U Bosni i Hercegovini, ali i u zapadnim zemljama, u zadnja dva desetljeća, dakle, odmah nakon ratnih dešavanja, došlo je do ekspanzije liječenja od sihra i džinskog djelovanja na ljude. U bivšem sistemu također je bilo bezbroj “duhovnih iscjelitelja”: sihirbaza, vračara, prevaranata, koji su ljudima pravili sihre, a drugi su ih opet tobože skidali i “liječili” ljude, živeći od tuđe muke. U tom vremenu skoro skoro da nije bilo osoba koje su liječile učenjem Kur’ana, odnosno učenjem rukje.
Međutim, nakon rata mnoge su se stvari promijenile na pozitivno, a jedna od njih jeste i ta da se širom Bosne i Hercegovine pojavio veoma lijep broj, nadasve iskrenih ljudi, koji ljude liječe od sihra validnim šerijatskim liječenjem – učenjem rukje, i za to zaslužuju svaku pohvalu, jer učenje rukje veoma je zahtjevan posao, koji povlači mnogo neugodnosti. Duboko se nadam da su oni obuhvaćeni riječima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Mu’min voli druge i drugi vole njega, i nema dobra u onome koji ne voli i koji nije voljen, a najbolji ljudi jesu oni koji najviše koriste ljudima.” (Hadis bilježi Taberani, El-Evsat, a šejh Albani, Es-Sahiha, 1/787, broj hadisa 426, ocijenio ga je vjerodostojnim)
S obzirom na to da je veoma malo literature na našem jeziku koja govori o liječenju rukjom i da ne postoji institucija koja tome podučava, određeni dio naše braće, koji liječe rukjom, ponekada urade nešto što su islamski učenjaci okarakterizirali kao sporan postupak u procesu učenja rukje. Sporni postupci koji se čine prilikom učenja rukje nisu na istom stepenu: nekada su ti prekršaji strogo zabranjene stvari, kojih je, hvala Allahu, veoma malo, a nekad su to stvari koje je bolje izbjegavati, ali ako bi ih učač i učinio, njegovo bi liječenje i dalje bilo validno, i ljude zbog tih prekršaja ne treba odvraćati od učača koji to i čine. A sami učači rukje maksimalno bi se trebali potruditi da se klone svake, pa i najsitnije stvari koju učenjaci navode kao neispravnu, radi bereketa u liječenju, a i zbog kredibiliteta koji imaju kod ljudi, jer ljude liječe Allahovim govorom, što je samo po sebi velika stvar.
Stvari koje ćemo spomenuti uopće se ne odnose na one koji ljude liječe pisanjem hamajlija, zapisa, navodnim otvaranje zvijezda, gatanjem, saljevanjem strava i drugim neispravnim načinima liječenja, pošto je njihov posao u osnovi haram i zabranjen, i to je najveća greška od koje ih treba odvraćati.
Na arapskom jeziku postoje zasebni naučni radovi koji govore o ovoj tematici –greškama učača rukje, stoga ćemo pokušati da za svaku grešku navedemo riječi nekog eminentnog učenjaka današnjice koji je upozorio na taj postupak.
1. Osamljivanje sa ženama i dodirivanje tijela tokom rukje
Učač rukje, bez obzira što ima iskrenu namjeru, ne smije da izlazi iz okvira općih smjernica islama. Tako se i na njega, bez obzira što liječi Kur’anom, odnosi islamska zabrana osamljivanja sa ženom strankinjom – onom s kojom bi mogao stupiti u brak, a i zabrana direktnog dodirivanja tijela žene koju liječi. Smatram da o ovom prekršaju ne treba spominjati dokaze, pošto su oni više nego poznati svakom muslimanu.
2. Grupno liječenje – džematska rukja
Nerijetko se može čuti kako neki učači rukje, nadamo se dobronamjerno i zbog mnoštva onih koji traže da im se uči rukja, pribjegavaju grupnom učenju rukje. Čitajući riječi savremenih učenjaka, nalazimo da su osuđivali ovaj postupak i da su ga smatrali neispravnim. Kazao je šejh Usejmin: “Grupno učenje rukje bolesnicima nije način na koji su to radili naši prethodnici – selefi, štaviše, to je novotarija.” (Medžmuu fetava ve resail, str. 17–18 )
3. Učenje rukje putem telefona ili interneta
Jedan od postupaka na koje upozoravaju učenjaci današnjice jeste i to da se rukja uči putem telefona ili online. Govoreći o rukji, islamski učenjaci navode da učač treba direktno učiti Kur’an jednoj osobi koju liječi, bez bilo kakvih savremenih pomagala.
U fetvama Stalne komisije navodi se: “Rukja treba učiti direktno kod bolesnika i pri tome ne treba koristiti mikrofon, niti učiti putem telefona.” (Fetve Stalne komisije, 1/92)
4. Udaranje bolesnika
Islamski učenjaci učenjaci upozoravaju i to da neki učači rukje prekomjerno udaraju bolesnike ili ih na neki drugi način kažnjavaju, kao što su električni šokovi i sl.
