Braćo i sestre u islamu! Tema naše današnje hutbe je Šta je za nas Bošnjake deveti januar. Za pomenutu temu sam se opredijelio iz razloga što se za četiri dana navršava punih 26 godina od proglašenja tako-zvane Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Naime 9. januara 1992. godine je na Palama tako-zvana Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini usvojila Deklaraciju o proglašenju tako-zvane Srpske Republike Bosne i Hercegovine, koji je u Republika Srpska promijenjen 12. avgusta 1992. godine. Prema tome, 9. januar je početak provođenja agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima.
Dok mi ovdje u našoj Domovini hvala Allahu, dželle še’nuhu, živimo u miru i slobodi, naš ucvijeljeni Ummet krvari i biva napadnut, zarobljavan, mučen i ponižavan u Palestini, Siriji, Iraku, Burmi i drugim prostorima zemaljske kugle. Molim Allaha, azze ve dželle, da im pomogne na putu do slobode, pravde i blagostanja! Molim Allaha, subhanehu ve te’ala, da zulumćare, ma ko oni bili omete u njihovu zulumu i njihove spletke i silnu tehniku i ljude vrati i sruči na njih, zulumćare i učini ih ibretom za razumom obdarene!
Prihvatajući 9. januar za godišnjicu genocidnog entiteta Srbi su prihvatili nacionalističko, fašističko naslijeđe Miloševića, Karadžića i Mladića. Obilježavajući 9. januar kao dan Republike Srpske, Srbi nesvjesno priznaju agresiju i genocid i sve ono što je nastalo kao rezultat toga. To je priznavanje agresije, genocida, ekocida, etnocida, kulturocida, urbicida, elitocida, mučenja u koncentracionim logorima smrti, masovnih silovanja i masovnih i nasilnih protjerivanja, počinjenih u period 1992. – 1995. godina. Insistiranje na obilježavanju ovog datuma uprkos odluci Ustavnog suda Bosne i Hercegovine direktno znači podržavanje i produžavanje politike koja je dovela do agresije i genocida.
Pojmovi „oružana agresija“ i „genocid“ su kodovi moderne historije Bošnjaka, kodovi koje ne smijemo zaboraviti kako se isto ne bi ponovilo našoj djeci i našim potomcima, pa i nama samima.
Braćo i sestre, podsjećam sebe i vas na dio 217. ajeta Sure El-Bekare:
…وَلاَ يَزَالُونَ يُقَاتِلُونَكُمْ حَتَّىَ يَرُدُّوكُمْ عَن دِينِكُمْ إِنِ اسْتَطَاعُوا…
…Oni će se neprestano boriti protiv, dok vas ne odvrate od vjere vaše, ako budu mogli…
Ova kur’anska istina ostaje sve do Sudnjega dana i o njoj nema polemike, a najčudnije je i najbolnije kada se ove kur’anske istine iskuse u vlastitim životima i iz toga se ne izvuče pouka.
Početkom 1992. godine srpski nacionalisti su odlučili provesti u djelo Memorandum SANU (Srpske akademije nauka i umetnosti) iz Beograda, sačinjen 1986. godine, koji je naglašavao „nužnost nacionalnog ujedinjenja srpskog naroda, bez obzira gdje se nalazili“, razumijevajući to kao historijsko i demokratsko pravo srpskog naroda. Glavni redaktor Memoranduma, Srpski nacionalista Dobrica Ćosić ističe da je „ujedinjenje svih Srba u jednu državu historijski cilj srpskog naroda“. U cilju stvaranja „Velike Srbije“ izvršena je kompleksna politčko-psihološka priprema masa za ratna osvajanja, uz famozne mitinge i „događanja naroda“.
Važno je napomenuti da je i Memorandum SANU 2, iz 2012. godine u potpunosti na istom kursu, što bi trebalo da zabrine sve patriote naše Domovine!
Nakon agresije na Sloveniju i Hrvatsku, uslijedila je duga i teška oružana agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, koju su provodili: takozvana JNA (Jugoslovenska narodna armija), jedinice MUP-a krnje Jugoslavije, paravojne formacije krnje Jugoslavije u vidu: Arkanovaca, Šešeljevaca i drugih, te izdajničkih srpskih snaga iz Republike Bosne i Hercegovine. Obzirom da Srbi u Republici Bosni i Hercegovini nisu bili locirani na jednom području, preduzete su zločinačke akcije ubijanja, hapšenja, silovanja, mučenja i protjerivanja Bošnjaka.
Četnici su partizanske spomenice, kojima su se okitili poslije Drugog svjetskog rata, zamijenili kokaradama, koje su bile njihovo trajno obilježje. Okrvavljene kame, kojima su s’ koljena na koljeno klani Bošnjaci i kojima su parane utrobe trudnica, a živa izvađena djeca bacana u zrak i dočekivana na njih, bile su iznova naoštrene i spremne za krvavi pohod. Svo oružje i oruđe takozvane JNA, kao i oružje Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine, koje smo mi građani Republike Bosne i Hercegovine kupili, stavljeno je na raspolaganje četnicima, koji su pokrvavljenih očiju jurišali na sve što je ikada imalo veze s’ islamom i muslimanima. I uživali su u svome zločinu smatrajući to velikom čašću, podvigom i pobjedom srpskoga naroda, a jadni li su narodi i pojedinci koji na zločinu gradiše vlastitu slavu!
