Hvala pripada Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika.
Kaže imam Ahmed b. Hanbel, rhm, u uvodu svoje knjige „Odgovor Džehmijama“: „Hvaljen neka je Allah koji je dao da u svakom periodu, koji je daleko od vremena poslanstva, ostavi da bude nekolicina učenjak koji pozivaju zalutale na Uputu, i koji su strpljivi na ezijetu koji im nanose. Oni oživljavaju Allahovim Kitabom umrle i usmjeravaju Allahovim
nurom one čije su oči slijepe. Koliko su samo onih koje je Iblis pobio oživjeli, i koliko su samo zabludjelih i izgubljenih na Pravi put izveli?! Kako je divan njihov uticaj na ljude, a grozno ponašanje ljudi prema njima?! Oni negiraju i otklanjaju od Allahove Knjige iskrivljeno tumačenje zastranjenih, laži pokvarenjaka i tumačenje džahila koji su okačili zastave novotarije i pustili uzde smutnje. Oni se razilaze oko Kur’ana, oprečni su Kur’anu, složni su da treba ostaviti Kur’an. Govore protiv Allaha, o Allahu i o Allahovoj Knjizi bez znanja. Dokazuju sa nejasnim ajetima i zavode neznalice sa šubhama koje im iznose. Utječem se Allahu od smutnji zabludjelih!“ (Er-Reddu alez-Zenadika vel-Džehmijje, str. 170)
Abdullah b. Mes’ud, radijallahu anhu, je rekao: “U kakvom stanju ćete biti kada se među ljudima rasprostrane i pojave novotarije pa na njihovim temeljima odraste omladina i poznu starost dožive starci (čijim sebebom) islam prihvate nearapi. Tada će čovjek postupati po sunnetu, a bit će mu rečeno da je to novotarija!” Njegovi učenici upitaše: “A kada će se to desiti, o Ebu Abdur-Rahmane?” Odgovori: “Kada bude puno predvodnika, a malo povjerenika, kada bude puno karija (učača, učenika…), ali malo fakiha (onih koji razumiju vjeru), kada se znanje bude učilo, ali ne radi vjere, i kada se dunjaluk bude tražio sa djelima ahireta!” (Bilježe ga Abdu-Rezzak, Darimi, Laleka’i i dr.)
U zadnje vrijeme svjedoci smo sve češćih napada na one koji tumače islam na ispravan i izvoran način i pokušavaju oživiti ono što je zamrlo od vjere u našim predjelima. Te zlonamjerne strijele dolaze iz raznih pravaca i s raznim ciljevima i povodima. Neprijateljstvo prema daijama od strane din-dušmana sasvim je normalno i očekivano, jer neprijatelj vjere je ujedno i neprijatelj vjernika. Međutim, nerijetko to neprijateljstvo pokazuju i pojedini muslimani, i to oni koji bi trebali biti prvi koji će ih podržati, jer bi istina trebala biti cilj i želja svakog iskrenog muslimana.
Prije nekoliko dana jedan bosansko-hercegovački intelektualac, inače doktor islamskih nauka, pozvao je javno da se ne uzimaju fetve od selefijskih daija, bez obzira koliko bili obrazovani, jer nisu u tijelima organa IZ, te da to donosi probleme i razna trvenja na terenu i da je tumačenje vjere posao institucija. Po njegovom viđenju, djelovanje daija, doktora, uleme itd. koji ne djeluju pod okriljem IZ-a vodi u fesad i nered, i da se treba držati onih koji su okupljeni u džemat, jer ovi ne pripadaju nijednom džematu niti se zna ko im je vođa. Sličnih izjava u zvaničnim krugovima Rijaseta IZ-e u zadnjem periodu je mnogo.
Poziv na bojkotovanje fetvi i tumačenje vjere od strane (selefijskih) daija, među kojima ima doktora, magistara i svršenika islamskih fakulteta, izgrađen je na dva argumenta:
prvi – jer nisu u tijelima IZ-a, a fetve i tumačenje vjere je posao institucija,
drugi – jer njihovo djelovanje vodi u fesad i nered, donosi probleme i razna trvenja.
Prvi argument, da daije nisu u tijelima IZ-a, a fetve i tumačenje vjere je posao institucija, on se može analizirat kroz dva aspekta:
Prvi aspekt – da li je uslov djelovanja daije, misionara i učenjaka da bude član neke islamske institucije i radi kroz nju? I je li tumačenje vjere isključivo posao vjerskih institucija?
Nije nam poznat niti jedan šerijatski tekst iz Kur’ana i vjerodostojnog sunneta koji uslovljava i ograničava (a kamoli zabranjuje) djelovanje i rad uleme (učenjaka) i daija u pojašnjavanju vjere, naređivanju dobra i odvraćanju od zla, te da to mora biti kroz ili unutar neke vjerske institucije.
