(Potrudite se, Allah vam se smilovao, da ovaj tekst dođe do što većeg broja naših sestara / Šerujte)
Subhanallah, koliko je naših sestara koje bi dale sve na svijetu da im muž ili roditelji dopuste nošenje mahrame? Dane i noći provode razmišljajući o tome kako da im saopće da će se pokriti, iako su im to strogo zabranili. One su spremne na to pa makar ih to koštalo mnogih ovodunjalučkih neugodnosti. Nekada na tom putu trpe fizička zlostavljanja, vrijeđanje, potvore, bojkotovanje, uskraćivanje privilegija, zabranu nastavka školovanja itd., ali želja za mahramom, želja za Allahovim zadovoljstvom veća je od svega.
U našem društvu mnogo je žena koje se ne oblače onako kako im je naredio njihov Gospodar. Neke od njih svjesne su da je to što čine grijeh, a neke opet skoro pa i ne znaju da je punoljetnoj ženi stroga obaveza nošenje hidžaba. Korist od nošenje hidžaba vraća se samoj ženi, ali isto tako i društvu u kojem ona živi. Hidžab je sigurno jedan od najboljih načina borbe protiv nemorala i zlostavljanja i napastovanja žena u javnom životu.
Ono što je zabrinjavajuće jeste i to da mnoge naše sestre, Bošnjakinje, muslimanki, svakodnevno izlaze iz kuće nepropisno odjevene, i nikada ne razmišljaju o pokrivanju. One su toliko nemarne u tom pogledu i u potpunosti su se predale činjenju tog grijeha da uopće ne osjećaju ni grižnju savjesti i ne pomišljaju na to da svaki takav izlazak predstavlja novi grijeh i da time i druge navode na grijeh tako što pogledima izlažu svoje tijelo.
Žena koja ne nosi hidžab treba da se svakodnevno preispituje i bori sa šejtanom koji joj došaptava da odgađa nošenje islamske odjeće, treba da strahuje od tog grijeha, da se boji da ode sa dunjaluka a nije se pokorila naredbi svoga Gospodara.
Žena koja mašta o tome kako će jednog dana izaći na ulicu pokrivena onako kako joj je Gospodar naredio, plače nad svojim svakodnevnim grijehom pokazivanja svoga tijela muškarcima koji joj nisu mahrem, sa ljubavlju i poštovanjem gleda u žene koje su je pretekle tome, povremeno oblači mahramu prilikom odlaska u džamiju radi obavljanja nekog od dnevnih namaza, priprema se za taj dan tako što kupuje i šije propisnu odjeću, dovi Allahu da je ojača na tom putu, od pokrivenih žena traži savjete kako savladati prepreke koje dolaze neminovno u prvim danima nošenja mahrame/hidžaba, takva osoba će sigurno veoma brzo donijeti odluku o nošenju hidžaba, jer je ispunila sve uvjete za to. Ona voli hidžab, ona mašta o njemu, boji se Allaha zbog neizvršavanja tog propisa, divi se pokrivenim sestrama, plače i dovi Gospodaru, i samo je pitanje dana kada će se oduprijeti šejtanu, njegovom došaptavanju, smoći snage i, sva sretna i zadovoljna, u hidžabu izaći iz svoje kuće.
Problem je u onim ženama koje ne vide ništa loše u tome što ne nose hidžab, za njih je to malehan i nebitan grijeh, nerijetko se ismijavaju sa onima koje nose islamsku odjeću, potvaraju žene koje nose hidžab govoreći da ih je na to natjerao muž, da za nošenje mahrame dobivaju novac, da još nisu shvatile da žive u Evropi i 21. stoljeću, da žele da arapske običaje donesu nama u Bosnu, da ne idu ukorak sa vremenom i modom.
Nisu svjesne da ima žena koje svoju mahramu ne bi dale za cijeli svijet. Velikom broju pokrivenih žena, kada bi neko ponudi bogatstvo cijeloga svijeta u zamjenu da samo jednom izađu iz kuće nepropisno odjevene, one ne bi razmišljale nijednog momenta da li da prihvate ili odbiju tu ponudu. Za nekoga je to nepojmljivo. Zar mogu postojati takve osobe?
Subhanallah, koliko je naših sestara koje bi dale sve na svijetu da im muž ili roditelji dopuste nošenje mahrame? Dane i noći provode razmišljajući o tome kako da im saopće da će se pokriti, iako su im to strogo zabranili. One su spremne na to pa makar ih to koštalo mnogih ovodunjalučkih neugodnosti. Nekada na tom putu trpe fizička zlostavljanja, vrijeđanje, potvore, bojkotovanje, uskraćivanje privilegija, zabranu nastavka školovanja itd., ali želja za mahramom, želja za Allahovim zadovoljstvom veća je od svega.
S druge strane, koliko je samo žena koje muž godinama nagovara da počnu nositi hidžab? Za muža bi najsretniji dan bio da sa svojom suprugom izađe u šetnju, ili kupovinu, a ona pokrivena! Koliko je roditelja koji godinama razgovaraju sa svojom kćerkom, pokušavaju je ubijediti da počne nositi islamsku odjeću, i bili bi neizmjerno ponosni da njihova kćerka nosi hidžab. Koliko je žena koje imaju ama baš sve uvjete da već od sutra počnu nositi mahramu: situirane, imaju podršku porodice, kolektiva, djece, rodbine, prijeteljica, ali je poziv nefsa/duše i šejtansko došaptavanje jači od svega toga? Kako je velika razlika između ove vrste žena i onih prije njih!
Ako žena i ne nosi hidžab, pa zar mora da prilikom izlaska iz kuće stavlja parfem, da nosi tijesnu i prozirnu odjeću, da nosi odjeću kojom oponaša muškarce – hlače, da se šminka, zar mora da na svome profilu objavljuje slike, a koje su nerijetko dostupne svima, a na kojima ona nije propisno odjevena?! Sve ovo čini ne videći u tome ništa loše. Ona se naviknula na taj grijeh, pa i ne osjeti da ga čini, a i ne pokušava da njegovo činjenje svodi na minimum. Ako žena ne nosi hidžab, što ne znači odobravanje toga, onda bi se trebala maksimalno potruditi da taj grijeh svede na minimum: da nosi široku odjeću, da se ne šminka, da na internetu ili mobitelu ne objavljuje svoje slike koje će biti dostupne svima. To bi sigurno bio veliki pokazatelj da ta osoba ozbiljno razmišlja o hidžabu, i da je veoma blizu dan kada će početi nositi hidžab.
Zato, cijenjena sestro, ako još nisi donijela odluku da će nositi hidžab, onda neka to bude jedan od tvojih najvećih prioriteta: liježi i budi se razmišljajući o tome! Ne budi od onih koje o tome nikada ne razmišljaju! I ne budu od onih koje će se pokriti onda kada ih ponesu ka mezaru! Tada je kasno. I tada to nije voljom mrtve osobe, već voljom drugih koji znaju da se tijelo mejita mora zamotati u ćefine.
Gospodaru naš, podari našim sestram ljubav prema hidžabu, učini ih od onih koje se ne stide svoje vjere i svoga hidžaba, podari da budu ponosne na svoju vjeru i na svoj hidžab!
Gospodaru, povećaj njihove ambicije, učvrsti ih u donošenju odluke da će početi nositi islamsku odjeću i podari da se na tom putu ne boje ničijeg prijekora!
Priredio: Pezić Elvedin
(minber.ba)
