Friday, November 29, 2024
Home Blog Page 305

Vjerovanje u Allahovo određenje

0

Lekcija br. 13

Vjerovanje u Allahovo određenje

youtubdownmp3image_docSvenska

 

Vjerovanje u Allahovo određenje

 

1. Šesti temelj vjerovanja muslimana jeste vjerovanje da sve što se zbilo u prošlosti, što se zbiva u sadašnjosti i što će se zbiti u budućnosti od dobra i zla biva Allahovom voljom i Njegovim određenjem.

2. Da bi ovaj temelj imana bio ispravan svaki vjernik mora biti ubijeđen u 4 stvari:

a) Allahovo sveobuhvatno znanje to jest da Allah dž.š. je zna apsolutno sve, i Njegovom znanju nema ništa skriveno. Riječ apsolutno definiše sve: Allahovo znanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, vidljivog za nas i nevidljivog, onoga što je na nebesima i onoga što je na Zemlji, krupnih stvari i dešavanja do najsitnijih detalja i čestica.

Dokaza za Allahovo znanje u Kur’anu ima dosta, a od dokaza koje svi znamo napamet je Ajetul Kursij:

يَعْلَمُ مَا بَيْنَ أَيْدِيهِمْ وَمَا خَلْفَهُمْ

”On zna šta je bilo i prije njih i šta će biti poslije njih…”

b) Pisanje Allahovog određenja:

مَّا فَرَّطْنَا فِي الكِتَابِ مِن شَيْءٍ

”..u Knjizi Mi nismo ništa izostavili…” (El-En’am, 38)

 

وَكُلَّ شَيْءٍ أحْصَيْنَاهُ فِي إِمَامٍ مُبِينٍ

”…sve smo Mi to u Knjizi jasno pobrojali.” (Ya sin, 12.)

Knjiga koja se spominje u ovim ajetima jeste Levhi Mahfuz (kao što stoji u tefsirima od Ibn Kesira, Begevija, Kurtubija), u kojoj je zapisano sve što će se dešavati prije nego li je Allaha dž.š. stvorio stvorenja.

Ovo nam potvrđuju i hadisi Poslanika s.a.w.s. od kojih su:

– U jednom obraćanju Ibn Abbasu r.a. Poslanik s.a.w.s. je rekao: ”Allah ti je to sve zapisao. Kalem je podignut, a listovi su se osušili.” (Tirmizi)

– ”Allah je zapisao sudbine stvorenja 50 hiljada godina prije stvaranja nebesa i Zemlje, a Arš je bio na vodi.” (Muslim)

– ”Prva stvar koju je Allah dž.š. stvorio jeste Kalem. Zatim je rekao: ”Piši!”, pa je zapisano sve ono što će se desiti do Sudnjega dana.” (Ahmed)

Inače Pisanje Allahovog određenja ima 5 etapa:

– pisanje određenja prije stvaranja nebesa i Zemlje

– zatim određivanje sudbine prilikom stvaranja duša svim ljudima u jednom danu, kao što navodi imama Ahmed hadis sa ispravnim lancem kada je Allah dž.š. iz Ademovog desnog ramena stvorio duše ljudi kojima je rekao: ”U džennet!”, a onima iz lijevog ramena: ”U vatru!”

– zapisivanje sudbine svakog pojedinca u trenutku kada melek udahne dušu u tijelo dok je ono još u utrobi majke, kada mu zapisuje 4 stvari: njegov rizk (nafaku), trenutak smrti, njegova djela, i da li će biti od sretnih ili nesretnih. (buharija i Muslim)

– zapisivanje sve ga što će se desiti u narednoj godini u noći Lejletul Kadr

– određivanje svakodnevno:

كُلَّ يَوْمٍ هُوَ فِي شَأْنٍ

”Svakog dana On se zanima nečim.” (Ar-Rahman, 29.)

Imam Kurtubi u svom Tefsiru prenosi predaju od Ebi Derda’a r.a. da je Poslanik s.a.w.s. rekao u komentaru na ovaj ajet: ”Od Njegovog zanimanja jeste da oprosti grijeh, olakša poteškoću, uzdigne neke ljude, a ponizi druge.”

 

c) Allahova volja, to jest što Allah dž.š. hoće to i bude, a ono što Allah dž.š. neće to i ne biva.