Kaže Uzvišeni:
„Allaha se boje od Njegovih robova učeni“ (Fatir, 28). Ne kaže da su učeni koji se boje Allaha samo oni koji rade u instituciji (IZ-a) i sl.
„Pitajte učene ako vi ne znate“ (El-Enbija 7, En-Nahl 43). Nije rečeno pitajte učene koji su unutar institucije.
„Reci: “Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi“ (Jusuf, 108). Ovo pozivanje nije uslovljeno da bude kroz instituciju.
„I neka među vama bude skupina koja će naređivati dobro, a od zla odvraćati“ (Ali Imran, 104). Ta skupina nije uslov da bude iz institucije.
U hadisu kojeg su zabilježili Buhari i Muslim od Ibn Mesuda, radijalahu anhu, navodi se: „Nema zavisti osim u dvije stvari: … , čovjek kojem Allah da znanje (hikmet) pa po njemu sudi i druge njemu poučava“. Nije naznačeno niti uslovljeno da mora pozivati i poučavati kroz instituciju.
Hadis kojeg bilježi Buharija od Abdullah b. Amra, radijallahu anhu: „Prenesite od mene pa makar ajet“. Prenošenje nije uslovljeno vjerskom institucijom.
Hadis kojeg bilježi Muslim od Ebu Hurejre, radijallahu anhu: „Ko poziva na Uputu, imaće nagradu poput nagrade onih koji ga slijede, to neće umanjiti od njihove nagrade ništa“. Također, pozivanje nije uslovljeno da bude kroz instituciju.
Hadis kojeg bilježe Ebu Davud i Tirmizi od Ebu Derda’, radijallahu anhu: „Zasita su učenjaci nasljednici vjerovjesnika …“. Nema spomena da trebaju raditi u instituciji.
Svi navedeni šerijatski tekstovi, i mnogi drugi, koji govore o ulemi i davetskom radu, su u općoj formi, tj. u njima nije uslovljeno djelovanje kroz vjersku instituciju.
Sa druge strane, od pojave islama pa do pada osmanskog hilafeta (1924.g.) djelovanje i rad uleme i islamskih misionara nije bilo uslovljeno radom u nekoj državnoj vjerskoj instituciji. Jedino su kadije kao učeni morali kadijske poslove (presude i slično) vršiti kroz sudsku instituciju unutar islamske države, što je razumljivo. Poslije pada osmanskog hilafeta, a i prije toga, u rasparčanim i novonastalim islamskim državama nastala su savremena minstarstva za vjerska pitanja, mešihati, islamske zajednice i slične institutcije. Pa zar one da uslovljavaju i ograničavaju djelovanje uleme i daija?
A ako se obaveza i uslovljavanje djelovanja daije i učenjaka kroz institucije IZ-a dokazuje time što je IZ-e džemat od kojeg se nije dozvoljeno odvajati niti raditi mimo njega, onda onaj ko to tvrdi ima pogrešno poimanje termina džemata od kojeg se nije dozvoljeno odvajati. O pogrešnosti i neutemeljenosti takvog tumačenja termina džemat, tj. da je IZ-e džemat u šerijatskom smislu te riječi, već ranije je pisano i govoreno. Ukratko, islamski učenjaci navode u vezi s terminom džemā’at nekoliko mišljenja, ali se na kraju svode na dva temeljna značenja; prvo – da je džemā’at svako ko slijedi istinu, pa makar bio pojedinac, i drugo – da su džemā’at muslimāni koji su okupljeni i ujedinjeni oko vladara koji sudi po Šerijatu. (Vidi: dr. Abdur-Rahmān el-Luvejhik, Mefhumu-džemā’atil-muslimīn, str. 72) Detaljnije o tome možete pročitati OVDJE (JE LI ISLAMSKA ZAJEDNICA U BiH DŽEMAT U ŠERIJATSKOM SMISLU?).
Ulema je ta koja treba biti iznad bilo koje vjerske institucije, ona je ta koja usmjerava, popravlja i koriguje rad svih pa i vjerskih institucija, a ne obrnuto da institucija određuje ulemi šta smije pričati o vjeri a šta ne, šta je ispravno tumačenje vjere a šta ne.
A odgovor na pitanje: da li je tumačenje vjere iskuljučivo posao vjerskih institucija, on se razumije iz odgovora na prvi dio. Tj, ako ulemi nije uslov djelovanja rad kroz vjersku instituciju, onda ni tumačenje vjere nije monopol vjerske institucije, jer ulema je ta koja pojašnjava i tumači vjeru.
