(Na slici ponos vjernika u BiH, da’ije Bošnjaci zajedno sa šejhom Hasanom bin Abdulhamidom El-Buharijem)
Allah, subhanehu ve te’ala, naredio je u šerijatu posljednjeg Poslanika i pečata svih vjerovjesnika, sallalahu alejhi ve sellem, da do Sudnjega dana u svakoj skupini ljudi, u svakom narodu postoji skupina, koja će se podučavati vjeri, i koja će u skladu sa tim znanjem, ispravno širiti vjeru u društvu, naređivati ljudima da čine dobro, a od zla odvraćati:
وَلْتَكُن مِّنكُمْ أُمَّةٌ يَدْعُونَ إِلَى الْخَيْرِ وَيَأْمُرُونَ بِالْمَعْرُوفِ وَيَنْهَوْنَ عَنِ الْمُنكَرِ وَأُوْلَـئِكَ هُمُ الْمُفْلِحُونَ
”I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati, – oni će šta žele postići.” (Ali ‘Imran, 104.)
Svako društvo koje postupi u skladu sa ovim Allahovim naređenjem, biće od onih koji su uspjeli i na dunjaluku i na ahiretu, kao što Allah, subhanehu ve te’ala, obećava na kraju ovoga ajeta.
Nema sumnje u to da su oni, koji pozivaju ka Allahu i Njegovoj vjeri, ljudi sa najljepšom i najboljom ulogom i funkcijom u svakom društvu u svakom vremenu:
”A ko govori ljepše od onoga koji poziva Allahu, koji dobra djela čini i koji govori: “Ja sam doista musliman!” (Fussilat, 33.)
Također nema sumnje da ta skupina, koja se specijalizuje u pitanjima vjere i vjerskih propisa, ima najznačajniju ulogu u odgoju društva, i da je na njima i najveća odgovornost za stanje u islamskom društvu.
U tom smislu su i riječi Ibnul Qajima El-Dževzije, rahimehullah: ”Vjera opstaje na dvije skupine ljudi: na učenjacima i mudžahidima.” (Mefatihu darus-Sa’ade, str. 70.)
Dakle skupina učenjaka je, prema riječima Ibnul Qajima, jedan od dva stuba na kojima opstaje vjera Islam, i taj stub je vrijedniji i korisniji od ovoga drugog, kao što kaže Ibnul Qajim u nastavku teksta: ”Tako da borba na Allahovom putu biva na dva načina: ona sa rukom, u kojoj učestvuje dosta ljudi; i ona sa iznošenjem dokaza, a to je borba nasljednika Allahovih poslanika, alejhimu selam., tj. učenjaka, i ova vrsta je vrijednija od prve, zbog veće koristi…..”
U istoj knjizi Ibnul Qajim, rahimehullah, na stranici 119. prenosi govor jednog od velikana ummeta Sufjana ibn Ujejne, rahimehullah: ”Ljudi koji imaju najveće deredže kod Allaha s.w.t. su oni koji stoje između Allaha i njegovih robova, a to su Poslanici i ulema.”
U istoj knjizi na stranici 121. prenosi se govor plemenitog ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Ibn Mes’uda, radijallahu anhu, koji kaže: ”Tako mi Onoga u čijoj Ruci je moja duša, poželjeće oni koji su poginuli boreći se na Allahovom putu, da ih Allah ponovo vrati pa da budu učenjaci, zbog onoga što će vidjeti sa čime će biti počašćeni.”
A Ibnul Mubarek, rahimehullah, kaže: ”Ako bi se na Sudnjemu danu mjerilo mastilo učenjaka i krv šehida, prevagnulo bi mastilo učenjaka.” (Fethul Mugis, od Sahavija)
Ne upirimo prstima u učenjake i da’ije!
Obzirom da živimo u vremenu kada je riječ ”samokritika” postala nepoznanica za mnoge, riječ čije značenje ne poznaje većina ljudi, ČESTO ĆEMO VIDJETI DA SE ZA SVAKI NEUSPJEH U DRUŠTVU, ZA SVAKI NOVONASTALI PROBLEM U DRUŠTVU, ZA STAGNACIJU DAWE, PRVO UPIRE PRSTOM U UČENJAKE I DA’IJE.