وَمَا تَشَآءُونَ إِلاَّ أَن يَشَآءَ ٱللَّهُ رَبُّ ٱلْعَالَمِينَ

”a vi ne možete ništa htjeti ako to Allah, Gospodar svjetova, neće!” (At-Takwir, 29)

d) Allahovo stvaranje svega, to jest da sve ono što je znao, zapisao i što hoće Allah dž.š. je stvorio.

ذَٰلِكُمُ اللَّهُ رَبُّكُمْ ۖ لَا إِلَٰهَ إِلَّا هُوَ ۖ خَالِقُ كُلِّ شَيْءٍ فَاعْبُدُوهُ

”To vam je Allah, Gospodar vaš, nema drugog boga osim Njega, Stvoritelja svega; zato se Njemu klanjajte…” (El-En’am, 102.)

Hadis: ”Zaista je Allah stvorio sva stvorenja i njihova djela.” (Buharija)

 

3. Po pitanju vjerovanja u Allahovo određenje dobra i zla imamo dva zabdludjela pravca:

a) Kaderije, to je skupina koja negira Allahovo sveobuhvatno znanje svega, i negira da je sudbina svakog stvorenja već zapisana, i tvrde da su stvorenja sama stvaorila svoja djela. Sa njima se slažu i džehmije i mu’tezile po ovom pitanju.

Rekao je Allahov Poslanik s.a.w.s: ”Kaderije su medžusije (vatropoklonici) ovog ummeta. Ako se razbole, nemojte ih obilaziti. Ako umru nemojte im klanjati dženazu. (Ebu Davud)

b) Džebarije, (ovog pravca su Ešarije) tj. sve zabludjele skupine koje tvrde da su griješnici primorani da rade grijehe, jer im je tako Allah dž.š. odredio. To objašnjavaju na isti način na koji je Allah dž.š. stvorio ptice sa krilima i omogućio im da lete po nebu, a ona stvorenja koja nemaju krila primorana su da hodaju po zemlji.

– Ovim ubjeđenjem oni smatraju da će nevjernici i griješnici biti bačeni u džehennem bez da su imali priliku da biraju da čine djela koja bi ih odvela u džennet, to jest oni su bili primorani da rade djela nevjerstva i grijehe, bez da im je Allah dž.š. dao volju da biraju da li će uraditi dobro ili zlo.

– Ovakvo ubjeđenje je suprotno Kur’anskim ajetima u kojima nas Uzvišeni obavještava da On ne želi zlo stvorenjima, i da ne želi da im učini nasilje:

وَمَا اللَّهُ يُرِيدُ ظُلْمًا لِلْعِبَادِ

”A Allah nije želio zlo robovima svojim.” (Gafir, 31.)

وَمَا اللَّهُ يُرِيدُ ظُلْمًا لِلْعَالَمِينَ

”A Allah ne želi da ikome nepravdu učini.” (Ali ‘Imran, 108.)

 

– Ovim ubjeđenjem se opravdavaju svi oni koji čine grijeh, a to se opet suprotstavlja jasnim ajetima iz sure El-‘Araf:

وَإِذَا فَعَلُوا فَاحِشَةً قَالُوا وَجَدْنَا عَلَيْهَا آبَاءَنَا وَاللَّهُ أَمَرَنَا بِهَا ۗ قُلْ إِنَّ اللَّهَ لَا يَأْمُرُ بِالْفَحْشَاءِ

”A kada urade neko ružno djelo, govore: “Zatekli smo pretke naše da to rade, a i Allah nam je to zapovjedio.” Reci: “Allah ne zapovijeda da se rade ružna djela!” (El-‘Araf, 28.)

– Ovim se negira i jedan od glavnih ciljeva slanja poslanika i vjerovjesnika, a to je uspostavljanje dokaza nad griješnicima i nevjernicima, kako na Sudnjemu danu ne bi imali opravdanje pred Allahom dž.š:

”da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali.” (An-Nisa’, 165.)

 

4. Vjerovanje Ehli sunneta po pitanju činjenja djela, volje za biranje između pokornosti i nepokornosti Allahu dž.š., i pravdanja Allahovim određenjem.

– Sljedbenici Ehli sunneta wel džemata ne ostavljaju činjenje djela niti činjenja razloga za uspjeh, oslanjajući se tako samo na Allahovo određenje. Niti Allahovim određenjem pravdaju činjenje grijeha.

