiranja hadisa kažu: Tako otprilike, ili slično tome, ili približno tome. To su radili iz straha od odgovornosti onoga koji prenosi hadise:

• Amr ibn Me’mun kaže: ”Nisam propustio niti jednu noć uoči petka a da nisam otišao Ibn Mes’udu. Niti jednom ga nisam čuo da je rekao: ”rekao je Allahov Poslanik s.a.w.s.” sve do jedne večeri kda reče. ”Rekao je Allahov Poslanik s.a.w.s….” Kada ga pogledah dugmad mu na košulji bejahu raskopčana, oči mu bejahu pune suza, a vratne žile mu bejahu iskočile. Kada završi sa citiranjem hadisa reče: ”Tako otprilike, slično tome, ili približno tome.”

3. Opreznost ashaba r.a. i tabe’ina kod preuzimanja hadisa

Što se tiče brige i opreznosti prilikom preuzimanja hadisa kod ashaba r.a. i tabe’ina su one dostigle visoki stepen. Od temelja koje su postavili ashabi r.a. i tabe’ini u opreznosti prilikom preuzimanja i prihvatanja hadisa kasnije se i razvila posebne hadiske nauke koje se bavie uslovima koje ljudi trebaju ispunjavati da bi se od njih prihvatio hadis, kao i uslovima načina prenošenja hadisa sa generacije na generaciju da bi hadis bio ispravan.

Iako su ashabi jedni druge smatrali povjerljivim, iako su jedni od drugih prihvatali govor kao istinit, dešavale su se iznimne situacije u kojima su ashabi r.a. tražili dodatni uslov da bi prihvatili hadis jednih od drugih. U tom smislu su i sljedeće predaje:

• Hafiz Ez-Zehebi bilježi predaju kada je jedna stara nena došla halifi Ebu Bekru r.a. da uzme svoj dio nasljedstva. Ebu Bekr r.a. joj je odgovorio da ne zna ništa od hadisa Poslanika s.a.w.s. da neni pripada išta od nasljedstva, pa je upitao prisutne ashabe da li neko zna hadis po tom pitanju. Tada je ustao Mugire ibn Š’ube r.a. i rekao da je Poslanik s.a.w.s. neni davao šestinu nasljedstva. Tada je Ebu Bekr r.a. tražio jo jednog ashaba da posvjedoči da je čuo isti hadis pa je ustao i posvjedočio Muhammed ibn Meslema r.a. Tada joj je Ebu Bekr r.a. dao šestinu nasljedstva. (Dr. Mustafa Es-Sibai, Es-sunne ve mekanetuha fit-tešri’il-islami, str, 66.)
• Omer r.a. tražio je od Ebu Muse El-Eš’arija da mu dovede još nekog ashaba ko je pored njega čuo hadis o traženju dozvole tri puta za ulazak u nečiju kuću, pa ako se niko ne javi da se ovaj vrati. Pa je posvjedočio hadis i Ubej ibn Ka’b r.a. i tek tada je Omer r.a. prihvatio hadis. (Isti izvor)
• Alija r.a je pak tražio ponekad od ashaba r.a. koji bi mu prenio neki hadis da mu se zakune Allahom, pa bi nakon zakletve tek prihvatio hadis. (Isti izvor)

Sve do pojave fitni pri kraju hilafeta Osmana r.a. nije inače bio običaj ashaba r.a. i tabe’ina da pitaju za ljude u lancu hadisa.

Međutim, nakon pojave fitni (smutnji) i pojava prvih sekti u Islamu pred kraj hilafeta Osmana r.a. i u vrijeme hilafeta Alije r.a. mlađi ashabi r.a., koji su tada bili živi, i tabe’ini počeli su da se raspituju za ljude koji su prenosili hadise. Pa ako je bio hadis dolazio od sektaša oni ga ne bi prihvatali. U tom smislu su i predaje:

• Muhamed ibn Sirin rhm. (jedan od najučenijih tabe’ina u hadisu, umro 110. Godine po hidžri) kaže: ”Ljudi nisu pitali za senede hadisa dok nisu nastupile fitne. Kad nastupiše fitne oni počeše zahtijevati od onih koji su im prenosili hadise: ”Saopćite nam imena ljudi koji su vam saopćili hadise.” Sve hadise koji su im prenosili pouzdani ljudi prihvatali su, a odbijali su sve što im je stizalo od nepouzdanih ljudi. (Dr. Ekrem Dija Umeri: Buhusu fi tarihis-sunnetil-mušerrefeti., str. 46.)
• Abdullah ibn Mubarrek i Ibn Sirrin su rekli: ”Senned je dio vjere, da nije seneda svako bi govorio šta god bi htio.” (Isti izvor)
• Ukbe ibn Nafi’ (umro 63. Godine po hidžri) na samrti rekao je svojim sinovima: ”Sinovi moji, prihvatajte hadis Allahovog Poslanika s.a.w.s. samo od pouzdanih ljudi.” (Usulul hadisi ulumuhu ve mustelahuhu, Muhammed Adžadž El-Hatib, str. 92.

Od ashaba koji su javno počeli iznositi sud o ljudima u sennedu, ističući njihove vrline i mahane su: Aiša r.a., Abdullah ibn Abbas r.a., Ubade ibn Samit r.a., Enes ibn Malik r.a. i drugi.

Pripremio Adnan Nišić

1. Na koji način je Kur’an objavljen Poslaniku s.a.w.s?

Prije nego je počela objava Kur’ana Poslaniku s.a.w.s. on je već bio čuvan u Levhi Mahfuzu, kao što kaže Uzvišeni:

بَلْ هُوَ قُرْآنٌ مَجِيدٌ فِي لَوْحٍ مَحْفُوظٍ

”A Ovo je Kur’an veličanstveni, na ploči pomno čuvanoj (Levhi mahfuzu).” (Al-Burudž, 21-22.)

Ibn Kesir prenosi predaju u tefsiru sure Zuhruf 4. Ajet od Ibn Abbasa r.a. i Mudžahida rhm. Da su rekli: Kur’an se nalazi u Umul-Kitab (Glavnoj knjizi), to jest u Levhi Mahfuzu.

Većina islamskih učenjaka smatra da je spuštanje Kur’ana izvršeno u dva dijela:

Prvi dio: Tada je Kur’an iz Levhi Mahfuza spušten sa sedmog na dunjalučko nebo. Kao dokaz tome su riječi Uzvišenog:

إِنَّا أَنْزَلْنَاهُ فِي لَيْلَةِ الْقَدْرِ

”Mi smo ga objavili u noći Kadr.” (Al-Qadr, 1.)

إِنَّا أَنْزَلْنَاهُ فِي لَيْلَةٍ مُبَارَكَةٍ

”Mi smo je u Blagoslovljenoj noći objavili.” (Ad-Duhan, 3.)

شَهْرُ رَمَضَانَ الَّذِي أُنْزِلَ فِيهِ الْقُرْآنُ

”U mjesecu ramazanu je objavljen Kur’an.” (Al-Baqara, 185.)

Bejheki, Taberani i Ibn Ebi Hatim bilježe odgovor Ibn Abbasa r.a. kada je upitan kako da spoji ova tri ajeta, pa je rekao r.a: ”Kur’an je spušten u mjesecu Ramazanu, u noći Kadra, tj. u blagoslovljenoj noći odjednom, a potom je odatle objavljivan mjesecima i danima.”

Učenjaci ovo dokazuju i predajom koju bilježi Hakim u Mustedreku sa ispravnim lancem od Ibn Abbasa r.a. da je rekao: ”Kur’an je spušten odvojeno. Prvi put je spušten odjednom na dunjalučko nebo kod Bejtul-‘Ize, a potom ga je melek Džibril a.s. spuštao Poslaniku s.a.w.s. i učio ga usmenim putem ajet po ajet.”

Drugio dio: Kao što stoji u prijethodnoj predaji od Ibn Abbasa r.a. da se drugi dio spuštanja Kur’ana odnosi na samu njegovu objavu Poslaniku s.a.w.s. na način da ga je njemu sa prvog nebesa donosio melek Džibril a.s. Spuštanje Kur’ana u ovom dijelu trajalo je oko 23 godine.