DA LI JE TO SVAKODNEVNO UPIRANJE PRSTOM U UČENE OPRAVDANO ILI NE?
Prije nego li budemo svako jutro optuživali komšiju, kako na štriku stalno rastire prljavi veš, zar ne bi bilo logično prije toga provjeriti da li su kod nas prozori prljavi. Jer, ako jesu, onda se možemo nakupiti dosta grijeha optužujući bespravno ”ni krivog ni dužnog”.
Posebno u ovom slučaju obratiti pažnju, jer ”meso uleme”, koje bespravno žvaćemo, jeste otrovno.
A šta još ako je neki od tih učenjaka i da’ija, dostigao stepen onih za koje Uzvišeni kaže u hadisu kudsij:
”Ko bude za neprijatelja uzeo Moga štićenika, objavit ću mu rat.” (Buharija)
Da li je za stagnaciju na polju islamskog misionarstva uvijek, samo i jedino odgovoran da’ija ili učenjak u tom mjestu, ili je odgovornost i na one koji su zaduženi da ih slijede?!
Da li samo da’ija treba i mora voditi računa i brigu kako dostaviti vjeru i njene propise što kvalitetnije i što većem broju ljudi?!
Da li i mi koji upiremo prstom u ulemu i da’ije imamo krivice za stagnaciju da’we, i ako imamo kolika je ta krivica?
Ako malo dublje zavirimo u životopise Allahovih poslanika, sallallahu alejhim ve selleme edžme’in, da’ije svih da’ija, učenjake svih učenjaka, vidjet ćemo da je dostavljanje ljudima onoga što im je objavljeno uveliko zavisilo od kvaliteta onih koji su slijedili Allahove poslanike.
Uzmimo primjer samo dvojice Allahovih poslanika: Muse, alejhi selam, i jednog od postupaka njegovih sljedbenika, i uticaj toga na da’wu; i sa druge strane slučaj Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i jedan od postupaka njegovih ashaba u istoj situaciji i uticaj njihovog postupka na da’wu, u istom vremenskom razdoblju.
Kada je Musa a.s. naredio svojim sljedbenicima da uđu u svetu zemlju, na način da se bore protiv nepravednog naroda koji je tu živio, oni su tu naredbu odbili rekavši:
قَالُوا يَا مُوسَىٰ إِنَّا لَنْ نَدْخُلَهَا أَبَدًا مَا دَامُوا فِيهَا ۖ فَاذْهَبْ أَنْتَ وَرَبُّكَ فَقَاتِلَا إِنَّا هَاهُنَا قَاعِدُونَ
“O Musa,” – rekoše oni – “dok god su oni u njoj mi nećemo u nju ulaziti! Hajde ti i Gospodar tvoj pa se bijte, mi ćemo ovdje ostati!” (Al-Ma’ide, 24.)
Pa ih je onda Allah dž.š. kaznio da 40 godina lutaju po pustinji zbog odbijanja naredbe Musau, alejhi selam.
Sa druge strane, kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, prije bitke na Bedru tražio mišljenje ashaba o borbi, oni su mu odgovorili ovako:
’’Mi tebi nećemo reći kao što su Benu Israil rekli Musi: ’’Hajde ti i Gospodar tvoj pa se bijte, mi ćemo ovdje ostati!’’. Tako nam Onoga koji te je poslao sa istinom, kada bi krenuo ka morskim dubinama, mi bi krenuli za tobom.’’ (Predaju bilježe Ahmed i Nesai)
Pa je Allah dž.š. dao da za 40 godina nakon bitke na Bedru Islam se proširi na tri kontinenta.
Koliko smo mi potrebni da’ijama?
Kolika je potreba da’ije za onima koji će mu pomagati u dostavljanju objave ljudima, i koliki je značaj ljudi koji okružuju jednog da’iju ili učenjaka, opet ćemo vidjeti na primjeru jednog od Allahovih poslanika – Isa’a, alejhi selam.