Drugi aspekt – koliko (selefijski) daija (svršenik islamskog fakulteta, magistar ili doktor islamskih znanosti) može kroz instituciju IZ-a pozivati u ispravno tumačenje vjere onako kako je to naučio prilikom sticanja šerijatskog znanja?
Gorko iskustvo i činjenično stanje je da bi daija (svršenik islamskog fakulteta, magistar ili doktor islamskih znanosti) mogao raditi u instituciji IZ-a (naravno, zavisi od službe i odjela, najblaži je pritisak na vjeroučitelje) on mora staviti do znanja da se odriče izvornog islama, kojeg oni nazivaju „vehabizam“, mora da izbjegava aktivnosti koje organizuju nosioci izvornog islama, da iskaže simpatije i podršku “lijepoj” bošnjačkoj tradiciji islama, da prešućuje skoro sve devijacije i novotarije unutar IZ-a (radi poštovanja i uvažavanja drugog mišljenja), a mnoge mora i da radi i upražnja. Drugim riječima, on mora samog sebe da porekne, da ono što zna i što je do jučer primjenjivao ostavi i baci za leđa. U protivnom, on ne može ni raditi u instituciji IZ-e.
Naravno, na terenu se ovo razlikuje od muftijstva do muftijstva, od glavnog imama do glavnog imama, tj. njihove simpatije, tolerancije, neprijateljstva i netrpeljivosti prema sljedbenicima izvornog islama (tzv. „vehabija“).
Drugi argument, da djelovanje daija vodi u fesad i nered, donosi probleme i razna trvenja, radi čega se javno poziva na bojkot daija, također se može analizirat kroz dva aspekta:
Prvi aspekt – da li aktivnosti daija vode u fesad i nered, donosi probleme i razna trvenja?
Daije pozivaju u čisti tevhid i upozoravaju na širk kao najveći grijeh koji se ne oprašta onome ko se od njega ne pokaje.
Zalažu se za prakticiranje i promicanje izvornog islama, utemeljenog na Kur’anu i Sunnetu, i protiv su svake novotarije u vjeri, i u fikhu i u akidi.
Uče da je islam univerzalna vjera koja obuhvata sve sfere ljudskog života i da nema spasa čovječanstvu od tuge i krize u kojoj se nalazi osim u islamu.
Tumače da je najispravnije razumijevanje islama ono na čemu je ehlu-Sunne vel-Džema’at, svejedno u akidi, djelima, odgoju duše, šerijatu i da’vi, jer je to razumijevanje islama ograničeno Kur’anom, Sunnetom i razumijevanjem prvim i ispravnim generacijama ovog ummeta.
Pozivaju na slijeđenje imama mudžtehida (Ebu Hanife, Malika, Šafije, Ahmeda i drugih) u fikhskim ograncima vjere bez fanatičnog slijeđenja mezheba i neutemeljenog tumačenja Kur’ana i Sunneta.
Pozivaju na slijeđenje srednjeg umjerenog puta koji nije put običaja niti ljudskih nahođenja i pretpostavki, kao ni sredina između istine i neistine, niti krajnost u popuštanju u vjeri ili pretjerivanju i dodavanju vjeri onog što nije od nje.
Daije se zalažu za sticanje i širenje šerijatskog znanja kojim se prepoznaje ispravan put ka uspjehu na dunjaluku i ahiretu. I tako dalje…
Zar se pozivanje u spomenuto može nazvati fesadom, neredom, problemima i trvljenjem?
Vjerovatno se pod spomenutim fesadom, neredom i problemima misli i na negiranje, ukazivanje i popravljenje akidetskih devijacija među kojima su prvenstveno Maturidijska akida (skolastičarske sekte), djelovanja zabludjelih sufijsko-derviških tarikata, filozofskih mističnih i prošiitskih akademskih tumačenja, lažnog pripisivanja hanefijskom mezhebu i tradiciji raznoraznih novotarija od džematskih zikrova, učenja Kur’ana na mezarjima, salavata na pogrešan način, jasina, hatmi, tevhida, talkina, ahdinama, sedmina, četresnica, i to sve za pare, pretvaranjem islama u pogrebno duštvo, pa sve što se radi oko turbeta, hodočašća Ajvatovice i drugih dovišta i pećina, još šlag svemu širokogrudno otvaranje vrata djelovanju šiitsko-rafidijskih misionara.
