(OSVRT NA ZADNJA DEŠAVANJA U HALEPU)
Znam da sve nas boli nepravda koja se događa našoj braći i sestrama u Halepu, da nas se duboko dotiče cjelokupno stanje u kojem se nalaze, i to je pokazatelj imana u našim srcima. Mnogo je ljudi koji nesvjesno padaju u stanje pesimizma zbog svega što se dovodi u vezu sa Halepom, bez obzira na to da li bilo tačno ili netačno. Kao što je mnogo tačnih informacija, koje su vezane za Halep i Siriju, isto tako mnogo je informacija koje se plasiraju sa ciljem unošenja panike i pesimizma u srca vjernika. Svaku vijest koja dođe iz tog područja treba dobro provjeriti prije nego što je čovjek proširi i prije nego što u nju povjeruje. Prije nekoliko dana imali smo priliku da vidimo kao ljudi u Iraku snimaju i glume napad na civile.
Bez obzira na to šta da se desi – a molim Allaha da sačuva naše majke i sestre u Halepu, da sačuva Svoje mudžahide – mi u svemu tome ne smijemo zaboraviti na nekoliko činjenica:
1. Allah je na strani naše braće i sestara, na strani istine i onih koji uzdižu Njegovu riječ, a blago se onima koji imaju Allaha na svojoj strani
Kako može biti pesimista onaj koji se oslanja na Jakog, Svemogućeg, Gordog, Sveznajućeg, Mudrog Stvoritelja, Gospodara. Nakon poraza na Uhudu, kada su mušrici Meke pomislili da su ubijeni Poslanik, Omer i Ebu Bekr, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je ashabima da im odgovore da su živi i da im, kada su Kurejšije doviknuli: “Mi imamo Uzaa, a vi ga nemate”, odgovore riječima: “Allah je naš zaštitnik, a vi nemate zaštitnika.” (Buhari, od Beraa b. Aziba, radijallahu anhu)
Nema sumnje u to da je Allah zaštitnik iskrenih vjernika i vjernica u Halepu i Siriji, a iskušenja kroz koja prolaze znak su Allahove ljubavi prema njima. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Kome Allah želi dobro, podari da ga zadese nedaće.” (Buhari, od Ebu Hurejre, radijallahu anhu)
Rekao je Uzvišeni Allah: “A onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći.” (Et-Talak, 2)
Rekao je Uzvišeni Allah: “Onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta.” (Et-Talak, 3)
Rekao je Uzvišeni Allah: “Ako nešto hoćemo, Mi samo za to reknemo: ‘Budi!’ – i ono bude.” (En-Nahl, 40)
2. Umrijeti u okrilju istine, bez obzira na to od čega čovjek umro, predstavlja istinsku pobjedu
Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao skupinu od sedamdeset ashaba, koje su nazivali karijama, da Kur’anu podučavaju druga plemena, neprijatelji su im postavili zamku i sve ih pobili. Jednog od njih neprijatelj je pogodio kopljem sa leđa, tako da mu je koplje prošlo kroz tijelo i izašlo na prsa. On se okrenuo prema svom ubici i izgovorio poznate riječi: “Pobijedio sam, tako mi Gospodara Kabe!” (Buhari i Muslim, od Enesa b. Malika, radijallahu anhu) Ovaj plemeniti ashab znao je da je potpuni uspjeh umrijeti u okrilju istine, bez obzira na koji način umro: da li bio ubijen ili umro na krevetu.
3. Svako treba da poduzme ono što može, a ne treba samo jadikovati, unositi pesimizam u muslimanske redove i u drugima tražiti krivca
Veliki broj muslimana za dešavanja u Halepu traži krivca u drugima, a nikako u sebi. Ashabi su na Uhudu poraženi zbog jedne greške, a koliko mi danas imamo grešaka i grijeha?! Najlakše je prozvati Erdogana ili nekog drugoga, a sebi naći “jako” opravdanje da ništa nismo mogli da učinimo. Treba da imamo lijepo mišljenje o ljudima koji su dokazani vjernici, koji su u mnogim kriznim momentima dokazali da vole islam, da vole Allaha i Poslanika, da brinu o muslimanima cijelog svijeta, i da ih itekako boli ono što se dešava našoj braći u Siriji i Halepu. Ako Erdogan nije dokazao da “izgara” za Sirijom i njenim stanovnicima, pa ko je to pokazao. Mi? Čime? Komentarima? Analizama? Kritikom? Treba da imamo povjerenje u dokazane ljude. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, znao je gledati da neko muči i ubija njegove ashabe, i nije mogao da ih odbrani, a niko ga zbog toga nije proglasio kukavicom. Zar nije vidio kako muče i ubijaju Ammarovu i Jasirovu porodicu, pa im je kazao: “Strpite se, doista je vaše odredište Džennet”? (Taberani, El-Evsat, a Hejsemi, Medžmeuz-zevaid, rekao je: “Ovaj hadis bilježi Taberani, a prenosioci su mu povjerljivi – sikat.”)
Zar u to vrijeme nije ubijena Sumejja, radijallahu anha, prvi šehid u islamu, na veoma čudan način, i niko zbog toga Poslanika nije smatrao kukavicom? Mudžahid, radijallahu anhu, rekao je: “Prvi šehid u islamu bila je Sumejja, majka Ammarova. Ebu Džehl, Allah ga prokleo, ubo ju je svojim kopljom u spolni organ, i od toga je umrla.” (Bejheki, Delailun-nubuvva)
Znam da stanje u tom vremenu i stanje u današnjem vremenu nije identično, ali je evidentno da su muslimani podijeljeni, pocijepani i da njihova brojnost ne predstavlja nikakav faktor na svjetskoj sceni, već su, baš kao što ih je opisao Poslanik, “kao mulj koji nosi bujica”.