To je poslanik kome je Allah, subhanehu ve te’ala, dao mogućnost da izliječi gubavog, da slijepom vrati vid, pa čak i mrtvog da oživi. I pored takvih mu’džiza i mogućnosti koje mu je Allah, subhanehu ve te’ala, podario, Isa, alejhi selam, tražio je i dozivao ljude da mu pomognu u dostavljanju Allahove objave ljudima:
فَلَمَّا أَحَسَّ عِيسَىٰ مِنْهُمُ الْكُفْرَ قَالَ مَنْ أَنْصَارِي إِلَى اللَّهِ قَالَ الْحَوَارِيُّونَ نَحْنُ أَنْصَارُ اللَّهِ آمَنَّا بِاللَّهِ وَاشْهَدْ بِأَنَّا مُسْلِمُونَ
”A kada se Isa uvjerio da oni neće da vjeruju, uzviknuo je: “Koji će biti pomagači moji na Allahovom putu?” – “Mi”, – rekoše učenici, – “mi ćemo biti pomagači Allahove vjere, a ti budi svjedok da smo mi poslušni Njemu.” (Ali ‘Imran, 52.)
Na isti način je postupio i Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, kada je preselio amidža mu Ebu Talib, i kada nije imao nikoga ko bi stao u njegovu zaštitu od nasrtaja Kurejšija mušrika, tražio je Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, nekoga ko bi mu pomogao u dostavljanju islamske da’we ljudima, kao što prenosi Ibn Kesir u svome tefsiru i u svome djelu El Bidaje we Nihaje:
”Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, bi tada izlazio u danima hadža i obraćao se plemenima koja su dolazila izvan Mekke, i govorio bi: ”Ko će od ljudi da me pomogne da dostavim riječi Gospodara svoga. Jer, zaista, Kurejšije mi brane da dostavljam govor moga Gospodara!”
I tada je Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, dobio prisjegu od Ensarija da će ga štititi isto kao što štite sebe, svoju porodicu, djecu i imetak. Tada ga je jedan od Ensarija r.a. upitao: ”Allahov Poslaniče, kad te Allah dž.š. pomogne i ojača, hoćeš li tada ostati kod nas ili ćeš se vratiti u Mekku?!” (Dakle Ensarije nisu ni malo sumnjale u Allahovu pomoć Poslaniku, sallallahu alejhi ve selem, i u konačnu pobjedu Islama)
O potrebi da’ja i učenjaka za ljudima koji će im biti na usluzi u da’wi, govori nam i postupak Poslanika, sallallahu alejhi ve selem, kada je molio Allaha dž.š. sljedećeom dovom: ”Gospodaru moj, pomozi (ili ojačaj) vjeru sa jednim od dvojice ljudi, koji je draži tebi: Omerom ili Ebu Džehlom.” (Bilježe Ahmed, Tirmizi, a Ibn Hiban ga ocjenjuje kao sahih)
Jedno od najboljih citata o potrebi za pomagačima da’we i njihovom značaju jeste predaja u kojoj kaže Ibn Mes’ud, a koju bilježe Ahmed i Begevi u Šerhu sunne:
”Allah dž.š. je pogledao srce svojih robova i od njih je odabrao Muhammeda i poslao ga sa poslanicom i podučio ga znanju. A zatim je nakon toga pogledao u srca svojih robova i odabrao je njemu ashabe i učinio ih POMAGAČIMA SVOJE VJERE i VEZIRIMA SVOME VJEROVJESNIKU s.a.w.s.”
Pogledajte u hidžru Poslanika s.a.w.s., u bitke koje je vodio, u znanje koje je širio, i uvijek ćete pored njega naći ljude koji su mu bili na usluzi životima svojim, imetkom svojim, čašću svojom….
Ne budimo trnje na putu da’ija
A kada su u pitanju oni koji stalno upiru prstom u učenjake i vođe umeta, u da’ije i njihove pomagače, njima je najbolje odgovoriti onako kako je istima odgovorio Alija r.a. u svoje vrijeme. Ovo je ujedno i odgovor na pitanje da li su samo da’ije i učenjaci odgovorni za loše stanje u društvu i za stagnaciju dawe, ili istu odgovornost, a ponekad i veći snose ljudi koji su oko njih.
Upitan je Alija, radijallahu anhu, zbog čega su se tako jake fitne pojavile baš u vrijeme kada je on bio halifa, dok toga nije bilo u vrijeme hilafeta Ebu Bekra i Omera, radijallahu anhuma, pa je odgovorio r.a: ”Zato što su Ebu Bekr i Omer, bili vladari ljudima poput mene, a ja sam vladar ljudima poput tebe.” (Mukadema od Ibn Halduna, 203.)