Dokaz tome su i riječi Uzvišenog:

وَقَالَ الَّذِينَ كَفَرُوا لَوْلا نُزِّلَ عَلَيْهِ الْقُرْآنُ جُمْلَةً وَاحِدَةً كَذَلِكَ لِنُثَبِّتَ بِهِ فُؤَادَكَ وَرَتَّلْنَاهُ تَرْتِيلًا

”Oni koji ne vjeruju govore: “Trebalo je da mu Kur’an bude objavljen čitav, i to odjednom!” A tako se objavljuje da bismo njime srce tvoje učvrstili, i mi ga sve ajet po ajet objavljujemo.” (Al-Furqan, 12)

Melek koji je bio zadužen za spuštanje Kur’ana Poslaniku s.a.w.s. je melek obajve tj. Džibril a.s.

قُلْ نَزَّلَهُ رُوحُ الْقُدُسِ مِنْ رَبِّكَ بِالْحَقِّ

”Reci: “Od Gospodara tvoga objavljuje ga melek Džibril kao istinu…” (An-Nahl, 102.)

Melek Džibril je imao zadatak da svake godine Poslanika s.a.w.s. presluša sve što je do tada objavljeno iz Kur’ana, a zadnje godine ga je preslušao dva puta. (Hadis o tome bilježi Buharija)

2. Kakva je korist i mudrost u objavljivanju Kur’ana dio po dio u tako dugom periodu?

Korist i mudrost u objavljivanju Kur’ana dio po dio u periodu od oko 23 godine ogledaju se u sljedećem:

• Učvršćivanje srca Poslanikovog s.a.w.s.
• Olakšavanje njegovog pamćenja i razumijevanja za Poslanika s.a.w.s. i ashabe r.a.
• Praćenje događaja i njihovo pojašnjenje koji su se dešavali za vrijeme Poslanika s.a.w.s.
• Postepenost u objavljivanju propisa
• Dugotrajnost Kur’anskog savršenstva i izazov nevjernicima da dokažu svoje sumnje po pitanju Kur’ana
• Dokaz da je on od Allaha dž.š., jer da je od nekog drugog mimo Allaha dž.š. za toliki dugi period objave sigurno bi se desila neka greška ili kontradiktornost.

3. Šta je prvo objavljeno od Kur’ana Poslaniku s.a.w.s:

Prvo što je objavljeno Poslaniku s.a.w.s. jesu prvi ajeti sure Al-A’laq: Ikre! (na ovome je većina islamskih učenjaka):

اقْرَأْ بِاسْمِ رَبِّكَ الَّذِي خَلَقَ، خَلَقَ الْإِنْسَانَ مِنْ عَلَقٍ، اقْرَأْ وَرَبُّكَ الْأَكْرَمُ

”Čitaj, u ime Gospodara tvoga, koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj…’’ (Al-A’laq, 1-3)

Dokaz je hadis od Aiše r.a. kojeg bilježi imam Buharija a u kojem jasno stoji da su prve riječi objave bile u pećini Hira, i da su to bili prvi ajeti sure Al-Aleq.

4. Koji ajeti su posljednji objavljeni Poslaniku s.a.w.s.?

Ono na čemu je složna većina učenjaka jeste da su ajeti iz sure Al- Baqara koji se odnose na kamatu, i ajet koji dolazi nakon njih posljednji objavljeni Poslaniku s.a.w.s, sa razilaženjem među njima koji od tih ajeta je bio posljednji objavljen:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اتَّقُوا اللَّهَ وَذَرُوا مَا بَقِيَ مِنَ الرِّبا إِنْ كُنْتُمْ مُؤْمِنِينَ

”O vjernici, bojte se Allaha i od ostatka kamate odustanite, ako ste pravi vjernici.’’ (Al-Baqara, 278.)

Buharija bilježi hadis u kome je Ibn Abbas r.a. upitan o ajetima koji su također među posljednje objavljenim a koji dolazi nakon ajeta kamate:

وَاتَّقُواْ يَوْمًا تُرْجَعُونَ فِيهِ إِلَى اللّهِ ثُمَّ تُوَفَّى كُلُّ نَفْسٍ مَّا كَسَبَتْ وَهُمْ لاَ يُظْلَمُونَ

’’ I bojte se Dana kada ćete se svi Allahu vratiti, kada će se svakome ono što je zaslužio isplatiti, – nikome krivo neće učinjeno biti.’’ (Al-Baqara, 281.),

pa je rekao Ibn Abbas r.a: ’’Posljednji ajet objavljen Poslaniku s.a.w.s. je ajet o kamati.’’