U hadisu od Muslima u kojem Poslanik s.a.w.s. kaže ashabima r.a. da je Allah dž.š. svakome zapisao sudbinu, i da li će biti od stanovnika dženneta ili džehennema, ashabi su ga upitali: ”Da li da ostavimo djela i da se oslonimo na ono što je zapisano?”, Allahov Poslanik s.a.w.s. im je na to odgovorio:

”Ne, već radite (ono što vam je naređeno), a svima je olakšano (ono što mu je Allah dž.š. propisao)

U tome smislu je i Omer r.a. ukorio Ebu Ubejdu r.a. koji je prigovorio Omeru r.a. nakon njegove naredbe da se muslimani izoluju iz mjesta u kojem se pojavila kuga, govoreći Omeru: ”Zar da bježimo od Allahove objave?”

Tada mu je Omer r.a. rekao: ”Eh, da je to neko drugi rekao, Ebu Ubejde? Da bježimo od Allahove odredbe Allahovoj odredbi?! Kada bi imao stado deva, i kada bi imao dvije doline jednu plodnu i jednu neplodnu. Ako bi deve poveo u plodnu to bi bilo po Allahovoj odredbi. I kada bi ih odveo u neplodnoj dolini i to bi bila Allahova odredba.”

– Ehli sunnet smatra da je Allahovo određenje od stvari gajba koje poznaje samo On Uzvišeni, i da je na nama da radaimo ono što nam je naređeno, ne pravdajući se Allahovom odredbom u stvarima u budućnosti koje se još nisu desile.

– Ehli sunnet je ubjeđenja da svaki čovjek ima volju i slobodan izbor da li će se pokoriti Allahu dž.š. ili će biti od nevjernika, ali sve to je Allah dž.š. stvorio i ljude, i njihovu volju i njihova djela:

وَقُلِ الْحَقُّ مِن رَّبِّكُمْ فَمَن شَاء فَلْيُؤْمِن وَمَن شَاء فَلْيَكْفُرْ

”i reci: “Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje!” (El-Kehf, 29.)

– Također, Ehli sunnet wel džemat se ne oslanja na Allaha dž.š., a da prije toga nije poduzeo činjenje svega što je u njegovoj mogućnosti.

Allahov Poslanik s.a.w.s. je bio najbolji koji se oslanjao na Allaha dž.š., ali je u ratu oblačio oklop i kacigu.

Omer r.a. je ukorio grupu hadžija iz Jemena koji su na put pošli bez hrane, pravdajući se osloncem na Allaha, tj. da su mutevekili. A Omer r.a. ih je ukorio riječima: ”Niste vi muvekili (oni koji se oslanjaju na Allaha dž.š.), nego ste vi mu’ekili (oni koji jedu hranu koji im drugi pripremi).” (Džamiul Ulum vel hikem, str. 384.)

– Muslimanu je dozvoljeno tešiti se Allahovom odredbom, kada se nešto desi. Rekao je Allahov Poslanik s.a.w.s:

”I kada te nešto zadesi nemoj reći da sam uradio ovako ne bi se ovo desilo, nego reci: Allahova odredba, On je uradio ono što je htio. Jer riječi ‘da sam’ otvaraju vrata šejtanu.” (Muslim)

 

 

Literatura:

1. Me’aridžul kubul od Hakemija

2. Iman od Dr. Muhameda Nu’ajma Jasina

Se’id ibn Amir el-Džumehi

downmp3

SE ‘ID IBN AMIR EL-DŽUMEHI

“Se’ id ibn ‘Amir je čovjek koji je kupio Ahiret dunjalukom i dao prednost Allahu i Njegovom Poslaniku nad svim ostalim.” (historičari)