Učač rukje treba da zna da nema smetnje u tome da blago udari bolesnika, jer je u vjerodostojnom hadisu zabilježeno da je to učinio Allahov Poslanik, (samo jednom blago u prsa), ali u tome ne smije ni da pretjeruje ni da koristi električne šokove i druga pomagala koja mogu izazvati bol. Mnogi islamski učenjaci govorili su o uvjetima udaranja bolesnika, koji su više teoretski negoli praktični, stoga smatram da ljudi treba da se zadovolje onim što je zabilježeno od Poslanika i da to ne prekoračuju.
Kada je bio upitan o udaranju bolesnika i njegovom davljenju prilikom rukje, šejh Ibn Baz je kazao: “To čine neki ljudi, a to bi trebalo ostaviti, jer se može desiti da mu nanese povredu. Zabilježeno je da su neki učenjaci prakticirali udaranje prilikom učenja rukje, ali je to diskutabilan postupak. Udaranje ili davljenje može uzrokovati smrt bolesnika. Ono što je propisano jeste učenje kur’anskih ajeta ili korisnih dova i ovakav način liječenja prenosi se od Allahovog Poslanika i njegovih ashaba, i nije mi poznato da je neko od njih udarao bolesnika prilikom učenja rukje, dok postupak nekih učenjaka nije argument.”
5. Prekomjerno i bespotrebno razgovaranje sa džinom
Jedan od negativnih postupaka pojedinih učača rukje, a na koji su ukazivali učenjaci, jeste i prekomjerno i bespotrebno razgovaranje sa džinima koji se nalaze u tijelu bolesne osobe. Ako učač rukje ima potrebu, može kratko da razgovara sa džinom: da ga pozove da izađe, da ga upozori da nije dozvoljeno da uznemirava ljude, ili da mu ukaže na grijeh koji čini, a nikako da razgovara o nečemu bespotrebnom, kao što se veoma često dešava.
Bespotrebno razgovaranje sa džinima donosi mnoge štete, koje znaju oni koji su pali u taj prekršaj. Koliko je samo porodica bukvalno uništeno zbog razgovora sa džinima i vjerovanja ili, u najmanju ruku, sumnje koja nastaje zbog informacija koje čuju od džina, u kojima se najviše spominje da je majka oboljelog ili neko od rodbine napravio sihr.
Čovjek nikada ne smije da zaboravi sljedeću činjenicu: ulaskom u čovjeka džin je počinio grijeh i prekršaj, pa kako da nakon toga čovjek vjeruje nekome ko mu je svojim postupkom kazao da se ne boji Allaha, a s druge strane, pošto čovjek ne vidi džina, ne posjeduje mogućnost da provjeri tačnost informacija koje čuje od njega, zato se treba držati onoga što smo spomenuli.
U vezi s tim, Stalna komisija za fetve rekla je: “Ne priliči da učač rukje pretjeruje u pogledu razgovora sa džinima, osim onoliko koliko za tim ima potrebe.” (Fetve Stalne komisije, 1/102)
Kada je Allahov Poslanik učio rukju, samo je izgovarao: “Izlazi, Allahov neprijatelju!” (Hadis bilježi Ibn Madža, od Osmana b. Ebu Asa, šejh Albani, Sahih ve daif Sunen Ibn Madža, 8/48, broj hadisa 3548, ocijenio ga je vjerodostojnim), i na to ne bi dodavao ništa više.
Uputa Allahovog Poslanika sigurna je najbolja i najpreča da se slijedi.
6. Čvrsta tvrdnja o kojoj se vrsti sihra radi
Veoma često se dešava da učači rukje osobi koja traži učenje rukje sa velikom sigurnošću tvrde da je oboljela od sihra, ne uzimajući u obzir da se možda radi o psihičkom oboljenju, a uz sve to još spomenu i vrstu sihra koja je napravljena: sihr za rastavu braka, sihr za samoubistvo, sihr za ljubav, sihr zavisti i sl. Na taj način nerijetko postižu kontraefekat, tako što na bolesnika veliki trag ostavlja činjenica da je bolestan i to što je saznao o kojoj se vrsti sihra radi. Odgovorno i čvrsto tvrditi o kojoj se vrsti sihra radi kod bolesnika, skoro da je nemoguće, jer kako se to može saznati kada je za nas gajb i nepoznanica?! Stoga se učači rukje trebaju čuvati da govore o onome što je nemoguće dokazati i o onome što je za nas gajb. (Vidjeti: El-Ahta el-dželije limualidži er-rukja eš-šerije / Jasne greške kod učača rukje, 11. i 12. greška)
7. Stavljanje Mushafa na prsa bolesnika
Neki učači prilikom učenja rukje nad bolesnikom stavljaju otvoren Mushaf na prsa bolesnika, smatrajući da će to pomoći bolesniku. U osnovi, to je postupak na koji ukazuju islamski učenjaci i smatraju ga neispravnim. Nikada ne smijemo zaboraviti da je lijek u iskrenom učenju Allahovog govora – Kur’ana, a ne u samoj knjizi – mushafu, u kojem je napisan taj govor, jer bi bolesnik mogao shvatiti da se radi o vrsti hamajlije.
I na kraju, našu braću koja su se posvetila učenju rukje savjetujem da neprestano budu u kontaktu sa učenima, da ih pitaju o onome što rade i da se s njima konsultiraju o pitanjima s kojima se susreću u svakodnevnom životu, kako bi se na taj način sačuvali grešaka.
Priredio: Pezić Elvedin
(minber.ba)