5. Da li je redosljed ajeta i sura u Kur’anu, kakvog mi danas znamo prema oporuci od Poslanika s.a.w.s. ili su redosljed napravili ashabi r.a. koji su kasnije sakupljali Kur’an u mushaf nakon smrti Poslanika s.a.w.s.?
6. a) Redosljed ajeta:

Ono što je poznato i na čemu nema razilaženja među učenjacima jeste da su redosljed objave ajeta nije isti sa njihovim redosljedom u toj suri. To se može i zaključiti iz govora Ibn Abbasa r.a. o posljednje objavljenom ajetu. To jest on kaže da je posljednje objavljeni ajet ajet o kamati. On se u suri Al-Baqara nalazi po redosljedu kao 278. Ajet, a sura Al-Baqara ima 286. Ajeta.

Poslanik bi, nakon što bi mu ajeti bili objavljeni, pozvao nekog od svojih pisara objave a zatim bi mu rekao: ’’Stavite ovaj ajet u suri u kojoj se spominje to i to.’’ (Bilježi Hakim u Mustedreku)

Slična predaja se bilježi od Zejda bin Sabita r.a.: ’’Bili smo kod Poslanika s.a.w.s. i sastavljali smo Kur’an iz onoga što smo (prethodno) napisali na listovima od kože.’’ (Bilježi Hakim u Mustedreku)

Nema razilaženja među učenjacima da je, dakle, redosljed ajeta u surama izvršen direktnom naredbom Poslanika s.a.w.s.. Ovaj koncenzus učenjaka (Idžma’) prenosi imam Sujuti od Ez-Zerkešija iz njegove knjige El Burhan, i od Ebu Džafera ibn Zubejra iz njegove knjige Munasebat.

1. b) Redosljed sura:

U Kur’anu ima 114. sura. Prva u mushafu je El-Fatiha, a posljednja je sura En-Nas.

Što se redosljeda sura u današnjem mushafu tiče na njemu je koncenzus svih ashaba r.a. koji su bili živi u vrijeme hilafeta Osmana r.a. kada je po njegovoj naredbi sakupljen mushaf na samo Kurejšijskom jeziku, dok su svi ostali mushafi na ostalih 6 jezika uništeni iz razloga da se izbjegne razilaženje muslimana po pitanju Kur’ana.

Dakle nakon što je Zejd ibn Sabit r.a. izvršio naređenje Osmana r.a. sakupivši Kur’an u mushaf na samo Kurejšijskom jeziku, i to iz mushafa kojeg je prijethodno sakupio u vrijeme Ebu Bekra r.a. na 7 jezika, niko od prisutnih živih ashaba nije imao primjedbu na redoslijed sura u mushafu Osmana r.a.

Kao dokaz da je redosljed sura u Kur’anu također naredba Poslanika s.a.w.s. Ibn Hadžer rhm. Navodi predaju koju bilježe imam Ahmed i Ebu Davud od Evsa Ibn Ebi Evsa da je bio prisutan u grupi ljudi koji su upitali ashabe na koji način je Kur’an podijeljen na manje cijeline, a oni su odgovorili: ’’Podijeljen je na 3 sure, potom na 5, potom na 7, potom 9, potom 11, potom 13, pa onda dolazi sure Qaf, i tako do kraja.’’ Dalje kaže Ibn Hadžer: ’’Ovo dokazuje da ovaj redosljed sura u Kur’anu koji je prisutan danas u mushafima je isti kao u vrijeme Poslanika s.a.w.s.’’ (Fethul Bari, 9/42,43)

Dakle ako saberemo brojeve sura po hizbovima (dijelovima) spomenutim u prethodnom hadisu 3+5+7+9+11+13 onda je do sure Qaf bilo 48 a sura Qaf je 49 po redu. Takav redosljed je i danas u mushafu za suru Qaf.

Literatura:

Dirasat fi U’lumil-Kur’an od Fahda Er-Rumija

Preveo i prilagodio: Adnan Nišić