Se’id ibn Amir el-Džumehi je bio jedan od hiljada onih koji su izašli na mjesto Ten’im nedaleko od Mekke na poziv kurejšijskih prvaka kako bi bili očevici smrti jednog od drugova Allahovog Poslanika, Hubej ba ibn Adija, kojeg su na prevaru zarobili. Njegova mladalačka sposobnost mu je omogućila da se probije između ljudi i dospije do uglednika iz plemena Kurejš poput Ebu Sufjana ibn Harba, Safwana ibn Umejje i drugih koji su prednjačili u koloni. Na taj način mogao je vidjeti kurejšijskog zarobljenika okovanog u lance,dok su se žene, djeca i mladići tiskali premamjestu pogubljenja gurajući ga kako bi se na njemu osvetili Muhammedu Sallallahu alejhi we sellem,i zbog svojih rođaka
poginulih na Bedru. Kada je ova gnjevna povorka stigla sa svojim zarobljenikom na mjesto pogubljenja, mladić Se’id ibn Amir se
ispravi svim svojim stasom da vidi Hubejba kojeg su vodili prema drvenome križu za razapinjanje. Čuo je njegov čvrsti i mirni glas kroz galamu žena i djece, koji je govorio: “Ako bi me pustili da klanjam dva rekata prije smrti,
dobro bi učinili.” Onda ga je gledao dok je okrenut prema Kibli klanjao dva rekata. Kako ih je samo lijepo obavio i upotpunio!   Onda ga je vidio kako se okreće u pravcu glavešina kojima reče: “Tako mi Allaha, da se nisam bojao da ćete misliti da se bojim smrti ako oduljim namaz, još bih klanjao!” Dalje je svojim vlastitim očima gledao kako Hubejba živog masakriraju otkidajući mu komad po komad mesa i pitajući ga: Bi li volio da se spasiš, a da Muhammed bude na tvome mjestu?  On je odgovarao dok mu je krv lila iz rana: – Tako mi Allaha, ne bih volio da sam miran i spokojan među svojom djecom i ženom, a da Muhammeda Sallallahu alejhi we sellem, ubode samo jedan trn! Ljudi su skandirali dižući ruke uvis i vičući: – Ubijte ga! Ubijte ga! Onda Se’id ibn Amir vidje Hubejba kako diže pogled prema nebesima, preko razapetog križa, i kako uči dovu: – Moj Allahu, umanji njihov broj, pobij ih sviju redom i nijednog od njih ne ostavljaj živoga! Onda je ispustio svoj posljednji dah dok je  na njegovom tijelu bilo toliko udaraca sabljom i uboda kopljem da se nisu mogli izbrojati. Kurejšije se vratiše u Mekku i sa novim događajima zaboraviše Hubejba i njegovu pogibiju. Međutim, tek stasali dječak Se’ id ibn Amir nijednog časa nije iz svojih misli gubio sjećanje na Hubejba. Vidio ga je i u snu i na javi. Uvijek mu je u podsvijesti bila njegova slika dok je klanjao miran i spokojan ona dva rekata ispred razapetog križa. Kao da je čuo njegov glas dok je učio dovu protiv Kurejšija i stalno je strahovao da ga ne pogodi grom ili kakva kamena gromada sa nebesa. Hubejb je podučio Se’ ida onome što on nije znao. Podučio ga je da je istinski život duboka vjera, te borba na putu te vjere pa čak da se za nju i život daje. Naučio ga je da čvrst iman čini čuda i nesvakidašnje stvari. Naučio ga je još nešto, a to je da taj čovjek kojeg njegovi drugovi toliko vole može biti samo Vjerovjesnik potpomognut sa nebesa. Kada je sve to vidio i spoznao, Allah rasprostrani grudi Se’ ida ibn Amira za Islam. Ustao je pred skupinom ljudi i obznanio svoju neovisnost od kurejšijskih grijeha i tereta, odbacivanje idola i kipova, i konačno, svoj ulazak u Allahovu vjeru. Se’id ibn Amir je učinio Hidžru iz Mekke u Medinu i od tada je stalno bio u društvu Allahovog Poslanika Sallallahu alejhi we sellem,s kojim je učestvovao u bici na Hajberu i svim ostalim bitkama i pohodima. Kada je časni