Kako se Islam širio?
U tekstu Kur’ana, svete knjige muslimana, u poglavlju koje nosi naziv sura Nahl (Pčela) u 36. ajetu Uzvišeni Allah nam govori: “I doista Mi smo svakom narodu poslali poslanika koji je govorio: “obožavajte Allaha i izbjegavajte lažne bogove. Među njima biješe onih koje je Allah uputio, a i drugih kojima je određena zabluda, pa putujte po Zemlji i pogledajte kakav je bio kraj onih koji su poricali istinu.”
U ovom ajetu vidimo tekst koje nam daje do znanja shvatanje koje dijele muslimani širom svijeta, a to je da su poslanici dolazili u Aziju, Afriku, Evropu i Ameriku.
Nalazimo u ranim izvorima Islama da ono što je bilo uobičajno kod ranih naroda naše planete bio je koncept tevhida (Allahove jednoće).
U kineskom mandarinskom jeziku ljudi su izražavali ovaj tevhid riječima “šang ti” (Stvoritelj nebesa i Zemlje).
Ahnaten iz drevnog Egipta je podučavao druge vijeri u jednoga Boga. Mnogi govore da je on podučavao o ‘Snazi koja stoji iza sunca’. On je stvorio revoluciju u drevnom Egiptu.
U Africi, širom afričkoga kontinenta koncept “Velikog kosmičkoga duha” je dijeljen kod svih naroda. Stanovnici Burundija, kada govore o Bogu govore “Imanah”, a kada govore o osobinama Boga govore “Bisabvej” (On Jedini dostojan obožavanja). Također govore i “Habimana” (Samo On istinski postoji), ili ”Habolimanah” (Samo On radi istinski ono što želi).
Akan, iz zapadne Afrike, govore ‘nema Boga osim Onog koji sve zna i sve vidi’.
Joruba, iz zapadne Afrika, govore ‘da je samo Bog mudar’.
Bokongo, također zapadne Afrike, govore da ‘Njega nije napravio, i da niko nije iznad Njega’.
U južnoj Africi pronaći ćemo Zulu naciju, koji za Stvoritelja koriste riječ “Omdali”. Kousa, ljudi iz južne Afrike, govore “Komata”. Također dodaju “Katai om dali”, a to postaje “Kamata katai”, što znači na arapskom ‘Allahu Ekber, Allah je Najveći i iznad svega’.
Sutu, narod juga, govore “Ramasejdi”, što znači u prijevodu ‘Onaj od koga dolazi svijetlo’.
U Americi imamo jake dokaze o Čeroki narodu. To je bila jaka nacija koja je imala velike gradove sa preko stotinu hiljada stanovnika. Oni su bili poznati po svojoj jakoj vijeri u “Velikog duha”. Informacije su prenesene do nas da iz tekstova, ili oralnih predanja starih, kad bi Čeroki počinjali svoje molitve govorili bi: “O Allahu.”
Tako da pronalazimo kod Aboridžinskog naroda u Australiji, zatim kod naroda u južnoj Americi, u Evropi, i širom svijeta da se koncept tevhida nalazi svugdje.
Kad se posljednji Poslanik Muhammed, salallahu alejhi ve selem, pojavio on nije došao sa nekom novom vijerom, već je on izveo iz ljudi ono što je već unutar njih postojalo, a to je Allahova jednoća – tevhid.
On je, salallahu alejhi ve selem, bio pečat svih poslanika, konačnost poslanstva.
Prenosi se da je, tokom svoje posljednje veike hutbe (govora) na Arefatu, dao ljudima jaku poruku Božijeg jedinstva. On je, salallahu alejhi ve selem, također govorio sa njima i donio im shvatanje da ne smije da bude više ekonomskog pritiska, kao i da je kamata ukinuta. Potvrdio je prava žena, slomio je korijene rasizma. Uspostavio je Kur’an i sunnet, njegov put i tradicija kao ključeve za uspijeh. Poslao je svoje sljedbenike u sve pravce, i prenosi se da je većina ashaba, Allah sa njima zadovoljan, preselilo van Arabije.
Kada pogledamo samo historiju pronalazimo da nijedna vjera, niti ideologija, niti osvajajući general, niti narod, nisu se tako brzo širilo, i tako daleko.
U periodu od stotinu godina Islam je dosigao Atlantski okean na zapadu, i Kinu i Tihi okean na istoku. Poslanik Muhammed, salallahu alejhi ve selem, donio je poruku koja je bila tako jasna, i tako jednostavna za narod da su mogli da shvate tu jednoću. Mogli su da imaju vezu sa poslanicima i vjerovijesnicima koji su dolazili od početka vremena.
