Dobro nam došao veliku gostu!
Braćo i sestre, u islamu! Tema naše današnje hutbe je Dobro nam došao veliki gostu! Ista je sama po sebi određena, obzirom da sa akšamom i teravih-namazom danas inša-Allah ulazimo u mubarek mjesec ramazan, mjesec: Allahove, subhanehu ve te’ala, neizmjerne milosti, mjesec Kur’ana, koji je „uputa svjetovima“, Noći Kadra, koja je vrijednija od hiljadu mjeseci, bitke na Bedru, oslobađanja Meke i drugih značajnih događaja iz historije islama, mjesec međumuslimanske solidarnosti, mjesec iftara i sehura, mjesec pojačanog ibadeta i raznih ljepota koje ga krase i čine posebnim u odnosu na druge mjesece.
Kaže Allah, subhanehu ve te’ala, u 183. ajetu Sure El-Bekare:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا كُتِبَ عَلَيْكُمُ الصِّيَامُ كَمَا كُتِبَ عَلَى الَّذِينَ مِن قَبْلِكُمْ لَعَلَّكُمْ تَتَّقُونَ
O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je bio propisan onima prije vas, da biste bili bogobojazni.
Citiranim ajetom Allah, subhanehu ve te’ala, naređuje ummetu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, post, koji je bo naređen i prošlim narodima, a glavni cilj posta je bogobojaznost. Neka zbog toga predstojeći ramazan bude mjesecom naše iskrene bogobojaznosti i odluke da sve što radimo bude samo u Allahovo, dželle še’nuhu, Ime i radi postizanja Njegova, subhanehu ve te’ala, zadovoljstva!
Dalje Allah, subhanehu ve te’ala, u 184. ajetu Sure El-Bekare kaže:
أَيَّاماً مَعْدُودَاتٍ فَمَنْ كَانَ مِنْكُمْ مَرِيضاً أَوْ عَلَى سَفَرٍ فَعِدَّةٌ مِنْ أَيَّامٍ أُخَرَ وَعَلَى الَّذِينَ يُطِيقُونَهُ فِدْيَةٌ طَعَامُ مِسْكِينٍ فَمَنْ تَطَوَّعَ خَيْراً فَهُوَ خَيْرٌ لَهُ وَأَنْ تَصُومُوا خَيْرٌ لَّكُمْ إِنْ كُنتُمْ تَعْلَمُونَ
I to neznatan broj dana; a onome od vas koji bude bolestan ili na putu – isti broj drugih dana. Onima koji ga jedva podnose – otkup je da jednog siromaha nahrane. A ko drage volje da više, za njega je bolje. A bolje vam je, neka znate, da postite.
Uprvo vrijeme islama, postjebio propisan potridana,usvakommjesecu, dabisetaj propispotomderogiraloizamijeniopostommjesecaramazana.
Rekao je Muaz ibn Mes’ud, radijallahu anhu: “Ovaj post bio je šerijatski određen još od vremena Nuha, alejhis-selam, sve dok to Allah, dželle še’nuhu, nije dokinuo i zamijenio ga postom mjeseca ramazana. Bilo im je propisano: “Kada neko klanja večernji na maz i ode nas pavanje, zabranjeni su mu hrana, piće i žene, do istog vremena narednog dana.”
Slijedeći ajet Sure El-Bekare govori o tome da je u mjesecu ramazanu započela objava Kur’ana, a zatim Allah, dželle še’nuhu, ponovo naređuje post, te da oni koji su bolesni ili na putu naposte propuštene dane. Ajet završava riječima da Allah, subhanehu we te’ala, vjernicima želi olakšati, a ne otežati…
Nakon ova tri ajeta u kojima se govori o propisima posta, u 186. ajetu se govori o primanju dove onoga koji se obrati Allahu, dželle še’nuhu, da bi već u slijedećem ajetu ponovo govorio o propisima vezanim za post.
Prenosi Selman,radijallahu anhu:”Poslanik,sallallahu alejhi ve sellem, nam se obratio na kraju mjeseca ša’bana, rekavši:“Ljudi, dolazi vam veliki, mubarek mjesec. U njemu je noć vrijednija od hiljadu mjeseci. Allah, dželle še’nuhu, je u tom mjesecu strogo naredio post, a noćni namaz (teraviju) je učinio dobrovoljnim. Ko se Allahu, dželle še’nuhu, u njemu približi kakvim dobročinstvom, kao da je obavio farz u nekom drugom mjesecu. Ko obavi farz u njemu, kao da je obavio sedamdeset farzova u nekom drugom mjesecu. On je mjesec strpljivosti, a nagrada za nju je džennet. To je mjesec pomaganja i mjesec u kojem se povećava nafaka vjernika. Ko u njemu priredi iftar i nahrani postača, biće mu to uzrokom za oprost grijeha i oslobađanje od vatre, a dobiće i nagradu postača bez umanjenja nagrade postaču.” Tada ashabi rekoše: “Poslaniče! Nismo svi u mogućnosti nahraniti postača!?” Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Ta nagrada pripada i onome kod koga se postač omrsi hurmom, gutljajem vode ili gutljajem mlijeka! To je mjesec čiji je početak milost, sredina oprost, a kraj oslobađanje od vatre. Ko olakša svome potčinjenom u tom mjesecu, Allah, dželle še’nuhu, će mu oprostiti grijehe i osloboditi ga od vatre. Nastojte u ovom mjesecu činiti četiri stvari; dvije sa kojima ćete steći Allahovo, dželle še’nuhu, zadovoljstvo i dvije koje su vam neophodne. Dvije stvari kojima ćete steći Allahovo, dželle še’nuhu, zadovoljstvo su: šehadet (svjedočenje da nema drugog boga osim Allaha, dželle še’nuhu,) i da od Njega tražite oprost! Dvije druge stvari koje su vam neophodne jesu: da Allaha, dželle še’nuhu, molite za Džennet i tražite zaštitu od vatre! Ko napoji postača, Allah, dželle še’nuhu, će ga napojiti sa moga izvora, tako da nakon toga neće ožedniti i kao takav će ući u Džennet!”(Ibn Huzejme)
Braćo i sestre, da li i mi spremno dočekujemo ovogodišnji ramazan, sa ciljem da se u njemu približimo našem Gospodaru i zaslužimo Njegovu milost? Da li će se i kod nas iftariti postači: siromasi, rodbina i komšije ili će naši iftari biti poslovne večere, za ugledne i uticajne pojedince? Da li ćemo u ramazanu obavljati farzove kako treba, hoćemo li čuvati džemat i hoćemo li se potpuno očistiti, duhovno i tjelesno?!
Braćo i sestre, iskreno u ime Allaha, dželle še’nuhu, postimo mubarek mjesec ramazan, molimo Uzvišenog Gospodara za pomoć ugroženim i obespravljenim muslimanima i svim ugroženim ljudima, čuvajmo se u ramazanu svih grijeha, pomozimo siromahe, nahranimo postače, dajmo sadekatu-l-fitr, očistimo imetke kroz Zekat, učimo, podučavajmo i slušajmo Kur’an, natječimo se u činjenju dobrih djela, tragajmo u posljednjoj trećini ramazana za Noću Kadra, koja je vrijednija od hiljadu mjeseci i nadajmo se Allahovoj, dželle še’nuhu, milosti!!!
Gospodaru, podari skoru pobjedu svim ugroženim i obespravljenim muslimanima, neiskušavaj nas sa onim što ne možemo podnijeti, učini nas od onih koji se iskreno kaju za učinjene grijehe, pomozi nam da sa lahkoćom postimo mubarek ramazan i u njemu postignemo mnogobrojne berekete, smiluj se našim roditeljima i precima koji su na nas prenijeli iskru islama, uputi našu djecu i učini ih radostima naših očiju i srca i predvodnicima ummeta, budi nam milostiv na Sudnjem danu i počasti nas u Džennetu, društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi!
Nezim Halilović Muderris – hutba: 20/2014 – 29. ša’ban 1435.H. / 27. juni 2014.g.