Agresori na Republiku Bosnu i Hercegovinu nisu pravili razliku između: vjernika i ateiste, člana SDA i Pokreta za Jugoslaviju, manje pobožnog i više pobožnog, trijeznog i pijanice, onoga koji je jeo krmetinu i drugoga koji je nikada nije probao, onoga ko je udavao za njih i koji se ženio od njih i onoga koji to nije činio, onoga koji je bludničio i onoga koji je čuvao svoju čast, onoga koji je psovao svetinje i onoga koji to nije činio, onoga koji se zaklinjao u Jugoslaviju i bratstvo i jedinstvo i onoga koji je znao da je to farsa prisutna samo u bošnjačkim glavama… Svi su Bošnjaci pred agresorima i domaćim izdajnicima i zločincima bili isti i svi su trebali biti poubijani na što svirepiji način. Kada srbijanski zločinci u Bijeljni nisu mogli razlikovati, Bošnjaka od nebošnjaka, ubijali su sve osunećene muškarce. Silovane su djevojčice od devet godina i nene od osamdeset godina, a zločinci su bili svjesni da je „udariti na čast žene muslimanke“ teže i od samog ubistva. Toga su zločinci bili svjesni, te su projekat silovanja sistematski provodili na čitavom okupiranom teritoriju Republike Bosne i Hercegovine. Zločinci su silovali djevojčice na oči njihovih roditelja, braće, deda i nena. U usijane rerne su pred očima majki stavljali njihovu dojenčad. Na Višegradskoj ćupriji, vakufu Mehmed-paše Sokolovića, zločinci su Bošnjake žive nabijali na kolac, a potom pekli na ražnju. Korištene su i druge najgnusnije metode zločina nad kojima um staje…
U tim okolnostima su naivni Bošnjaci očekivali efikasnu vojnu i humanitarnu pomoć međunarodne zejadnice, koja je bila obavezna zaštititi svoju novu članicu UN-a, ali te pomoći nije bilo. Naprotiv, uveden je embargo na uvoz oružja, što je bilo klasično vezanje ruku žrtvi, dok je agresor na raspolaganju imao silnu tehniku i dobro obučeno ljudstvo. U embargu na uvoz oružja u Republiku Bosnu i Hercegovinu se ogleda licemjerstvo Međunarodne zajednice i saučesništvo u zločinu.
Genocid nad Bošnjacima na koncu XX stoljeća, od 1992. do 1995. godine, je jedan u nizu pokušaja srpskog i hrvatskog agresora da Republiku Bosnu i Hercegovinu međusobno podijele, te da je etnički očiste od Bošnjaka kao autohtonog naroda koji islam baštini kao vjeru, a dogovor u Karađorđevu između Miloševića i Tuđmana je potvrda tome. Srpski i hrvatski agresori su u ime veliko-srpskih i veliko-hrvatskih ciljeva počinili zločin nad onima koji su za njih poturice, balije ili Muslimani – Bošnjaci.
Genocid nad Bošnjacima, na cijelom prostoru Republike Bosne i Hercegovine, a posebno u tako-zvanim zaštićenim zonama: Srebrenici, Žepi, Goraždu i Bihaću, događao se na očigled cijeloga svijeta i to Bošnjaci ne smiju zaboraviti, jer zaborav je jedan od najsvirepijih i najbezdušnijih neprijatelja jednoga naroda. Bošnjaci su samo zato što su muslimani, a ne npr. kršćani ili višebošci, bili predmetom neviđenog genocida koji je imao za cilj njihovo biološko istrijebljenje kao i zatiranje njihovih: vjerskih, kulturnih i svih drugih obilježja. Sve to nije mogla da „čuje i vidi gluha i ćorava“ Evropa, koja se tješila da je humanitarna pomoć koju šalje potpuno amnestira, bez obzira što se u toj pomoći ponekad moglo naći i onoga bez čega su Bošnjaci mogli da opstanu, kao što su četkice i paste za zube, čačkalice, toalet papir i slično. Mojim hrabrim Žepljacima su u akciji padobran bacane i Biblije, te lanč-paketi sa svinjetinom…
Evropa i Zapad su zasigurno pali na ispitu kada su bezdušno posmatrali kako se Bošnjaci, jedan od najstarijih evropskih naroda, ubija i kako se ruše kulturna blaga, kojima bi se trebala ponositi Evropa i cijeli svijet.
U Republici Bosni i Hercegovini je proveden strašan genocid, a na njegovim temeljima je priznata i genocidna tvorevina dejtonska Republika Srpska, u čemu Međunarodna zajednica ima velike zasluge.
Braćo i sestre! Ne zaboravimo oružane agresije iz Srbije i Crne Gore i Hrvatske, na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima! Budimo budni i oprezni! Trudimo se da u svojim životima budemo dosljedni nosioci baklje islama, rađajmo, odgajajmo i školujmo našu djecu i nikada više ne dozvolimo da stojeći u redovima, čekamo milost koljača i humanitarnu pomoć i adekvatnu reakciju bezdušne Međunarodne zajednice!
Allahu, učvrsti nas na putu islama! Pomozi našoj ugroženoj braći i sestrama ma gdje bili, a posebno onima u Palestini, Siriji, Iraku, Kašmiru, Mijanmaru, Jemenu, Libiji i Egiptu! Sačuvaj nas od zla Tvojih i naših neprijatelja! Spletke neprijatelja Ummeta i naše Domovine vrati na njih i zabavi ih njima samima! Zločince kazni zasluženom kaznom još na dunjaluku i učini ih ibretom za one koji pameti imaju! Smiluj se našim roditeljima i precima, koji su na nas prenijeli svjetlo Dina! Uputi našu djecu i potomke i učini ih prvacima Ummeta i boljim čuvarima Dina i Domovine od nas i radostima naših očiju i srca na ovom i budućem svijetu! Oprosti nam grijehe, sakrij naše sramote i primi naša dobra djela! Budi nam Milostiv na Sudnjem danu i počasti nas u džennetu društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih!
وَالسَّلَامُ عَلَيْكُمْ وَرَحْمَةُ اللهِ!
Nezim Halilović Muderris
