Historijat “nove godine”
Proslava nove godine 1. januara relativno je novi fenomen. Najraniji zapis proslave Nove godine potječe iz Mezopotamije oko 2000 godine prije Isa (Isusa) a.s. i slavila se u vrijeme proljetnog ekvinocija, sredinom Marta. Različitost datuma proslave nove godine ovisi o velikom broju različitih drevnih kultura. Egipćani, Feničani i Perzijanci svoju su novu godinu slavili u vrijeme jesenskog ekvinocija, a Grci su slavili novu godinu na zimski solsticij.
Rani rimski kalendar odredio je 1. Mart kao dan Nove godine. Kalendar je imao samo 10 mjeseci i počinjao je s Martom. Činjenica da je nova godina počinjala u Martu još uvijek se reflektira u imenima mjeseca modernog kalendara. September je nekad bio sedmi mjesec u kalendaru (lat. septem – sedam) , Oktobar je bio osmi mjesec u kalendaru (lat. octo – osam), Novembar je bio deveti mjesec u kalendaru (lat. novem – devet) i december je bio deseti mjesec u kalendaru (lat. decem – deset).
Prvi put kad se nova godina slavila 1. januara bilo je 153 g. prije Isaa. u Rimu (zapravo, mjesec januar nije postojao sve do 700 g. pr.Isa, kad je drugi kralj Rima, Numa Pontilije, kalendaru dodao Januar i Februar). Nova godina je premještena s Marta na Januar jer je to bio početak građanske godine – mjeseca kad su dva novoizabrana rimska konzula (najviša službena dužnost u Rimskoj republici) započinjala svoje jednogodišnje mandate. No, taj datum nije uvijek bio striktan i nova godina se još uvijek ponekad slavila 1. marta.
46 g. pr. Isa Julije Cezar predstavio je novi kalendar, poboljšan u odnosu na stari rimski kalendar, jer se stari bazirao na mjesečevim mijenama i tijekom godina postao je poprilično netačan. Julijevski kalendar uzima 1. januar kao novu godinu i otada se u rimskom svijetu 1. januar slavi kao nova godina.
Međutim, u srednjovjekovnoj Europi proslave koje se održavaju za novu godinu smatrale su se poganskim i nekršćanskim, te je 567. godine crkveni Koncil u Tours-u ukinuo 1. januar kao prvi dan nove godine. Na različitim mjestima i u različitim razdobljima nova godina se slavila 25. decembra na Božić, 1. marta, 25. marta i na Uskrs.
- g. Gregorijanski kalendar vratio je 1. januar kao prvi dan nove godine. Iako je većina katoličkih zemalja odmah usvojila Gregorijanski kalendar, u protestantskim zemljama prihvaćanje je teklo postupno. Britanci nisu usvojili Gregorijanski kalendar sve do 1752. godine. Sve dotada Britansko Carstvo i njegove kolonije su novu godinu slavile 1. marta.
Novogodišnje tradicije
Vjeruje se da su Babilonci prvi donosili novogodišnje odluke, i da se otada taj običaj proširio diljem svijeta. Rani su kršćani vjerovali da bi prvi dan nove godine trebalo provesti razmišljajući o prošlim pogreškama i smišljajući način na koji se može unaprijediti život u nadolazećoj godini.
Buka i vatromet na Novu godinu vuku porijeklo iz drevnih vremena, kad se smatralo da buka i vatra tjeraju zle duhove i privlače sreću. Kinezi su zaslužni za izum vatrometa i koriste ih kako bi nastao spektakularni efekt na svojim novogodišnjim proslavama.
Propis u Islamu
Dakle kao što jasno se vidi tzv. nova godina ima jasno mnogobožačke ili paganske korijene, i kao takva nama nije dozvoljena daje slavimo.
Obilježavanje Nove godine se ranije nametalo u školama, radnim organizacijama i u svim segmentima društva, ukrašavale su se jelke, dočekivao se Djeda mraz (Sveti Nikola) i sve je bilo u znaku tog velikog neislamskog praznika.
U to vrijeme je obilježavanje Bajrama bilo zabranjeno, osim u krugovima džamija i porodičnih kuća. Muslimani koji su u to vrijeme radili u radnim organizacijama su imali velike probleme, što su prisustvovali klanjanju Bajrama ili što su klali kurbane, te su zbog toga degradirani i šikanirani, a oni koji su bili članovi Saveza Komunista su bili iščlanjivani. Kao rezultat toga je i pokušaj da se u obdaništa u Sarajevu po svaku cijenu uvede Djeda mraz, koji je kršćanski simbol, a koji je ništa do jedan od kršćanskih svetaca pod imenom “sveti” Nikola, koji je samo preimenovan i priklađen internacionalnoj upotrebi.
Kaže Poslanik u hadisu koji prenosi Enes, radijallahu ‘anhu.: «Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao u Medinu zatekao je ashabe kako se u dva dana zabavljaju, pa je upitao: „Koja su ova dva dana?“ Rekoše: „Mi smo u džahilijetu obilježavali ova dva dana.“ Pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Allah vam ih je zamijenio boljim danima od njih: Kurban i Ramazanskim bajramom.“ (Ebu Davud)
Dakle jasno u ovom hadisu je Poslanik jasno definisao koji su praznici za muslimane, a ko kaže suprotno jasno je šta se želi reći:
- ili da Poslanik nije znao Islam, pa sad mi 1400 godina poslje smo shvatili nešto što Poslanik nije znao;
- ili da je Poslanik slagao.
Prenosi Ibn Omer, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Onaj ko oponaša jedan narod, njemu i pripada.“ (Abu Davud)
Dakle ovaj hadis jasno izjednačava one koji oponašaju druge i one koji su predmetom oponašanja, pa zato dobro zapamtimo ovaj hadis i ne dozvolimo da u bilo čemu lošem oponašamo druge narode i pojedince!
Kaže Abdullah ibn Amr, radijallahu ‘anhu: «Ko bude gradio kuću u mnogobožačkom mjestu (a ima drugi izbor), ko bude slavio njihove praznike i proslave i bude ih oponašao do svoje smrti, sa njima će biti proživljen na Sudnjem danu.»
Čuveni hanefijski učenjak, najpoznatiji komentator Ebu Hanifinih djela, Ali El-Kari je naglasio da je veličanje nemuslimanskih praznika put u nevjerstvo – kufur. (Komentar Fikhi-l-Ekbera, 186. str.)
Nemojmo uvijek patit od kompleksa manje vrijednosti, i nemojmo dopustit da nas šejtan zavede sa pravog puta, da nas Allah pomogne i uputi na pravi put.
Samir Peco, student na Islamskom univerzitetu u Qasimu
www.s-d-o.org