Abdullah Ibn Huzafe es-Sehmi
ABDULLAH IBN HUZAFE ES-SEHMI
“Sva ki musliman je dužan poljubiti Abdullaha ibn Huzafu u glavu, a ja ću to prvi uraditi.”
(Omer ibn Hattab)
Junak ove naše priče je jedan od ashaba (drugova Vjerovjesnikovih), čovjek po imenu Abdullah ibn Huzafe. Duga historija bi prošla pored ovog čovjeka kao što je prolazila i pored miliona drugih Arapa prije njega ne dotičući ih se i ne pridaj ući im nikakvog posebnog znacaja. Ali, veličanstvena vjera Islam je omogućila Abdullahu ibn Huzafetu da sretne dvojicu najvećih vladara na dunjaluku u tom vremenu.
To su: Kisra, perzijski car i bizantijski kralj – Kajsar. S njima dvojicom Abdullah je doživio susret koji se i dan – danas u historiji Islama prepričava i ne prepušta zaboravu. Njegov susret sa Kisrom se desio šeste godine po Hidžri, kada se Allahov Poslanik,odlučio da pojedine ashabe sa pismenim
porukama pošalje svim okolnim vladarima, pozivajući ih u Islam. Poslanik je dobro razmotrio i istakao važnost ovih zadataka. Njegovi glasnici su odlazili u zemlje sa kojima nisu imali nikakvih ugovora niti saradnje. Nisu govorili jezicima tih zemalja, niti su poznavali išta o naravi, i osobinama pojedinih vladara. Oni će te vladare pozivati da ostave svoje dotadašnje vjerovanje, da napuste svoju slavu, vlast i moć, te da uđu u vjeru ljudi koji su do juče spadali među njihove podanike. Bilo je to doista opasno putovanje – prava avantura. Onaj koji bi odlazio na taj put – bivao je izgubljen, a onaj koj i se s tog puta vrati – bit će ponovo rođen. Zbog važnosti ovog poduhvata Vjerovjesnik je sakupio svoje drugove (ashabe), ustao da im održi govor, zahvalio se Uzvišenom Allahu kako to dolikuje, proučio · šehadet a zatim
rekao: – Odlučio sam da neke od vas pošaljem kao svoje izaslanike vladarima stranih zemalja, pa mi se ne protivite u tome kao što su se Izraelćani usprotiviliIsau, sinu Merjeminom. Ashabi uglas rekoše: – Mi ćemo, Allahov Poslaniče, u potpunosti izvršiti što god želiš, pa nas pošalji na koju god stranu hoćeš ! –
Vjerovjesnik od prisutnih ashaba izabra šestoricu koje će poslati kao glasnike arapskim i stranim vladarima. Među tom šestoricom bijaše i Abdullah ibn Huzafe es-Sehmi, koji bi izabran da vjerovjesnikovu poruku prenese Kisri, vladaru Perzije. Opremi Abdullah svoju jahalicu, oprosti se sa ženom i djecom i uputi se preko brda i dolina ka svom cilju. Putovao je sam – samcat i jedini drug na putu mu bijaše Uzvišeni Alla! Tako stiže u perzijsku prijestolnicu, tražeći dozvolu za prijem kod cara i obavijesti čuvare dvorca o poruci koju nosi. Kada cara obavijestiše o posjeti, on naredi da se njegov divan (rezidencija) uljepša, pozva sve velikaše da prisustvuju tom prijemu, i tek kad sve bi spremno, dozvoli da uđe Abdullah ibn Huzafe. Uđe Abdullah pred najodabranijeg Perzijanca, ogrnut u svoj skromni
ogrtač, umotane glave u grubu mahramu, ali sa ponosom kakav samo Arapi posjeduju. Išao je sigurnim čvrstim korakom, ponosno uzdignute glave, sav naoružan Islamom, čvrstim ubjeđenjem i imanom.
Kad ga je Kisra perzijski car vidio kako ide prema njemu naredi jednom od svojih lj udi da uzme od njega pismo, ali Abdullah reče: – Ne, Allahov Poslanik mi je naredio da lično tebi u ruku predam njegovo pismo, i ja se neću oglušiti o naredbu Poslanikovu ! Onda Kisra reče svojim ljudima: – Pustite ga neka priđe ! Abdullah priđe i lično mu preda poruku od Muhammeda. Onda Kisra pozva jednog čovjeka – Arapa iz područja Hire, naredi mu da otvori pismo te da ga pročita, a u pismu stajaše:
Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog: Od Muhammeda – Allahovog Vjerovjesnika, Kisri vladaru Perzije. Neka je selam na onoga koj i slijedi Pravi put. Čim je Kisra čuo početak pisma srdžba napuni njegove grudi, lice mu se zacrveni a vratne žile se ukazaše. Krivo mu je bilo što je Vjerovjesnik pismo započeo sa svojim imenom. Istrgnu pismo iz ruku svoga pisara i iscijepa ga u najsitnije komadiće ne saznavši šta se u njemu nalazi. Istovremeno Kisra povika: – Ovako da meni
piše pismo, a on je moj rob ! ? Onda naredi da se Abdullah istjera iz njegovog divana, što odmah bi i učinjeno. Abdullah izađe iz Kisrinog dvorca ne znajući šta je Allah odredi da se snjim desi;
hoće li biti ubijen ili će biti slobodan? Malo razmisli pa reče sam sebi: – Tako mi Allaha, ne zanima me što će biti sa mnom nakon što sam izvršio naredbu Allahovog Poslanika. – Onda uzjaha
svoju jahali cu i krenu. Kada se Kisra malo smirio, naredi da mu ponovo dovedu
Abdullaha, ali ga ne nađoše. Digoše se čuvari u potjeru za njim, ali mu ne nađoše nikakva traga. Uputiše se i prema granici sa Arapskim poluotokom, pa ustanoviše da je Abdullah već napustio Perziju. Kada je Abdullah stigao Vjerovjesniku, obavijesti ga o Kisrinom postupku kako je iscjepao njegovo pismo, a
Vjerovjesnik il samo kratko reče: – Allah mu pocijepao njegovo carstvo ! A što se tiče Kisre on poruči svom namjesniku Bazanu u Jemenu, da odmah pošalje dva najsposobnija čovjeka u Hidžaz i da im naredi da mu dovedu toga čovjeka iz Medine koji za sebe tvrdi da je Allahov Poslanik. Bazan izabra dvojicu ljudi i preda im pismo u kojem naređuje Muhammedu da se snj ima dvojicom odmah, bez ikakvog oklijevanja, uputi u Perziju Kisri – velikoinaru. Još naredi svojim glasnicima da se dobro raspitaju o tom
Vjerovjesniku i da mu prikupe što više podataka o njegovoj misiji. Dvojica glasnika se odmah zaputiše prema Medini, a kada dođoše u Taif sretoše neke trgovce iz plemena Kurejš. Upitaše ih za Muhammeda, a oni im rekoše da je on u Jesribu – Medini. Ovi trgovci se zaputiše u Mekku radosni zbog susreta sa glasnicima perzijskog namjesnika. Počeše čestitati Kurejšijama uzvikivajući: – Radujte se i budite sretni, jer se moćni Kisra okomio na Muhanimeda i on će da vas riješi njegova zla. Što se tiče dvojice glasnika oni produžiše put prema Medini, pa kada stigoše odmah se sastaše sa Allahovim poslanikom Muhammedom, predaše mu pismo i rekoše mu: – Vladar svih vladara – Kisra poručio je našem vladaru Bazanu da pošalje nekog ko će te dovesti njemu. Eto, mi smo došli po tebe, pa da ideš s nama, i ako dobrovoljno kreneš, mi ćemo Kisri preporučiti da bude blag prema tebi, a ako odbiješ, znaj da je on taj koj i je toliko moćan i silan da će lahko uništiti i tebe i tvoj narod. Allahov Poslanik se (blago) osmijehnu te im reče: – Vratite se u svoje konačište, pa mi dođite sutra! Kada, sutradan rano, dođoše ponovo Vjerovjesniku, upitaše ga: – Jesi li se pripremio da ideš s nama kod perzijskog vladara Kisre?
