Veliki broj muslimana ovaj mjesec doživljava kao mjesec mevluda. O valjanosti toga sa šerijatskog i historijskog aspekta neću sada da govorim jer ću se u sljedećim redovima obraćati najviše onima koji ovaj mjesec tako prihvataju i nazivaju. Možda je baš Allahova mudrost bila da se događaj u Francuskoj desi u ovom mjesecu kako bi se iskušala ljubav onih za koje je ovo mjesec ljubavi prema Allahovom Miljeniku, sallallahu alejhi ve sellem. Također neću govoriti ni o samom činu, da li je ispravan ili ne, jer mislim da je stvar prejasna. Ono o čemu želim napisati ovih nekoliko redova, za koje sam se dugo mislio da li napisati ili ne, jeste da li u ovim trenucima branimo čast našeg Miljenika, sallallahu alejhi ve sellem, ili čast i slobodu mišljenja onih koji ga ismijavaju?

Na velikom broju portala svakog sata pojavi se tekst u kojem se izražava velika žalost i tuga, zabrinutost zbog ekstremizma, ubijanja nedužnih i slično. Jednostavno, dokle više? Ubijanje stotina muslimana svakog dana širom islamskog svijeta više nije za osudu ili reakciju jer je to postala svakodnevnica! Osuđivanje njihovih ubica također nije za osudu jer se radi o “državnom terorizmu”, koji je postao validan i zato ga ne smijemo osuditi. Osuditi se smije samo pas koji ne ujeda koliko god njegova greška bila mala, a nipošto pas koji ujede koliko god zločina da učini.

Najveći povod ovog pisanja jeste reagiranje reisul-uleme Husein-ef. Kavazovića, u kojem se, nažalost, i što najviše zabrinjava, poziva na “slobodu mišljenja”. U spomenutom reagiranju kaže se: “Vaša ekselencijo, gđo Claire Bodonyi, ambasadorice Republike Francuske, u svoje i u ime Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini izražavam porodicama žrtava, francuskom narodu, rukovodstvu države Francuske i Vama osobno najdublje izraze saučešća i suosjećanja u boli i tuzi usljed brutalnog terorističkog napada na redakciju časopisa Charlie Hebdo u Parizu i ubistva 10 novinara i dvojice policajaca te ranjavanja više drugih osoba. Iskazujem punu solidarnost sa francuskim narodom i državom u borbi protiv terorističkog nasilja i stradanja nevinih ljudi i najoštrije osuđujem one koji planiraju i sprovode teror i siju strah.”

Ako bi se desilo da neko ko nosi muslimansko ime ubije nekoga ko je pobio desetine žrtava u Iraku, nekog zločinca, krvoloka, da li bi reisul-ulema njegovoj porodici poslao izraz saučešća? Pitanje koje se postavlja jeste: zar čast našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije veća od časti svih muslimana na Zemlji? Zatim reisul-ulema kaže:

“Sloboda mišljenja i medija te poštivanje ljudskog dostojanstva su neporecive vrijednosti i nužni uslovi napretka čovječanstva, koje treba uvijek i na svakom mjestu štititi i unapređivati. Sloboda je prirodna težnja svakog čovjeka i zato je jača od straha i zato je neuništiva. Stoga, iako postoje pojedinci koji zloupotrebljavaju slobodu za nametanje neslobode i vjeru za opravdanje svojih akata nevjere, ipak ti sebični manipulatori ne mogu uništiti vrijednost slobode i plemenitost iskrene vjere.”

Da li se iz ovog govora može razumjeti da je vrijeđanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, “sloboda mišljenja i medija”? Da li je reis možda bio preči da kao reisul-ulema jednog autohtonog evropskog naroda pojasni propis ismijavanja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i zatraži od francuske vlade i naroda da to prestanu činiti? U isto vrijeme mislim da se o samoj “slobodi mišljenja” unutar same islamske zajednice itekako mora razmisliti i progovoriti, ponajprije od strane samog reisul-uleme jer njegova pravdanja po privatnim sijelima i izražavanje njegove “nemoći” te “kajanje” za određene postupke neće mu biti opravdanje ni pred Allahom ni pred narodom.
Ovakva reagiranja, na veliku žalost, kod muslimanskih masa samo rađaju osjećaj krivice i zato otkad se rodimo, pa dok ne umremo uvijek osjećamo krivicu zbog “nečega” i za to “nešto” moramo se pravdati i izvinjavati i pola nam života ode na to! Po mom skromnom mišljenju, u velikom broju slučajeva zadaća islamskih institucija i njihovih poglavara svela se na to da se pravdamo, i to većinom zločincima, za ono što su uradili neki koji nose muslimanska imena, a ne, kao što bi možda trebalo biti, da brane islam od raznih devijacija i napada od strane nemuslimana. I zato se ne trebamo čuditi što se svakog trena i na našim prostorima pojavljuju fotografije s uvredama najčasnijeg stvorenja, Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao što moram spomenuti i veliki broj institucija u kojima se vrijeđaju ashabi Allahovog Miljenika, sallallahu alejhi ve sellem, a na koje se ne ukazuje nijednim jedinim slovom i koje imaju možda i pismenu i usmenu saglasnost za svoje djelovanje. Kakva je to odbrana ove časne vjere i tradicije Bošnjaka na ovim prostorima?!

I ovo kratko reagiranje, za koje se nadam da će doći do reisul-uleme i da će ga pročitati i o njemu razmisliti, jer oni koji su bili puno bolji od njega razmišljali su o savjetu onih koji su bili mnogo gori od mene, završit ću riječima sandžačkog muftije Muamer-ef. Zukorlića i dr. Jurgena Todenhofera:

“Ja uopće neću da osuđujem terorizam, ne tiče me se terorizam. Šta ima veze sa mnom terorizam, zašto bih se ja ograđivao od terorizma? Ja tražim od zapadnih medija da mi se izvine što vezuju islam i terorizam. Ja ne pristajem na ovaj odnos! Ne postoji islamski terorizam, isto kao da kažeš, islamski kriminal ili islamski zločin. Ne postoji islamski zločin, postoji zločin! Pravi musliman neće napraviti zločin. Ako ga je učinio neki musliman, to je onda njegov zločin. Neću tu fleku na islam da prihvatim i ne pada mi na pamet da se kompleksiram kompleksom niže vrijednosti i da se opravdavam.” (Zukorlić)

‘”U svijetu ima 45 muslimanskih država. Nijedna od njih nije napala zapadni svijet u posljednjih 200 godina. Uvijek smo mi bili ti koji su vojno napadali. Krvavi krstaški ratovi, kolonizacije zemalja, Prvi i Drugi svjetski rat, strašni logori za ubijanje kineskih i sovjetskih komunista, holokaust Jevreja u Evropi – sve te zločine nisu počinili muslimani.” (Todenhofer)

Autor: Dževad Gološ