Vjerovjesnik preselio u blizinu svoga Gospodara, a On je zadovoljan s njim, britka sablja i dalje je ostala isukana u rukama dvojice halifa Ebu Bekra i Omera. Se’id je bio jedinstven primjer čovjeka koji je kupio Ahiret za dunjaluk i dao prednost Allahovom zadovoljstvu i Njegovoj nagradi u odnosu na sva duševna i tjelesna zadovoljstva. Obojica halifa Allahovog Poslanika su dobro znali iskrenost i bogobojaznost Se’ ida ibn Amira, pa su slušali njegove savjete i  tako je jednom došao Omeru ibn Hattabu na početku njegova hilafeta, pa mu rekao: – O Omere, savjetujem ti da se bojiš Allaha zbog svog odnosa prema Allahu! Neka tvoje riječi nikada ne proturiječe tvome djelu, jer najbolja riječ je ona koja se potvrdi djelom. O Omere, obrati pažnju prema onima, bilo bližnjima ili daljnjima, čiju ti je Allah stvar povjerio. Želi njima ono što želiš sebi i svojoj porodici, a mrzi da im se desi ono što bi mrzio da se desi tebi i tvojoj porodici. Budi čvrst u teškoćama u ime istine i na Allahovom putu se ne boj ničijeg prijekora! Omer ga upita: – A ko može tako, o Se’ idu? On mu reče: – Može čovjek poput tebe, · kojem je Allah povjerio sudbinu Muhammedova Ummeta, i između njega i Allaha nema niko drugi. Nakon toga Omer ibn Hattab je pozvao Se’ ida i rekao mu: – O Se’ ide, imenujemo te namjesnikom Homsa. On mu reče: – O Omere, tako ti Allaha, ne stavljaj me na kušnju! Omer se razljuti i reče: – Teško vama, meni ste na vrat natovarili ovo breme, a onda me napuštate ! Tako mi Allaha, neću te osloboditi te obaveze. Onda ga je imenovao zapovjednikom Homsa, pa ga je upitao: – Hoćeš li da ti odredimo platu? On odgovori: – A šta da radim s njom, o vladaru pravovjemih? Pa ono što dobivam iz državne blagajne, više je nego što mi je potrebno! … Tako Se’ id ode u Homs. Nakon kraćeg vremena vladaru pravovjemih stiže jedna delegacija povjerljivih ljudi iz Homsa, pa im on reče: – Napišite mi imena siromaha u vašem mjestu kako bih im koliko – toliko pomogao. Oni mu dadoše spisak na kojem bijaše ime toga i toga i ime Se’ida ibn Amira. Omer upita: – Koji je to Se’id ibn Amir? Rekoše: – To je naš emir – namjesnik. – Pa zar je vaš namjesnik siromah? – Da – rekoše. -Tako nam Allaha, prođe puno dana, a u njegovoj kući ·se nikako vatra ne naloži radi kuhanja. Omer zaplaka tako da mu suze nakvasiše bradu, a onda uze hiljadu dinara koje stavi u kesu i reče: – Poselamite ga od mene i recite mu: “Vladar pravovjemih ti je poslao ovaj imetak da se potpomogneš u rješavanju svojih potrepština.” Kada je delegacija predala Se’ idu kesu, on pogleda u nju i vidje dinare, pa ih odbaci od sebe govoreći : – Svi smo Allahovi i Allahu se vraćamo ! Ponašao se kao da ga je zadesila velika nesreća ili zao udes. Njemu pohita njegova uplašena žena i upita: – Šta se desilo, o Se’idu? Je ‘li umro vladar pravovjenih? On odgovori : – Desilo se nešto krupnije od toga! Ona opet upita: – Da nisu muslimani poraženi u nekom boju? – jošgore od toga odgovori on. – A šta je gore od toga? – upita ona. On odgovori: – Došao mi je dunjaluk kako bi mi upropastio Ahiret! Stigla je kušnja u moju kuću. – Pa oslobodi se toga! – reče ona, nemajući o dinarima nikakva pojma. – Hoćeš li mi ti u tome pomoći? – upita je. – Da – reče ona. Onda on uze one dinare i razdijeli ih u manje kese te ih sviju podijeli siromašnim muslimanima. Iza tog događaja ne prođe mnogo vremena a halifa Omer ibn Hattab r.a otputova u Šam kako bi se lično uvjerio u stanje muslimana