On im odgovori : – Vi više nikada nećete vidjeti Kisru? Ubio ga je Allah tako što je protiv njega ustao sin mu Širewejh tog istog mjeseca, u toj i toj noći i ubivši ga preoteo mu vlast. Glasnici su začuđeno slušali šta im govori Muhammeda onda rekoše: – Znaš li ti šta govoriš? Hoćeš li da o tome obavijestimo našeg vladara Bazana? – Da! – rečeim Vjerovjesnik, i još mu recite da će moja vjera doprijeti sve dotle dokle je
dopirala Kisrina vlast, pa ako vaš vladar primi Islam, dat ću mu da i dalje vlada istim područjem i bude vođa u svom narodu ! – I krenuše dvojica glasnika od Vjerovjesnika, te stigoše svom
vladaru Bazanu u Jemen. Obavijestiše ga o svemu, a on im reče: – Ako bude ovako kako je rekao Muhammed (misleći na ubistvo Kisre) onda je on stvarno Allahov Poslanik, a ako ne bude, onda
ćemo vidjeti šta da uradimo s njim. Nije mnogo vremena prošlo a Bazanu stiže poruka od
Širewejha u kojoj kaže: “Obavještavam te da sam ubio Kisru, a ubio sam ga, kako bih osvetio naš narod, jer j e on dozvolio da se ubijaju naši uglednici, da se zarobljavaju njihove žene a otimaju njihovi imeci. I kada ti dođe ovo moje pismo iskaži mi pokornost i ti i tvoj i podanici.” Čim Bazan pročita Širewejhovo pismo i uvjerivši se da je Muhammed govorio istinu, baci pismo i obznani svoj prelazak na Islam, odmah za njim Islam prihvatiše i svi Perzijanci koji su živjeli u području Jemena. Ovo je bila priča o susretu Abdullaha ibn Huzafe sa Kisrom – perzijskim vladarom. Sada ćemo čuti priču o njegovom susretu
sa Kajsarom – bizantij skim carem. Njegov susret sa Kajsarom bijaše u vrijeme halife Omera ibn Hattaba i taj slučaj je veoma čudan i poučan. Devetnaeste godine po Hidžri halifa Omer ibn Hattab posla
vojsku u rat protiv Bizantinaca. Jedan od brojnih mudžahida bijaše Abdullah ibn Huzafe. Vizantijski car je već dosta čuo o muslimanskoj vojsci, o njihovoj iskrenoj vjeri, čvrstom ubjeđenju, te o njihovoj spremnosti da ginu na Allahovom putu i putu Njegova Poslanika. Car naredi svojim vojnicima da, ako ikoga zarobe od muslimanskih boraca ostave ga živog i da mu ga dovedu. Allah odredi da baš Abdullah ibn Huzafe bude zarobljen padne u ruke Bizantijcima. Vojnici ga dovedoše svom caru rekoše: – “Evo, ovo je jedan od prvih drugova Muhammedovih i njegov vjerni sljedbenik. Pao nam je u šake pa smo ti ga doveli kao što si rekao ! – Car je dugo posmatrao Abdullaha pa mu onda reče: – Predložit ću ti jednu stvar. – A šta to? – upita Abdullah. – Nudim ti da se pokrstiš i da primiš kršćanstvo, pa ako pristaneš
pustiću te na slobodu povrh toga te dobro nagraditi. Zarobljenik mu s ponosom i čvrstom odlučnošću odgovori: – Meni j e smrt hiljadu puta draža od onoga što mi ti nudiš. Car mu zatim reče: – Vidim da si sposoban čovjek, pa ako prihvatiš moju ponudu učinit ćute svojim ortakom i podijeliti vlast s tobom.
Zarobljenik, čvrsto vezan lancima, se osmijehnu pa ponovo odvrati riječima: – Tako mi Allaha, kada bi mi dao svu svoju vlast i sve što posjeduju Arapi da samo za jedan tren (koliko bi okom trepnuo) napustim · Muhammedovu vjeru, ja opet ne bih pristao. Onda ću te ubiti ! – uzviknu car. – Kako god hoćeš – odgovori
Abdullah. Onda car naredi pa Abdullaha razapeše na krst a vojnici počeše da ga gađaj u kako bi ga zaplašili. Car im na njihovom jeziku reče da ga gađaju u blizinu ruku, istovremeno mu i dalje nudeći da se pokrsti što je zarobljenik odbijao, onda je car rekao da ga gađaju u blizini nogu, ponovo mu nudeći napuštanje Islama, što opet bi uzalud. Vidjevši da neće ništa više postići car naredi da prekinu i da ga spuste sa krsta. Onda pozva sluge da do,nesu jedan veliki kazan u koji uliše ulje a onda ga staviše na jaku vatru tako da ulje poče ključati. Onda car naredi da mu se dovedu druga dva zarobljenika muslimana, te
naredi da jednog od njih bace u kazan. Dok to učiniše njegovo meso se poče raspadati i ukazaše se gole ljudske kosti. Tada se car okrenu prema Abdullahu ibn Huzafi, pa ga opet pozva da primi
kršćanstvo, ‘ što Abdullah ponovo odbi odlučnije nego ijednom ranije. Pošto car izgubi svaku nadu, naredi da i Abdullaha bace u kazan u kojeg su ubacili njegova druga. Kada ga povedoše oči mu se orosiše suzama, na što carevi vojnici rekoše svom vladaru: “Eno on plače.” Car pomisli kako se Abdullah uplašio pa viknu: “Vratite ga ovamo.” Kada Abdullaha ponovo odvedoše pred cara on mu opet ponudi da se pokrsti, a Abdullah kao i ranije odbi. Car mu reče: “Teško tebi, pa zašto si onda plakao.” Abdullah mu odgovori: “Pomislio sam, eto sad ću biti bačen u ovaj kazan i tako se lahko rastati sa svojom dušom,
zaželio sam u tom momentu da imam duša koliko dlaka na svom tijelu pa da svaka od njih bude bačena u ovaj vreli kazan na Allahovom putu. To što se nisam mogao još više žrtvovati to me je ražalostilo.”
Onda car uvjerivši se da Abdullah· nije običan čovjek, potpuno se predavši, reče: – Pristaješ li da me poljubiš u čelo, pa ću te osloboditi. Abdullah dodade: . “A hoćeš li pustiti sve ostale zarobljene muslimane?” “Hoću”, odgovori car. Kasnije je pričao Abdullah: “Rekao sam sebi ovo je neprijatelj od najgorih Allahovih neprijatelja, ali ako ga poljubim u čelo pustit će I mene i sve ostale muslimane. Mislim da mi na to niko neće prigovoriti .” Onda Abdullah priđe i poljubi carevu glavu, a on naredi pa
dovedoše sve ostale zarobljene · muslimane, te ih predade Abdullahu i tako ih sviju oslobodi. Kada je Abdullah ibn Huzafe stigao do halife Omera ibn Hattaba ispriča mu sve što mu se desilo. Halifa se veoma obradovao povratku zarobljenih muslimana i gledajući u njih reče: “Dužnost svakog muslimana je da poljubi čelo Abdullaha ibn Huzafe. Ja prvi to činim.” Onda ustade i poljubi Abdullaha u čelo.
Pomozimo dawu
Akcija pomoci dawetskog fonda. Pomozimo dawu u Švedskoj.
Cilj nam je da za ramazan uz Allahovu s.w.t. pomoć skupimo 100 000 sek kako bi u 2015 godini imali obezbijeđena sredstva za dawetske aktivnosti (druženja sa uvaženim predavačima, doktorima i profesorima iz BiH, štampanje dawetskog materijala, letaka, knjiga, cd-ova, dvd-ova).
Sav novac se isključivo koristi za rad na Allahovom putu. Budite sebebom nečijeg povratka islamu!
Poslanik sallallahu alejhi we sellem je rekao: „Da Allah tobom uputi jednog čovjeka , to ti je bolje nego stado crvenih deva.“ Bilježi el-Buhari, 2787.