Najgori vid odmaganja učenjaku i da’iji, kada nastaje i najdublja kriza za da’wu, a što je historija Islama i dokazala, jeste kada se ulemi i da’ijama oduzme njihovo pravo od strane onih koji su zaduženi da ih slijede i da ih pomažu. Tj. kad ”funkciju” da’ije i učenjaka preko noći preuzmu ljudi kojima ta funkcija ne pripada.
Dakle, ako su Allahovi poslanici, alejhimu selam, bili potrebni ljudi koji će ih pomagati u dawi, i ako je da’wa u njihovo vrijeme trpjela zbog onih koji su im se suprotstavljali, pa kakav je onda danas slučaj?!
”Učenjaci su nasljednici poslanika” – kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve selem. (Tirmizi, Albani ga ocjenio sahihom)
Pokornost učenim i da’ijama u dobru jeste stvar pokornosti Allahu, subhanehu ve te’ala:
يَاأَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا أَطِيعُوا اللَّهَ وَأَطِيعُوا الرَّسُولَ وَأُوْلِي الْأَمْرِ مِنْكُمْ
‘’O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim.’’ (An-Nisa’, 59.)
Kaže šejh Ibn Usejmin, rahimehullah: ‘’U ‘’Vulatul-umur’’ (predstavnicima vašim) ne spadaju samo vođe i poznati učenjaci toga vremena (kao što stoji u tefsiru ovog ajeta). Već svaki učenjak na ispravnom menhedžu kojeg slijede ljudi, iako mu to nije funkcija, spade u Vulatul-umur i obaveza je odnositi se prema njemu kao prema Vulatul-umur.’’ (Uloga uleme u popravljanju društva, od šejha Nasira el-Umera, tekst objavljen na stranici koju uređuje šejh www.almoslim.net)
Ukoliko se desi da im se okrenu leđa, onda nastaje nered, fitna, anarhija, i samo se upada iz jednog zla u veće. Tako se desilo u vrijeme Osmana, radijallahu anhu, kada su pored živih učenih ashaba, radijallahu anhum, kojima je za života bio obećan džennet, pitanja ummeta i islamske države uzeli u ruke bahate neznalice koje ubiše džennetliju Osmana, radujallahu anhu, zaustaviše širenje granica Islamskog hilafeta, uzrokovaše najveću podjelu i krvoproliće muslimana…..
Tako se desilo i u vrijeme Alije, radijallahu anhu, kada opet pitanja oko kojih su se sporili najučeniji i najbolji ljudi toga vremena, ashabi, radijallahu anhum, stvar u svoje ruke uzeše trojica neznalica – haridžija, i ubiše dženetliju Aliju, radijallahu anhu.
Tako će se dešavati uvijek kada neznalice budu gurali ulemu i da’ije pozadi, kako bi oni neznalice bili na čelu, ispred svih, na čelu….čega!?….ne znaju ni oni sami, ali je bitno da su na čelu.
A za takve Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, kaže:
”Ljudi će za svoje vođe uzimati neznalice. Te neznalice će biti upitane (za neki propis), pa će davati fetve bez znanja i na taj način će i sebe i druge odvoditi u zabludu.” (Muslim)
Najveća pomoć da’wi je iskrena dova za da’ije
Na kraju braćo moja ne zaboravimo, najveća pomoć učenjaku i da’wi jeste dova za učenjaka i da’iju:
‘’Dova muslimana za svoga brata u odsutnosti se ne odbija. Pored njegove glave tada stoji melek koji je zadužen za njega, kada god ovaj uputi dovu za svoga brata, melek kaže: Amin, i tebi isto!’’ (Muslim)
Rekao je imama Nevevi, rahimehullah, u komentaru na ovaj hadis: ’’Neki od selefa, kada bi htio uputiti neku dovu za samoga sebe, on bi tu dovu uputio za svoga brata muslimana, znajući da se takva dova ne odbija, a ista će stići i njega.’’
Adnan Nišić
Švedska Dawetska Organizacija
Norrköping, 05. avgust 2015. godine