Tako da se Islam jako brzo širio, a ljudi svih boja i nacija su prihvatili ovu vijeru od početka 6. stoljeća. Ljudi svih klasa, siromašni i bogati, muškarci i žene su ulazili u ovu vijeru u velikom broju, i Islam je sebe uspostavio, i ne samo u Arabiji, nego i u Aziji, Africi i Evropi, a imamo čak dokaze da je davno stigao i u Americi.
Poslanik, salallahu alejhi ve selem, je rekao: “Doista mi je Allah pokazao prostranstva Zemlje, vidio sam Istok i Zapad, i On mi je rekao da će posjedi mog naroda biti koliko moje oko vidi.” (Bilježi Muslim)
Tako da su muslimani napustili arapski poluotok, i nastavili da putuju duboko prema Istoku, i duboko prema Zapadu. Otišli su na Sjever, kao i duboko na Jug. Islam se tako brzo širio u periodu od tih stotinu godina da su historičari do dana današnjeg ostali bez teksta.
Nije im jasno kako su ljudska stvorenja mogla da nose poruku kroz toliko raznih klima, i raznih nacija. Ali ako pogledamo u Božansku svrhu, ako pogledamo suštinu onoga što se zaista dešavalo, faktore iza ovoga, tada možemo da stvarno vidimo koliko je bilo logično da se Islam širi.
Pod broj jedan je razlog sami koncept Allahove jednoće kojeg su muslimani nosili. Fokus je uvijek bio na jednistvu, na uključivanju.
Kada se koristi riječ tevhid (Božija jednoća) ne misli se samo na jednoću Boga, nego također i jednistvo ljudskog roda, tj. da smo svi iz jedne ljudske porodice.
Tevhid također uključuje i jedinstvo znanja, tako da su se muslimani okoristili znanjem drevnih Egipćana, drevnih Asirijaca, drevnih Indijaca, drevnih Kineza, i drevnih Evropljana. Oni su donijeli znanje sa svih krajeva planete Zemlje.
Druga stvar koja je vrlo bitna je sama priroda jezika kojeg su govorili, i jezika konačne objave.
Arapski jezik je takav jezik koji je konstruisan na takav način da ima ogroman riječnik, a kada govorimo o mnogim jednostavnim konceptima, tad postoje mnogi razni načini da se izraziš.
Arapski jezik također daje govorniku mogućnost da koristi grlo, nepce, i sve dijelove usta.
Tako da, kada su Arapi napustili Arapski poluotok, bili su u stanju da nauče jezike jako brzo, jer njihova usta, njihovo grlo, kao i svaki dio njihovog govornog organa je bio u upotrebi.
Treća stvar koja je uticala na brzo širanje Islama je bio poznati ‘Arapski konj’, a on je najbržiji konj na svijetu. Ne samo da je to brz konj, nego je i konj jakog duha. To je dalo muslimanima mogućnost da prelaze velika razdaljine u kratkom vremenskom periodu.
Druga jako bitna životinja bila je deva. Sa devom muslimani su bili u stanju da pređu velike pustinje. Mogli su da dođu do zemalja do kojih je gotovo bilo nemoguće doći u prošlosti.
Uz ovo sve Arapi su također savladali mora. Prenosi se od historičara da je jedan od ashaba Poslanika Muhammeda, salallahu alejhi ve selem, po imenu Ukba ibn Nafi’, radijallahu anhu, došao do Atlantskog okena, i kada je došao do njega pogledao je preko njega, i rekao: “Da znam da ima zemalja preko tebe ja bih prenio ovu poruku.” On je također otišao ka jugu i došao do jezera Čad.
Muslimani su se spustili sve do obale Istočne Afrike. Tu su osnovali bazu operacija pod imenom Makad El-Ša. To je bila baza Perzijskog cara, pa su je nazvali Mogadišu (Makad El-Ša).
Oni su naišli na skup otoka, a tu je mjesec bio jako sjajan, pa oni to nazvaše Džuzu-l-Kamar (Otoci mjeseca), a sad znamo Džuzu-l-Kamar pod imenom Komori otoci.
Musa ibn Bejk je razvio koloniju na obali Istočne Afrike, tako da je od imena Musa ibn Bejk nastao naziv Mozambik.
Jusuf Ali je razvio koloniju, i od Jusuf Ali nastalo je Sofala.
Arapi su otišli i u Indijski okean, i koristeći manje brodove, oni su upravljali svojim brodovima sa nečim što su zvali habel, a habel danas je kablo.
Oni su koristili i astrolabe, a kada su došli u Indijski okean našli su sezonske kiše (ili mosem) velike kiše, pa je od riječi mosem nastalo monsun.
Oni su pisali knjige informacija, upute za putovanje da pomognu ljudima na morima, a to nazvaše el-monah, a danas mi to zovemo almanasima.