SDO – Švedska Dawetska Organizacija je formalno osnovana 2012 godine, ali praktično djeluje više godina. Kroz seminare na nivou Švedske u poslijednjih par godina javila se ideja i potreba za organizacijom koja će se brinuti o pitanju dawe na nivou Švedske. SDO se bavi organizovanjem edukativno-naučnih predavanja i štampanjem dawetskog materijala sa ciljem poziva ljudi ka vraćanju izvornom razumijevanju vjere baziranom na Kur’anu i sunetu Poslanika sallallahu alejhi we sellem.
http://foreningsinsamling.se/fundraisers/donera-och-hjalp-dawa-i-sverige-smsa-bidra-300-sdo/
Grijesi i posljedice grijeha
Grijesi i posljedice grijeha
Grijesi i posljedice grijeha
1. Prvo pogrešno shvatanje po pitanju grijeha jeste njihovo podcjenjivanje.
Rekao je Ibn Mes’ud r.a: ‘Zaista vjernik vidi svoje grijehe kao da sjedi ispod brda za koje se boji da će se srušiti na njega. A griješnik vidi grijehe kao muhu koja prođe ispred njegovog nosa, a on samo rukom prođe pored svoga nosa.”
– Allahovi poslanici će na Sudnjemu danu velikim smatrati stvari koje su učinili radi Allahove vjere, ili nehotice, i za šta ih Allah dž.š. neće kazniti:
– Ibrahim a.s. će velikim grijehom, zbog koga će strepiti na Sudnjemu danu, smatrati što je tri puta ”slagao”, iako je to dozvoljena stvar u Islamu u situacijama u kojima se on našaoز
– Dok će Musa a.s. strepiti na Sudnjemu danu zbog toga što je, braneći čovjek iz Benu Israila od nepravednika, nehotice ubio nepravednika.
Primjeri podcjenjivanja grijeha navedeni u hadisu su sljedeći
– ”Ući će u džehennem žena zbog mačke koju je zatvorila, a nije je hranila, niti ju je pustila da se hrani vani sa insektima.”(Buharija i Muslim)
– Od Abdullaha ibn Omera r.a. se prenosi da je rekao: ”Živio je u vrijeme Poslanika s.a.w.s. čovjek p imenu Karkara. Kada je umro Allahov Poslanik s.a.w.s. je rekao da će on u vatru. Kada su otišli do njegove kuće pronašli su jedan ogrtač kojeg je taj ukrao iz ratnog plijena.” (Buharija)
– ”Ko bude držao psa, koji nije lovački i koji nije čuvar, taj će gubiti svaki dan od nagrade dva brda nagrade.” (Buharija i Muslim)
– ”Zaista će čovjek izgovoriti riječ, a u njoj neće vidjeti ništa loše, a zbog nje će biti bačen 70 godina u vatru.” (Tirmizi)
Dakle, onaj ko na dunjaluku bude podcjenjivao grijehe, na onome svijetu biće od gubitnika i propalica, tj. kako je Poslanik s.a.w.s. nazvao takve – bit će od MUFLISA
Od Ebu Hurejre r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.w.s. upitao: ”Znate li ko je gubitnik (bankrot)?”, a prisutni su odgovorili: ”Gubitnik kod nas je onaj koji nema niti jednog dirhema, niti bilo kakvog užitka.” Poslanik s.a.w.s. tada reče: ”Gubitnik iz moga ummeta je čovjek koji će na Sudnjemu danu doći sa namazom, postom i zekatom. Ali on je potvorio ovoga, opsovao onoga, ovome nepravedno oteo imetak, onome neopravdano prolio krv, udario ovoga, pa će svakome od njih morati da dadne svojih dobrih djela. Kada se njegova dobra djela potroše prije nego namiri dug svakome, onda će se od njih uzimati grijesi i stavljati na njegovu vagu, a zatim će taj biti bačen u vatru.” (Bilježi imam Ahmed u Musnedu)
2. Drugo pogrešno shvatanje kada je u pitanju odnos prema grijesima, jeste njihovo preuveličavanje, tj. vjerovanje da će se zbog grijeha koji ne izvode iz vjere (ne spadaju u kategoriju širka ili kufra) boraviti vječno u vatru, ili da ih Allah dž.š. na Sudnjemu danu neće oprostiti nikome, ko ih bude činio.
Primjer toga je hadis o pokajanju čovjeka koji je ubio 100 ljudi, a koji je zabilježen u Buhariji i Muslimu. Kada je upitao najučenijeg čovjeka jednog mjesta da li za njega ima pokajanja obzirom da je ubio 99 ljudi, on mu je odgovorio da nema pa je i njega ubio. Na kraju je naišao na čovjeka koji mu je potvrdio da za njega ima pokajanja ako je ono iskreno, a Allah dž.š. mu je na kraju i oprostio.
Ovo pogrešno ubjeđenje dovodi do jedne ‘anomalije’ u muslimanskom društvu, a to je podcjenjivanje, omalovažavanje i loše ophođenje prema muslimanima griješnicima, što ih može odvesti u još veće grijehe, pa čak i nevjerstvo. A one koji ih omalovažavaju i narušavaju njihovu čast može odvesti u oholost.
Poslanik s.a.w.s. je zabrani jednom ashabu da proklinje drugog ashaba kojem je Poslanik s.a.w.s. presudio bičevanjem zbog pijenja alkohola:
– Od Omera r.a. se prenosi da je rekao: Bio je jedan čovjek u vrijeme Poslanika s.a.w.s. koji se zvao Abdullah, a volio je da nasmije Poslanika s.a.w.s. Allahov Poslanik s.a.w.s. je nekoliko puta nad njime izvršio kaznu bičevanja zbog pijenja alkohola. Jednom dok je Poslanik s.a.w.s. naredio da se bičuje jedan od prisutnih ashaba reče: ”Nekaq je na njega Allahovo prokletstvo, koliko puta mu se ovo ponavlja.” Tada Poslanik s.a.w.s. reče: ” Nemjte ga proklinjati, jer ja znam da on voli Allaha i Njegovog Poslanika.” (Buharija)
– Muslim bilježi predaju da je Poslanik s.a.w.s. rekao: ”Jedan čovjek je rekao: ‘Allah neće oprostiti tome i tome.’ A Allah je rekao: ”Ko je taj koji je u Moje ime rekao da Ja neću oprostiti tome i tome? Ja ću zaista oprostiti tome, a tebi ću uništiti djela pa će se riječi tvoje na tebe odnositi.”
Sljedbenici prakse Poslanika s.a.w.s. i ashaba r.a., po pitanju velikih grijeha (dakle onih koji ne izvode iz vjere) smatraju sljedeće:
– da će ih Allah dž.š. oprostiti ako bude htio, onome kome bude htio na Sudnjemu danu, i bez da su se takvi pokajali prije smrti, kao što kaže Uzvišeni:
إن الله لا يغفر أن يشرك به ويغفر ما دون ذلك لمن يشاء
”Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostiće manje grijehove od toga, kome On hoće.”
A Allah dž.š. će vjernicima, kojima bude htio, na Sudnjemu danu opraštati velike grijehe zbog šefata (zauzimanja za njih) Poslanika s.a.w.s.
قَالَ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ : ” شَفَاعَتِي لأَهْلِ الْكَبَائِرِ مِنْ أُمَّتِي
”Ja ću se zauzimati za velike griješnike iz mog ummeta.” (Tirmizi i Ibn Madže)
ili zbog mnoštva drugih dobrih djela, koja su izbrisala njegove velike grijehe, kao što kaže Uzvišeni:
إِنَّ الْحَسَنَاتِ يُذْهِبْنَ السَّيِّئَاتِ
”Dobra djela zaista poništavaju hrđava…” (Hud, 114.)