Školovana osoba (svejedno bila daija ili akademski profesor) koja ne popravlja spomenute devijacije i novotarije ili ih čak ni ne smatra devijacijama i novotarijama (nego mudro kaže: to je stvar tumačenja), ona ne izlazi izvan troga:
1 – ili nije učena, nema pravog šerijatskog znanja, a iskrena je i voli istinu, ona treba učiti;
2 – ili zna i ima znanja, ali zbog posla i položaja šuti i prešućuje ili svjesno pogrešno tumači, pa prodaje vjeru za ono što malo vrijedi;
3 – ili ima znanja ali pogrešnog i pomiješanog sa batilom, to je zabludjeli učenjak, novotar.
Drugi aspekt – propis skrivanja i utajivanja znanja.
Oni koji rade unutar IZ-a, a stekli su ispravno šerijatsko znanje, i pored toga skrivaju i prešućuju istinu o devijacijama i novotarijama unutar IZ-a, na njih se odnose šerijatski tekstovi skrivanja i utajivanja znanja.
Kaže Uzvišeni:
„One koji budu tajili jasne dokaze, koje smo Mi objavili, i Pravi put, koji smo u Knjizi ljudima označili, njih će Allah prokleti, a prokleće ih i oni koji imaju pravo da proklinju“. (El-Bekare, 159)
„Oni koji taje ono što je Allah u Knjizi objavio i to zamjenjuju za nešto što malo vrijedi oni u trbuhe svoje ne trpaju ništa drugo do ono što će ih u vatru dovesti; na Sudnjem danu Allah ih neće ni osloviti, niti ih očistiti njih čeka patnja nesnosna. Oni su umjesto Pravoga puta izabrali zabludu, a umjesto oprosta zaslužili patnju; – i koliko su oni samo neosjetljivi na vatru!“ (El-Bekare, 174, 175)
Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko bude upitan o znanju, pa ga sakrije, biće zauzdan na Sudnjem danu uzdama od vatre“. (Bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed i dr.)
Prema tome, spomenuta konstatacija, u vezi sa tumačenjem islama od strane daija, ne samo da nije tačna i da nema uporišta Šerijatu, nego baš suprotno njoj: treba slušati daije i uzimati fetve i njihovo tumačenje vjere, jer oni ne rade u tijelima IZ-a pa mogu da popravljaju i ukazuju na devijacije i novotarije. Naravno, oni svojim djelovanjem prave probleme i čine nered onima koji pogrešno tumače vjeru i žive od nje.
Rad van institucije je itekako neophodan, jer institucija, upravo, ograničava slobodno i čisto tumačenje islama i tako pospješuje negativna shvatanja i pogrešna tumačenja vjere na terenu. Ujedno, mnoštvo omladine, koje je iz dana u dan sve više, voli tumačenje vjere od strane daija, i slijedi ih, i pita i sluša, pa bi povlačenje od strane daija značilo i napuštanje te omladine, koju IZ-e nije mogla niti može privući i usmjeravati. Drugim riječima, da nema selefiskih daija na terenu, upravo bi se desilo ono što se njima samima spočitava. Zvaničn organi Rijaseta IZ-a moraju biti svjesni da bošnjačke daije nisu jedini izvor iz kojeg novi muslimanski naraštaji crpe vjeru i moralna načela. Zapravo, identično tumačenje mogu čuti od velikih i poznatih daija svjetskog ranga, iz raznih govornih područija, koji imaju milionske simpatizere i pristalice.
Na kraju, želimo uputiti poziv i ostalim daijama da shvate ozbiljnost tendencija da se ograniče slobodne selefijske daije i suzbije izvorna ehlis-sunnetska da’va utemeljena na Kur’anu i Sunnetu po shvatanjima prvih generacija. Činjenica da je jedna grupa daija i studenata na ovaj način iskazala protest ne znači da sebe smatraju boljim od drugih, nego predstavlja potrebu, odgovornost i obavezu da se stane u odbranu slobode pozivanja u izvorni islam, jer to je najbolji način odbrane i samih muslimana od smutnji, nereda i još većih podjela koje pokušavaju unijeti razne sekte i neprijatelji islama i muslimana u našoj domovini.
Poznati tabi’in Ibn Sirin, rhm, je rekao: “Doista je ovo znanje vjera, pa gledajte od koga ćete svoju vjeru uzeti.” (Bilježi ga Muslim u uvodu Sahiha)
A Allah, dželle šanuh, najbolje zna!
Potpisnici proglasa:
Mr. Nihad Ljakić
Mr. Jakub Alagić
Mr. Zijad Ljakić
Abdulmelik Bašić, prof.
Tarik Beganović, prof.
Amir I. Smajić, prof.
Jasmin Durić, prof.
Adnan Fetić, prof.
Midhat Bašić, prof.
Adnan I. Muratović
Preuzeto sa www.ehlus-sunne.ba