4. Ummet je prolazio kroz mnogo veća iskušenja, ali je ostao i opstao, i on će sigurno i ostati i opstati, to je Allahovo obećanje
Ako se upoznamo sa iskušenjima koja su ummet zadesila od Tatara, uvidjet ćemo da su bila mnogo veća nego iskušenja kroz koja ummet sada prolazi. Nakon iskušenja sa Tatarima, ummet se opet vratio na svjetsku scenu, tako da treba da budemo uvjereni da će tako biti i poslije svih ovih dešavanja u Halepu i ove kušnje ne treba da nas pokolebaju i ne treba da posustanemo na putu istine. Ovo je Allahova vjera i On će dati da svjetlo islama sija, pa makar to ne bilo po volji nevjernicima!
Rekao je Uzvišeni Allah: “Oni žele utrnuti Allahovo svjetlo ustima svojim, a Allah će učiniti da svjetla Njegova uvijek bude, makar krivo bilo nevjernicima. On po Poslaniku Svome šalje uputstvo i vjeru istinitu da bi je uzdigao iznad svih vjera, makar ne bilo pravo mnogobošcima.” (Es-Saff, 8–9)
5. Iskušenja zbližavaju muslimane
Ono što muslimanski ummet čini posebnim jeste i to da teška iskušenja ujedinjuju naše redove i naša srca, i jasno nam poručuju ko nam je prijatelj, a ko neprijatelj. Da su izostala ova velika iskušenja, muslimani bi još dugo smatrali da su zapadnjaci pravedni, da su šiije naša braća i da su tolerantni, ali kada se dese velika iskušenja, onda se pokaže stvarno lice Zapada, razotkriju se namjere Irana i sasvim očigledna postane opasnost od šiizma, a isto tako padnu maske sa lica onih koji danonoćno lažno pozivaju na čuvanje i poštovanje ljudskih prava.
6. Mi ne znamo Allahovu mudrost, niti znamo šta je u konačnici za nas zlo, a šta dobro
Koliko se puta u historiji desilo da u iskušenjima koja zadese neki narod – a Bosna je jedan od najbližih primjera – Allah baš u tome dadne veliku korist, koja ljudima u prvom momentu nije bila ni na umu. Rekao je Uzvišeni Allah: “Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. Allah zna, a vi ne znate.” (El-Bekara, 216)
7. Bez obzira na veličinu iskušenja, ummet se vraća Allahu i u ummetu ima mnogo hajra
Svaki vjernik treba da zna da je stagnacija ummeta trajala dugo, pa je tako nemoguće očekivati da se stanje popravi preko noći. Poznato je da je podizanje bilo čega mnogo teže nego njegovo padanje. Ummet godinama stagnira, podijeljen je kako geografski tako i ideološki, nazadan, nepismen, pa je nelogično očekivati da se povratak desi preko noći i bez gubitaka. To je suprotno sunnetima / zakonima koje je Allah postavio na Zemlji. Da je iko uspio da popravi stanje društva preko noći, onda bi to bio Poslanik, ali i on je 13 godina proveo u Meki pozivajući ljude da vjeruju u Jednoga Boga i u vremenu slabosti trpio je mnogo i gledao mnogo toga. Hvala Allahu, evidentno je da se “lokomotiva” ovog ummeta već poodavno pokrenula i da ona svakim danom uzima sve više zamaha. Neko to vidi, a neko i ne vidi. Na svakom koraku ljudi se vraćaju vjeri, žene se vraćaju hidžabu, po cijelom svijetu grade se džamije, čuju se ezani, ljudi se vraćaju namazu, ljudi maštaju da obave hadž, suosjećaju sa žrtvom. Sve su to veliki pokazatelji, onima koji žele da razmišljaju.
8. Nikada ne potcjenjujte dovu
Ako znamo i ako smo ispravno shvatili da je Allah Gospodar svjetova, da je On Stvoritelj Zemlje i nebesa, onda nikako i nikada ne treba da zapostavimo dovu za našu braću i sestre. Onaj ko sumnja u plodnost dove i mogućnost njenog utjecaja na rješavanje problema u kojem se nalazimo, onda treba da se vrati u prvi razred mektepske nastave i da iz početka uči o imanskim šartima i o Allahu. Oni koji mogu više od dove, svakako je to dobro, za pohvalu, bez obzira na to o čemu se radi. Oni koji ne mogu fizički da pomognu braći muslimanima, onda neka se potrude i zapitaju šta su poduzeli, a to je u njihovoj mogućnosti, da se takva iskušenja ne dese našem podneblju. Koliko smo izdvojili svog imetka na Allahovom putu? Koliko vremena odvajamo za rad i volontiranje na Allahovom putu? Koliko smo ljudi pozvali u islam?
Sve spomenuto ni u kojem slučaju ne treba da bude shvaćeno kao dizanje ruku od naše braće i sestara u Siriji i Halepu. Smatram da je vjerska, a i moralna obaveza svakome od nas da pomogne u granicama svojih mogućnosti, ali sam želio da se samo prisjetimo nekih činjenica kako nam se ne bi desilo da padnemo u očaj i počnemo sumnjati u Allahovu mudrost i kako ne bismo počeli misliti da će sa ovim iskušenjem nestati muslimana i da je to kraj ummeta.
Priredio: Pezić Elvedin
(minber.ba)
Skickat från min iPhone