A ako ih Allah dž.š. kazni zbog činjenja velikih grijeha džehennemom, oni će, ako su bili vjernici i iskreni sljedbenici šehadeta, kad tad ući i džennet, na osnovu mnogobrojnih hadisa koji govore o tome:
U dva Sahiha se prenosi hadis od Ebi Zera r.a. da je Poslanik s.a.w.s. rekao: ”Došao mi je Džibril alejhi selam i obradovao me riječima: ”Ko umre od tvoga ummeta, a da Allahu nije činio širk, ući će u džennet.” Pa sam ja rekao: ”Zar i ako je blud počinio, i ako je ukrao?!” A Allahov Poslanik s.a.w.s. reče: ”Čak i ako je blud počinio, i ako je ukrao!”
O ovome nam svjedoči i ‘Hadis kartice’:
Od Abdullaha ibn Amra ibn El-‘Asa, r.a., se prenosi da je Poslanik s.a.w.s. rekao: ”Dozvaće se čovjek iz mog ummeta na Sudnjemu danu ispred ostalih stvorenja i biće mu predočeno 99 dugih bilješki (od grijeha), dugih koliko vid može doprijeti. Tada će ga Allah dž.š. upitati: ”Da li negiraš išta od ovoga?”, a on će odgovoriti: ”Ne, Gospodaru moj!”. Zatim će ga Allah dž.š. upitati: ”Da li su te oštetili pisari čuvari (meleki)?”, a potom će ga upitati: ”Da li imaš nešto od dobrih djela.” Tada će ovaj čovjek iz straha reći: ”Ne!” Tada će Allah dž.š. reći: ”Nije tako, ti zaista imaš dobro djelo, tebi se danas zaista neće učiniti nepravda.” Zatim će se izvaditi jedna kartica na kojoj piše: Ešhedu en La ilahe illallah ve ene Muhammeden abduhu ve resuluhu.Tada će reći čovjek: ”Gospodaru moj, šta je ova mala kartica u odnosu na ove bilješke?!”, a biće mu rečeno: ”Neće ti se nepravda učiniti.”Pa će se onda staviti bilješke na jednu stranu vage, a kartica na drugu stranu, pa će prevagnuti kartica.” (Hadis bilježe Ahmed, Tirmizi, Ibn Madže i Hakim, a šejh Albani ga je ocjenio ispravnim)
– Oni koji podcjenjuju opasnost grijeha i ne osvrću se na njih nadajući se Allahavoj milosti su murdžije, tj. oni koji ljudima daju lažnu nadu.
– A oni koji smatraju da će vjernici zbog velikih grijeha boraviti vječno u vatri su haridžije u mu’tezile, tj. oni koji ljude nepravedno plaše džehenemom.
– Oba ova mišljenja su suprotna praksi i ubjeđenju ehli sunneta, koji daju nadu, ali ne lažnu, ali i spominju strahote džehennema. Dakle ehli sunnet u isto vrijeme plaši griješnike hadisom o Muflisu (gubitniku), i daje im nadu ‘hadisom kartice’.
3. Treće pogrešno shvatanje onoga što nam je šerijatom zabranjeno jeste i ubjeđenje da u tim stvarima na dunjaluku ima koristi:
– kao što je vjerovanje da je pijenje jedne čaše vina svaki dan zdravo za čovjekov organizam
– ili da slušanje muzike opušta čovjeka i da je muzika dobra kao terapija protiv depresije
– da je brijanje brade kod muškaraca odraz čistoće i lične higijene, a u isto vrijeme brada kod žene predstavlja slobodu žena.
– da je hidžab veoma štetan po zdravlje žena na velikim vrućinama, i da se žena na velikim vrućinama treba otkriti radi zdravlja, jer navodno hidžab spriječava sunčevim zrakama da dođu do kože i na taj način šteti zdravlju.
– ili ,ubjeđenje da ljudi koji pišu zapise i prave raznorazne hamajlije samo pomažu ljudima i da tu nema nikakve štete.
Sva ova mišljenja i slična ubjeđenja u suprotnosti su sa onim čime nas je podučio naš Poslanik s.a.w.s., tj. da u haramu Allah dž.š. nije dao dobra za čovjeka, inače ga ne bi zabranio.
Rekao je Poslanik s.a.w.s:
”Nisam ostavio niti jednu stvar koja vas približava Allahu, a da vam je nisam naredio. Niti sam ostavio ijednu stvar koja vas udaljava od Allaha, a da vam je nisam zabranio.” (Bilježi Abdurezak u ‘Kitabul džami’, i Ibn Ebi Šejbe u ‘Ez-Zuhd’, i Taberani u ‘El-Mu’džem El-Kebir’ i svi ljudi u lancu kojeg bilježi Taberani su povjerljivi)
Poslanik s.a.w.s. je u poznatom hadisu u Sahihu Muslima opisao vjernike koji, kada vide da se čini neki haram, smatraju to haramom i preziru taj čin srcem, bez da govorom upozore na njega, ili da ga rukom spriječe, kao vjernike sa najslabijim imanom.
Šta onda reći u kakvoj opasnosti po svoju vjeru se nalaze oni koji činjenje grijeha ne preziru srcem, ili još gore smatraju ga dozvoljenim; ili još gore preporučuju govorom grijehe drugima; ili najgore bore se za zabranu halala i naređuju da se grijesi čine.
4. Pogrešno shvatanje po pitanju grijeha jeste i mišljenje da će se posljedice grijeha i njihova štetnost osjetiti tek na ahiretu, i da oni na dunjaluku ne ostavljaju nikakvog traga.
Grijesi na dunjaluku itekako ostavljaju duboke tragove ostavljajući štetne posljedice kako na samog griješnika, tako i na društvo, a i na okolinu i prirodu u kojoj griješnik živi. Te štetne posljedice grijeha mogu biti fizičke, psihičke, materijalne (ekonomske) prirode i na pojedinca i na društvo.
Od posljedica koje grijesi ostavljaju na dunjaluku su:
.
1- Prepreka u sticanju znanja, kao što je Imam Malik rekao svome učeniku Imamu Šafiji: ”Ja vidim da je Allah dž.š. u tvoje srce usadio svjetlost (znanje), pa ga nemoj gasiti sa tamom grijeha.”
2- Prepreka u primanju dove:
– Primjer čovjeka koji je bio putnik i dovio, a odjeća, hrana i piće mu bili haram, kako stoji u Sahihu Muslima.
– Primjer čovjeka koji posjeti gatara i vračara, a ne povjeruje mu, Allah takvome neće primati namaz 40 noći, kako stoji u hadisu Muslima.
3- Umanjivanje nafake i bereketa:
Rekao je Allahov Poslanik s.a.w.s: ”Zaista će rob biti spriječen da dođe do rizka (nafake) zbog grijeha koji čini.” (Bilježi Ahmed)
4- Tama u srcu i tjeskoba u plućima:
Rekao je Ibn Abbas r.a: ”Zaista dobra djela ostavljaju bjelinu na licu isvjetlost u srcu. A zista grijesi ostavljaju crnilo na licu i tamu u srcu i kaburu.”
5- Poniženje na dunjaluku:
Od Poslanika s.a.w.s. se prenosi da je rekao: ”A poniženje i omalovažavanje je posljedica ostavljanja mojih naredbi.”(Ahmed)
6- Razne vrste iskušenja i kazni u obliku bolesti, epidemija, gladi, straha itd.
Rekao je Poslanik s.a.w.s: ”Neće se pojaviti nemoral u jednom narodu u toj mjeri da ga javno čine, a da ih neće stići iskušenje u obliku epidemija i gladi koje nisu bile poznate u narodima koji su prije njih živjeli.” (Ibn Madže)
8- Grijesi ostavljaju traga i na prirodu, životinje i okolinu, kao što je rekao Poslanik s.a.w.s kada je pored njega prošla dženaza: ”Odmorio se ili se odmorilo od njega.” Na pitanje šta je pod tim mislio Poslanik s.a.w.s je odgovorio:
”Ako je vjernik onda se (nakon smrti) on odmorio od dunjalučkih iskušenja. A ako je griješnik onda su se od njega (nakon njegove smrti) odmorilii ljudi i zemlja, i drveće i životinje.” (Buharija)
5. Sve ove negativne posljedice od grijeha pored samih griješnika osjetiće i vjernici koji budu u njihovoj blizini, ako se ti grijesi puno prošire.