u tom području. Kada je stigao u Homs, kojeg su zvali “Mala Kufa”, zbog toga što je Homs bio poznat po žalbama mještana na svoje namjesnike i radnike kao što su to činili stanovnici Kufe, Omera dočekaše mještani u znak dobrodošlice, a on ih upita: – Kakav vam je vaš namjesnik? Oni se požališe na njega i spomenuše četiri zamjerke i pritužbe na njega, sve jednu veću od druge. Kasnije priča Omer: – Onda sam sastavio mještane Homsa i njihova namjesnika, moleći Allaha da ne bude izmijenjeno moje mišljenje o njemu, jer sam u njega imao povjerenja. Kada dođoše kod mene i oni i njihov emir, ja ih upitah: – Na šta se žalite kod vašeg vladara? Oni odgovoriše: – Ujutro nam ne izlazi sve dok dan prilično ne odmakne. Ja upitah: – A šta ti kažeš na to, o Se’ idu? On malo zašutje a onda reče: – Tako mi Allaha, uvijek mi je bilo mrsko da to spominjem, ali sada vidim da to moram učiniti. Moja porodica nema nikakvoga slugu, pa ja svako jutro preuzimam na sebe brigu oko kuhanja tijesta za kruh, a onda malo sačekam da ono tijesto nadođe pa tek onda pripravim kruh. Iza toga ja se abdestim i izlazim među ljude. Dalje kaže Omer: – Onda ih upitah: “A na šta se još žalite kod njega? Oni rekoše: – On se navečer nikom ne odaziva. Ja upitah : – Šta na to kažeš, o Se’ idu? On odgovori: – Allaha mi, i to mi je veoma mrsko što moram obznaniti. Ja sam dan podredio njima, a noć sam podredio ibadetu Uzvišenom Allahu. Ja upitah: – Na šta se još žalite? Oni rekoše: – On jedan dan svakog mjeseca nikako ne izlazi među nas. Ja rekoh: – Šta je to, Se’ idu? On reče: – O vladaru pravovjemih, ja nemam sluge, niti imam odijelo osim ovoga jedinog koje je na meni, pa ga ja jednom mjesečno operem i onda čekam u kući dok se ne osuši, a onda izlazim među ljude tek pred kraj dana. Zatim ih upitah: – Na šta se još žalite? Oni rekoše: – S vremena na vrijeme njega spopadne nešto tako da se zamisli dotle da izgleda kao da je potpuno odsutan od društva u kojem se nalazi. Ja ga upitah: – A šta je to, o Se’idu? On odgovori: – Bio sam očevidac pogubljenja Hubejba ibn Adija još dok sam bio mušrik. Gledao sam Kurejšije kako komadaju njegovo tijelo i govore mu: “Bi li volio da je Muhammed sada na tvom mjestu? On im je odgovarao: – Tako mi Allaha ne bih želio da sam bezbjedan i miran kod svoje žene i djece a da Muhammeda Sallallahu alejhi we sellem ubode samo jedan trn .. . ” I ja, tako mi Allaha, nikada se toga dana ne sjetim a da se ne zamislim kako mu nisam na neki način pomogao. Zbog straha i brige da mi to Allah neće oprostiti mene spopadne ona odsutnost. Tada Omer reče: – Neka je hvala Allahu koji nije dao da se moje mišljenje o Se’ idu izmijeni. Iza toga mu je poslao hiljadu dinara da se malo pomogne u svojim potrebama. Kada to vidje njegova žena, reče: – Hvala Allahu koji nam je pomogao da nas ti više ne moraš služiti. Kupi nam namirnica i kupi nam slugu za te pare. On joj reče: – A šta misliš da učinimo nešto što je bolje od toga? Ona reče: – A šta je to? – Dat ćemo ih onome ko će nam ih ponovo vratiti, i to onda kada nam budu najpotrebnije – reče on. – A kako to? – upita ga žena. On joj reče: – Uzajmit ćemo lijepi zajam Allahu, a On će nam to vratiti. Ona se složi : – Da, neka te Allah nagradi. Se’ id napusti mjesto gdje je sjedio, sve dok nije rasporedio sve dinare u kese, a onda rekao jednom od svojih ukućana: – Odnesi ovo udovici tog i tog, zatim jetimima tog i tog, i onda tim i tim siromasima i potrebnima . . .