Arapski jezik se nastavio širiti i uticati na ljude u tolikoj mjeri da do 1930. godine Walt Taylor je zabilježio oko 1000 riječi u Engleskom jeziku koje su Arapskog porijekla. Ovo spominje u svojoj knjizi “Arapske riječi u Engleskom.”
Muslimani su ostavili jak trag na svijet u periodu od 1000 godina, i to između 7. i 17. stoljeća.
Jedan od najčudnih izvještaja govori o jednoj knjizi koja opisuje Zemlju, opisuje razne kontinente, a pisana je 820. godine. Autor ovog teksta bio je Muhammed ibn Musa El-Havarizmi.
On je stavio u tu knjigu niz karata. Jedna od tih karata je sadržavala Indijski okean, a druga na opšte čuđenje je imala na sebi Tihi okean. Arapski tekst napisan na vrhu karte kaže: “Ova karta pokazuje veliko kopneno područje, koje je okruženo tamnim olujnim morima. Ti ne znaš gdje je početak, a gdje kraj.”
Ustvari je El-Havarizmi pisao o Australiji. To je najstarija karta Australije koja postoji, ona se sad nalazi u Strazbuškom muzeju u Evropi.
Do 10. stoljeća još jedan poznati crtač karata Ebu Ishak El-Farisi El-Istihari, u godini 934. je nacrtao kartu koja nije samo da je pokazivala detalje sjeverne obale Australije, nego je također pokazao detalje Japana, i to između gradova Kobe i Tokija.
Da dodamo još na ovo da čak drevni Aboridžini Australije su bilježili putovanja ranih arapskih trgovaca. Možemo pronaći zapisane tragove od Aboridžina u Australiji, koja pokazuju dva manja arapska broda u pećinama. To se nalazi na Stanley otocima, u Princess Charlotte Bay, a to je u sjevernom Queensland u Australiji.
Tako da su muslimani bili u stanju da putuju ka mnogim dijelovima planete. Čak su sada isplivale informacije da su muslimani putovali preko Tihog okeana, i bili su u stanju da dođu do otoka, do jedne skupine otoka gdje je bilo puno vijetra. Na osnovu pronalazaka jednog Harvardskog profesora, oni su nazvali ove otoke Džuzu-l-Heva, iz razloga što je to bio otok sa dosta vijetra, tako da je od Džuzu-l-Heva nastalo ime Havaji.
Oni su pronašli bisere na jednom od otoka, a u arapskom riječ za biser je lu’lu. Tako da na karti se pokazuje na to i piše ovdje je lu’lu. Danas mi nazivamo to Honolulu.
Šokantno je naći u starim kartama toliki broj arapskih riječi, pa i u SAD-u možete pronaći riječ Meka i Medina kako se stalno nanovo koriste. Na jednom putovanju smo se spustili u južnio dio Kalifornije, i naišli smo na grad koji se zove Meka Kalifornija. Taj grad je imao predivno drveće palmi, i imao je neke ostavštine i neke dokaze koji ukazuju na prisustvo nekadašnje muslimana i ljudi koji su govorili arapski. Ali ljudi su nestali, a tragovi i ime je ostalo i dalje.
Slično tome nalazimo niz obalni dio Srednje Amerike nailazimo na arapska imena, i muslimana koji su došli iz Zapadne Afrike. Kada odputujemo u Brazil nailazimo na tragove muslimana. Tu možemo naići na riječi kao rasif što znači obala, ili trotoar kako se koristi u Brazilu, a također i arapska imena.
Mi čak pronalazimo u području Kariba grupu ljudi koji sebe povezuju sa ljudima koji su govorili arapskim jezikom, i koji su došli sa obala Zapadne Afrike.
U mnogim krajevima svijeta nailazimo na prisustvo muslimana, i ljudi koji govore arapskim jezikom. Ovo je šok za mnoge historičare. Jer su ljudi još uvijek pod utiskom tvrdnje da je Kristofor Kolumbo otkrio Ameriku.
Naša realnost je nešto sasvim drugačije. Kristofor Kolumbo je slučajno naletio na Ameriku na svom putu do Indije. Spominje se u njegovim memoarima da je želio da se sretne sa velikim khanom Indije. Njegov navigator Rodrigo De Triana je mogao da govori arapski jezik. On je dakle očekivao da se sretne sa velikim khanom, i naletio je na jednu grupu otoka. Njegov sin je na kraju kročio na glavni otok, a ono šta se desilo nakon toga je genocid.
Mi bi željeli da pogledamo na historiju, ne samo sa gledišta Evrope, već sa gledišta svih naroda ove planete. Ovo su samo neke od neispričanih priča iz svijetske historije.
Autor: Samir Peco, student Islamskog univerziteta u Kasimu
www.s-d-o.org