U nekoliko hadisa u kojima Allahov Poslanik s.a.v.s. spominje Allahovu kaznu i uništenje jednog naroda, a koje prenose njegove žene, majke vjernika r.a.:
– kao što je rivajet od Ummu Seleme r.a. u kome se spominje uništenje zbog ostavljanja naređivanja dobra i odvraćanja od zla;
– ili rivajet od Zejneb bint Džahš r.a. u kome se spominje fitna Je’džudža i Me’džudža
na kraju hadisa stoji pitanje majki vjernika r.a upućeno Allahovom Poslaniku s.a.w.s.
أ نهلك و فينا الصالحون يا رسول الله؟
Zar ćemo biti uništeni, a među nama će biti dobrih vjernika, o Allahov Poslaniče?
A on s.a.w.s. će odgovoriti:
نعم إذا كثر الخبث
”Da, ako se proširi pokvarenjaštvo (grijesi)!”
Rukovanje sa ženama
Pitanje: U nekim plemenima običaj je da žene sjede na sijelima zajedno sa muškarcima, da se selame sa muškarcima, pa čak i da se rukuju. Šta kažete o tome?
Odgovorio šejh Ibn Usejmin, rahmetullahi alejhi: Pitanje rukovanja sa ženama, i njihovo otkrivanje pred drugim muškarcima nije pitanje običaja, niti pitanje rodbinskih veza. Ovakve stvari su zabranjene šerijatom. Na nama je da negiramo ovakvo shvatanja koje se opravdava nekakvim običajima dozvoljavajući miješanje muškaraca i žena. Ovo su laži i ovo nikako nije ispravno.Opasnost ovoga jeste što će vremenom doći do potpunog zanemarivanja šerijatskog propisa po ovom pitanju i reći će se: “Ovo su (misleći na šerijat) zastarjeli običaji koje mi moramo mijenjati.”Obaveza je ovakvima objasniti da su propisi šerijata jasni i da je miješanje žena i muškaraca pitanje vjere, i nije dozvoljeno nikakvim običajima i tradicijama mijenjati ove propise.Šerijatski propisi po pitanju miješanja su propisi koji štite ženu i njena prava, i nema nikakve razlike po tom pitanju da li je žena iz nekog beduinskog plemena, ili iz sela, ili iz grada, ili iz neke druge države. Za sve njih je ovaj propis isti.
Dakle nije dozvoljeno govoriti da su stvari miješanja muškaraca i žena stvari običaja i tradicije, već je to stvar Allahovog zakona. On je Uzvišeni objasnio ova pitanja vrlo jasno u surama An-Nur i Ahzab, a i Poslanik u vjerodostojnim hadisima.Dodir žene je veće zlo od pogleda, jer buđenje strasti i približavanje fitni dodirom se mnogo brže ostvaruje nego pogledom. Zato islamski učenjaci, kada govore o rukovanju žene sa muškarcima, dozvoljavaju to samo kada je u pitanju muž i mahrem.
Sa arapskog preveo i obradio Adnan Nišić
Ajvatovica kroz djela učenjaka hanefijskog mezheba i u govoru bošnjačko-hercegovačkih alima
U posljednje vrijeme možemo čuti dosta govora o važnosti slijeđenja hanefijskog mezheba i naše islamske bošnjačke tradicije. No da li oni koji govore o ovome uistinu žele slijeđenje hanefijskog mezheba i bošnjačke tradicije ili su to, pak, samo riječi kojima se želi nešto sasvim drugo, jer ako se vratimo na djela hanefijskog mezheba koja su dostupna i napisana na jeziku koji bi, ako ništa, trebali razumjeti oni koji javno tumače vjeru, onda lahko možemo vidjeti da mnoge stvari koje se predstavljaju kao hanefijski mezheb ili bošnjačka tradicija nemaju ama baš nikakve veze ni s mezhebom ni s tradicijom. Takve su stvari u velikom broju slučajeva u djelima hanefijskog mezheba i govoru naše uleme okarakterizirani kao razni vidovi devijacija i zablude.
Ovdje namjeravam reći nešto preciznije o vjerskim manifestacijama koje se obilježavaju svake godine, poput Ajvatovice, Bune, Djevojačke pećine i slično. Na veliku žalost, veliki broj onih koji o vjeri javno govore javno pozivaju na ove događaje, koji se predstavljaju kao manifestacije vjerskog karaktera. Odmah želim reći da sve ove manifestacije nemaju nikakve veze s vjerom, Kur’anom, sunnetom, a ni sa izvornim hanefijskim mezhebom i učenjacima hanefijskog mezheba ovih prostora koji su iskreno i dosljedno slijedili prethodno nabrojano. Na samom početku želim spomenuti ono što o ovoj pojavi kaže naš veliki alim Mehmed Handžić, rahmetullahi alejhi:
“Tako je, naprimjer, neuki dio našeg bosanskohercegovačkog muslimanskog svijeta postavio u vezi sa nekim Ajvaz-dedom svetkovinu, koju nazivaju Ajvatovica, a sastoji se u tome da se u određeni dan svijet sakupi nedaleko od Prusca, posjeti kabur Ajvaz-dedin i kod neke stijene uče razne dove.”
U redovima koji dolaze sve ću ovo argumentirati. Štaviše, ove manifestacije su mjesta gdje se u jednom vremenu nađe više različitih zabranjenih stvari:
1) ove manifestacije vezane su za vrijeme i mjesto koje se ponavlja svake godine, što se u šerijatu karakterizira kao praznik
2) u većini slučajeva na ovakvim manifestacijama veličaju se određena mjesta i predmeti, poput kaburova, pećina, tekija i slično
3) na ovakvim manifestacijama dešava se da obični svijet čini neke od vrsta širka, poput traženja sreće od kabura, drveta ili čak da dovu i molbu uputi onome ko je u kaburu, te veliki broj ljudi ima razna sujevjerja, neispravna vjerovanja po pitanju ovakvih mjesta
4) na ovakvim manifestacijama dolazi do mnogih zabranjenih stvari, poput alkohola, muzike, miješanja muškaraca i žena i slično; ova stvar je lahko uočljiva i za nju nije potrebna neka posebna argumentacija.
Učenjaci hanefijskog mezheba tretirali su ovakva pitanja u sljedećim djelima:
1) u tefsirskim djelima, gdje su u komentaru ajeta u kojima se spominju prakse prijašnjih naroda spomenuli ovu problematiku.
2) u hadiskim djelima, gdje su u komentarima hadisa u kojima se govori o kaburovima spomenuli ovu tematiku.
3) u fikhskim (pravnim) djelima, u poglavlju “Dženaze”, gdje su govorili o načinu izgleda kabura
4) u fetvama, zasebnim djelima i člancima u kojima su govorili o ovoj pojavi; od naših alima ovo je deciznije obradio Mehmed Handžić u člancima “Zijareti šari seadet” i “Islam zabranjuje traženje pomoći od mrtvih i u tom cilju posjećivanje turbeta i crkvi” (članci mogu se naći u Izabranim djelima M. Handžića, tom 3).
Zbog obimnosti tematike ovdje sada neću navoditi sve citate, nego se samo ukratko osvrnuti na one koje smatram najbitnijima.