. . . Neka je Allah zadovoljan sa Se’ idom ibn Amirom el-Džumehijom jer je on bio od onih koji su drugima davali prednost u odnosu na sebe, mada im je i samima bilo potrebno. . .

Lijek…

0

Ponekad mi upadnemo u grijeh, ponekad ne obavimo neku našu obavezu, ponekad zaboravimo i napravimo greške, ponekad izgubimo iz vida krajnju svrhu našeg postojanja, ponekad izgubimo trag naše iskrenosti i namjeru, ponekad patimo od duševnog gubitka bez da to i vidimo, i ponekad naša vjera krene dole, a mi to čak ni ne osjetimo. Polahko počinjemo da gubimo naš ahiret, ali smo i dalje u potpunoj zaboravnosti.
Traženje oprosta i pokajanje je stoga ključno za čovjeka koji posjeduje ove nedostatke. Po prirodi i po definiciji mi smo stvorenja koja su sklona zaboravu i mi prirodno zaboravljamo naše grijehe i naše nedostatke. Za mnoge od nas, mi čak i ne vidimo kada upadnemo u loše i to je možda i najstrašnija stvar.
Posljedice grijeha su mnoge ali ću se samo fokusirati na neke:

1. Jedna posljedica grijeha je da će čovjek pronaći sebe spriječenog od znanja. Poznata nam je poema imama Šafije u kojoj je rekao:
Požalio sam se Vaki’u na moje slabo pamćenje
Pa me on uputio da ostavim sve grijehe
I rekao mi je „Znanje Allaha je svjetlo
A Allahovo svjetlo se ne daje griješniku.“
Poenta je da je Allah Tajjib (dobar) i da on prihvata samo ono što je tajjib (dobro). Grijesi s druge strane su vrsta nasilja i predstavljaju tamu, a kao što zaključujemo iz hadisa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Nasilje je tama na Sudnjem danu“. Znanje koje je Allah Uzvišeni objavio i kojem je podučio Poslanika je obavijeno svjetlom i zapravo je samo svjetlo – tako ne priliči svjetlu da ostane u tamnim odajama srca griješnika. Tama i svjetlo ne mogu koegzistirati. Tako ustrajnost u lošem će te zauvijek držati u tami i spriječit će znanje da dođe do tebe i da te spasi. Kako god, postoji izlaz… Kada dozvoliš znanju da te okoristi i radiš po njemu koliko si u mogućnosti tama će odmah početi da iščezava.
2. Druga posljedica grijeha je da će čovjek pronaći sebe kako je spriječen od svoje opskrbe ili ograničen u svom životu. Kada je Allahov rob stalno u istigfaru i Allah zna da je uvijek svijestan svojih djela i da je oprezan od upadanja u grijeh, On će ga opskrbiti sa svake strane: ”a onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći i opskrbiće ga odakle se i ne nada.” (Talak,2-3) On će mu donijeti poslovne mogućnosti bez da ih on traži. Blagodat u imetku, zdravlju i dobrim sredstvima će mu biti donešena i dunjaluk će mu biti postavljen pod noge. Ovo iz razloga što je više čovjek svjesniji Boga veći je i stepen bogobojaznosti. To znači da oni stalno razmišljaju o svojoj vezi sa Allahom i fokusiraju se na ahiret, tako se Allah onda brine o njihovom dunjaluku i ispuni njihove živote sa opskrbom kako bi im pomogao da ustraju u svom fokusu na ahiret i spominjanju Njega. Kako je On samo blag, Uzvišen neka je.
Nuh a.s. je govorio: ‘Tražite od Gospodara svoga oprost jer On, doista, mnogo prašta; On će vam kišu obilnu slati i pomoći će vas imanjima i sinovima, i daće vam bašče, i rijeke će vam dati. (Nuh, 10-12)
Tako pametni uvidi da baš kao što grijesi sprječavaju životnu opskrbu, traženje oprosta povećava njihovu opskrbu i tako ne ostavljaju istigfar.
3. Sljedeća posljedica grijeha je da nečija dova bude spriječena od odziva. U Sahihu Muslima, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem spominje slučaj čovjeka koji: „…daleko putuje, raščupane kose i prašnjav, širi svoje ruke ka nebu govoreći ‘Gospodaru moj!Gospodaru moj! – dok je njegova hrana haram,njegovo piće haram, njegova odjeća haram, i othranjen je na haramu pa kako da mu se odazove?“
Dakle traženje oprosta nije samo za griješnika već je osobina dobrih i bogobojaznih. Allah otvara vrata i daruje mnoge blagodati na čovjeka koji posjeduje vrlinu istigfara i sjećanja.
وَأَنِ اسْتَغْفِرُوا رَبَّكُمْ ثُمَّ تُوبُوا إِلَيْهِ يُمَتِّعْكُمْ مَتَاعًا حَسَنًا إِلَىٰ أَجَلٍ مُسَمًّى وَيُؤْتِ كُلَّ ذِي فَضْلٍ فَضْلَهُ
“Da od Gospodara svoga oprosta tražite i da se pokajete, a On će vam dati da do smrtnoga časa lijepo proživite i svakom čestitom daće zasluženu nagradu.”(Hud,3)

Pripremila Medisa Dedović Nišić