Argumentiranje navedenog
1) ove manifestacije vezane su za vrijeme i mjesto koje se ponavlja svake godine, što se u šerijatu karakterizira kao praznik
Pojašnjavajući ovo pravilo, Mehmed Handžić, rahmetullahi alejhi, kaže:
“Pa da se to jedanput desilo, nego se svake godine obnavlja i mi pri tome zaboravljamo ili ne znamo da je Alejhiselam rekao: ‘Nemojte moj kabur uzeti za bajram’!” Pa u komentaru hadisa naglašava i pojašnjava:
“Pa da ga u skupinama u određeno vrijeme posjećujete!”[1]
I kaže:
Sam je Alejhiselam rekao za svoj kabur, koji je, bez sumnje, najuzvišeniji kabur na svijetu: ‘Nemojte moj kabur uzeti svetkovinom’, tj. nemojte u određeno vrijeme, u jedan određeni dan, naročito sakupljanje i naročite obrede vezati za moj kabur! Pa kad je stvar s Alejhiselamovim kaburom ovakva, zar treba misliti da bi svetkovine za kabure drugih osoba mogle biti dozvoljene?[2]
A zatim kaže:
“U šerijatskim stvarima je oslonac i glavni temelj da slijedimo ono što nam je Alejhiselam ostavio, a da kojekakve bidate i novotarije ne izmišljamo. Naša ljubav prema Alejhiselamu treba da se održava u našem postupanju prema njegovom šerijatu, a ne u kojekakvim bidatima!”[3]
Handžić je za ovakve vjerske ceremonije imao običaj kazati: “…ceremoniju, koja se zaklonila za vjeru i ogrnula njenim plaštom“[4]
2) U većini slučajeva na ovakvim manifestacijama veličaju se određena mjesta i predmeti, poput kaburova, pećina, tekija i slično
Kad je u pitanju izgled kabura, učenjaci hanefijskog mezheba spominju sljedeće stvari koje se trebaju naći prilikom ukopa mrtvaca i stvari koje se ne smiju naći. Termini koji se spominju u fikhskim djelima kad je u pitanju kabur jesu sljedeći:
– et-tesnim; ovaj izraz jezički označava uzdizanje, dok terminološki u djelima islamskih pravnika označava “da kabur bude izdignut koliko je jedan pedalj ili malko više”[5]
– et-terbi ili et-testih; ovi izrazi jezički označavaju poravnavanje, dok terminološki znači “da kabur bude potpuno ravan poput ploče”[6]
– et-tedžsis i et-tatjin; ovi izrazi označavaju korištenje smjesa prilikom ukopa, poput gline, gipsa i sličnog
– el-binau; ovaj izraz označava gradnju na kaburu (ono što se u našem vremenu naziva turbeta i mauzoleji)
– el-kitabetu; ovaj izraz označava pisanje na kaburu, tj. da se na kaburu nešto napiše.
Izgled kabura u govoru učenjaka hanefijskog mezheba
1) Kad se mrtvac spusti u kabur i zakopa, visina zemlje iznad kabura bit će 1 pedalj ili malo više
Kaže imam El-Kasani u svom djelu Bedaiu es-sanai:
وَمِقْدَارُ التَّسْنِيمِ أَنْ يَكُونَ مُرْتَفِعًا مِنْ الْأَرْضِ قَدْرَ شِبْرٍ، أَوْ أَكْثَرَ قَلِيلًا.
“Visina iznad kabura biti će jedan pedalj, ili malo više…”[7]
2) Pokuđeno je da se na kaburu koristi glina, gips, ili slične smjese
وَيُكْرَهُ تَجْصِيصُ الْقَبْرِ وَتَطْيِينُهُ
“Pokuđeno je korištenje gipsa i gline.”[8]
3) Pokuđeno je išta graditi na kaburu, a Ebu-Hanife smatra da je pokuđeno da se kabur nečim i označi
وَكَرِهَ أَبُو حَنِيفَةَ الْبِنَاءَ عَلَى الْقَبْرِ وَأَنْ يُعَلَّمَ بِعَلَامَةٍ
“Ebu-Hanife je smatrao pokuđenim gradnju na kaburu i da se kabur označi nekim znakom.”[9]
4) Pokuđeno je da se kaburovi uzimaju za mjesta klanjanja i da se pored njih klanja
Kaže Muhammed ibn Hasan Eš-Šejbani, učenik imama Ebu-Hanife u svom djelu El-Asar:
وَنَكْرَهُ أَنْ يُجَصَّصَ أَوْ يُطَيَّنَ، أَوْ يُجْعَلَ عِنْدَهُ مَسْجِدٌ، أَوْ عَلَمٌ، أَوْ يُكْتَبُ عَلَيْهِ… وَهُوَ قَوْلُ أَبِي حَنِيفَةَ رَضِيَ اللَّهُ عَنْهُ
“…i smatramo pokuđenim korištenje gline i gipsa i da se pored njega napravi mjesto za klanjanje ili da se kabur označi i na njemu nešto napiše”, a zatim kaže: “I to je mišljenje Ebu-Hanife.”[10]
Govoreći o kaburovima, Mehmed Handžić kaže:
“Alejhiselam je zabranio da se grob kreči i cementara. Zabranio je da se na grobovima piše, zidaju turbeta. Uzvišeni šerijat zabranjuje obavljanje namaza u groblju ili uopće na grobu, prema grobu i u blizini groba. Alejhiselam je prokleo one koji nad grobovima i zidaju džamije i zgrade za molitve.”[11]
5) Na ovakvim manifestacijama dešava se da obični svijet čini neke od vrsta širka, poput traženja sreće od kabura, drveta ili čak da dovu i molbu uputi onome ko je u kaburu, te veliki broj ljudi ima razna sujevjerja, neispravna vjerovanja po pitanju ovakvih mjesta
Mehmed Handžić, govoreći o značenju vjerovanja u Allahovo jedinstvo (tevhid), kaže:
“Vjerovati da niko osim Allaha dželle šanuhu ne zaslužuje da mu se iskazuje potpuna pokornost i robovanje – ibadet. Prema tome, upućivati svoje molbe koje ne može udovoljiti nego jedini Allah dželle šanuhu i tražiti pomoć u onim stvarima koje ljudi nisu u stanju izvršiti od nekog drugog osim Uzvišenog Allaha izričito se protivi islamskom vjerovanju u Božije jedinstvo”[12], a nakon što je naveo kur’anske ajete u kojima se govori o ovoj vrsti tevhida, veli:
“Iz ovoga gore izloženog jasno se može vidjeti koliko je u skladu s islamom ono što čitamo na nekim levhama ‘Meded, ja nakšibend – Pomozi, o, nakšibendu!'” Zatim kaže: “Naročito se istaknuti mora da svijet mnogo pretjeruje i preko islamskih granica prelazi u pogledu mrtvih i u pogledu njihovih kabura (grobova).”[13]
Ovdje želim istaći i sami čin ljubljenja i doticanja kabura. Učenjaci hanefijskog mezheba, zajedno s učenjacima drugih mezheba, ukazali su na pogubnost ove stvari. Govorili su o tom činu prilikom posjete kaburu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we sellem.
Od stvari koje proizlaze iz veličanja kaburova ili su usko vezane s tim jest i uvjerenje da neki mrtvi (tzv. “dobri”) mogu upravljati stvarima, te ljudi upućuju dove njima da od njih otklone nedaće ili da im donesu sreću. Učenjaci hanefijskog mezheba jasno su naglašavali da samo vjerovanje da umrli mogu upravljati stvarima ili da su njihove duše prisutne jeste kufr – nevjerstvo i da onaj ko samo vjeruje u to, pa makar im se i ne obratio, postaje nevjernik. Kaže se u poznatom djelu hanefijskog mezheba El-bahr er-raik šerh kenz ed-dekaik, a isto je spomenuto i u Hašijetu ibn Abidin, kapitalnom djelu hanefijskog mezheba:
إنْ ظَنَّ أَنَّ الْمَيِّتَ يَتَصَرَّفُ فِي الْأُمُورِ دُونَ اللَّهِ تَعَالَى وَاعْتِقَادُهُ ذَلِكَ كُفْرٌ
“…od toga je da, ukoliko neko bude vjerovao da umrli može upravljati stvarima, postaje nevjernik…”[14]
Kad je u pitanju vjerovanje da su duše dobrih ili šejhova prisutne i da znaju šta se dešava, učenjaci hanefijskog mezheba bili su jasni da je takvo vjerovanje nevjerstvo i da onaj ko u to vjeruje ili to kaže postaje nevjernik. U djelu Medžmeal-enhur, koje je komentar na Multeka el-ebhur, poznato djelo iz hanefijskog fikha, a koje se mnogo izučavalo na ovim prostorima, kaže se:
وَيَكْفُرُ بِقَوْلِهِ أَرْوَاحُ الْمَشَايِخِ حَاضِرَةٌ، تَعْلَمُ
“…i čovjek postaje nevjernik s riječima ‘Duše šejhova su prisutne i znaju šta se dešava’[15], dok se u djelu Medžmeal-enhur kaže:
وَفِي الْبَزَّازِيَّةِ قَالَ عُلَمَاؤُنَا مَنْ قَالَ أَرْوَاحُ الْمَشَايِخِ حَاضِرَةٌ تَعْلَمُ يَكْفُرُ
“…kaže se u zbirci fetvi El-Bezzazijji: kaže naša ulema (tj. hanefijskog mezheba): ‘Ko kaže ‘duše šejhova su prisutne’ postaje nevjernik’.”[16]
Učenjaci hanefijskog mezheba, kao i učenjaci drugih mezheba, koji su zatekli vrijeme u kojem su ljudi počeli veličati kaburove, kao i to da se u određenim vremenima posjećuju i da se putuje radi njih, ukazali su na ovu pojavu i jasno rekli da je to pojava koja nema veze ni s islamom ni sa hanefijskim mezhebom, nego da je to čin identičan onom koji su radili predislamski Arapi pred svojim božanstvima, tražeći od njih pomoć, otklanjanje nevolje i slično, iako su sami mušrici u Mekki vjerovali u postojanje Allaha i da on stvara i opskrbu daje, ali su mislili da ih spomenuta božanstva približuju uzvišenom Allahu. Pričao mi je čovjek koji je jedne godine bio prisutan na Ajvatovici da je jedan od “vaiza”, obraćajući se ljudima i govoreći im o važnosti takvih mjesta i vrijednosti “evlija”, kazao: “Zar kod direktora možete doći osim preko sekretara? Tako ni do Allaha ne možete osim preko Njegovih sekretara, a njegovi sekretari su ovi ljudi u kaburovima.”
Poznati hanefijski alim, pravnik i muhaddis iz Indije, šejh Velijjullah Ed-Dehlevi (umro 1176. h. g) o ovakvim pojavama sličnim Ajvatovici i Buni, a koje je zatekao u Indiji, kaže:
كل من ذهب إلى بلدة أجمير، أو إلى قبر سالار مسعود، أو ما ضاهاها لأجل حاجة يطلبها؛ فإنه آثم إثمًا أكبر من القتل والزنى، ليس مثله إلا مثل من كان يعبد المصنوعات، أو مثل من كان يدعو اللات والعزى
“Svako ko ode u Udžmejr (mjesto u Indiji u kojem se nalazi turbe Muinudina El-Hašetija) ili na kabur Salar Mesuda (turbe u indjiskom gradu Behraidžu) ili na slična mjesta i turbeta, tražeći potrebu počinio je grijeh veći od ubistva i bluda! Poput takve osobe je samo onaj ko obožava stvorene predmete ili onaj ko se klanja Latu i Uzzatu (kipovi koje su obožavali mušrici u Mekki).”[17]
Govoreći o ovakvom vidu posjećivanja kaburova i tzv. mevluda, ovaj alim kaže:
وإن كنت متوقفًا في تصوير حال المشركين وعقائدهم وأعمالهم؛ فانظر إلى حال العوام والجهلة من أهل الزمان، خصوصًا من سكن منهم بأطراف دار الإسلام؛ كيف يظنون الولاية وماذا يخيل إليهم منها؛ ويذهبون إلى القبور والآثار، ويرتكبون أنواعًا من الشرك
“Ako ti nije jasno stanje mušrika, njihovo vjerovanje i njihova praksa, onda pogledaj u stanje običnog svijeta danas u ovom vremenu, a posebno onih koji žive na graničnim dijelovima islamskog svijeta, kakva sve imaju vjerovanja po pitanju evlija i šta im se sve pričinjava. Odlaze na razna turbeta i svetišta, čineći pritom razne vrste širka.”[18]
Odgovor na dileme
Nakon što sam ukratko spomenuo određene pojave i stav islamskih učenjaka prema njima, želim odgovoriti na neke dileme koje se postavljaju:
1) Zar je moguće da je to zabranjeno, a da se dešava u mjestu gdje ima uleme?
2) Mnogi će reći da oni koji čine ovu stvar ili je organiziraju imaju lijepu namjeru.
3) Mnogi kažu da je u ovakvim skupovima “korist” za muslimanske mase.
1) Zar je moguće da je to zabranjeno, a da se dešava u mjestu gdje ima uleme?
Širenje ovakve vrste novotarija ne treba biti čudno, Tako, npr, Handžić, kad govori o Egiptu u vremenu kad je studirao, kaže: “…u Misiru (Egiptu), koji je toliko ogrezao u praznovjerice…”[19], pa ako je to slučaj s Egiptom, Kairom, mjestom gdje se nalazi čuveni El-Azhar, pa šta je onda čudno što se novotarije i praznovjerja prošire u jednoj Bosni, i to još u ovom vremenu?
Međutim, u svakom vremenu Uzvišeni Allah pošalje ljude koji su dokaz protiv drugih i one koji su nosioci istine, pa makar da ih u nekim trenucima neistina i njeni sljedbenici nadvladaju. Pa tako Handžić, kazujući o novotariji koja se zvala “zijaret šari seadet” (posjeta Poslanikovoj dlaci), koja se u njegovom vremenu bila proširila, veli:
“Čuo sam da je tadašnji muftija zahtijevao da se obustavi. Pozitivno znadem da su neke muftije u Travniku zabranjivali da se taj zijaret obavlja”[20]
Allah učinio u našem vremenu mnogo ovakvih muftija, amin!
Također veli:
“Kaže se: ‘Odakle da toliki svijet to odobrava, a ja sam ustrajem protiv toga?’ Ne treba pazit na odobrenje svijeta! U ovom pogledu samo mogu nešto odobriti na temelju vjerskih argumenata učenih ljudi, a većina njih u Sarajevu i danas se slaže sa mnom, samo nemaju prilike da to izjave.”[21]
Pogledajte u govoru ovog alima njegov sabur na polju borbe protiv novotarija, pa makar da te ljudi odbace radi toga. Ovakav sabur i ustrajnost mogu imati samo oni kojima se Allah smilovao, pa sa svojim znanjem žele onaj svijet, a ne hvalu ljudi niti položaje. I zato je također naglasio da “vjerski ljudi, kojima je zadaća da čuvaju vjeru, ne trebaju imati nikakvih obzira osim jedino prema vjeri”.[22]
2) Mnogi će reći da oni koji čine ovu stvar ili je organiziraju imaju lijepu namjeru
Islamski učenjaci spomenuli su odgovor na ovu dilemu, a ovdje ću se zadovoljit samo govorom Handžića, koji jasno kaže:
“Na to ja velim da je ovaj način prebacivanja skrajnji džehalet (krajnje neznanje), jer ako je nešto zabranjeno ili mekruh, ono ne može zbog nijjeta, koji je na neznanju osnovan, postati u vjeri dozvoljeno i još više dobro djelo.”[23]
3) Mnogi kažu da je u ovakvim skupovima “korist” za muslimanske mase
Handžić je također odgovorio na dileme onih koji kažu da u tome ima “koristi”, rekavši:
“Trebaju znati da u onome što vjera ne trpi nema ni koristi. Odakle će u bidatu biti koristi kad je to dalalet (zabluda)?”[24] Također, o opasnosti novotarija kaže:
“Ali treba uvijek znati da je naš spas na oba svijeta, naše svako dobro i naša svaka sreća samo u slijeđenju vjerskih propisa i zabacivanju svega što se tim vjerskim propisima protivi.”[25]
– Savjet ljudima
Savjetujući obični svijet, Handžić kaže:
“Manimo se, braćo, kojekakvih besposlica! Zar nam nije dosta od vjere ono što nam je Alejhiselam ostavio? Ta ni to mnogi ne mogu da snose, a mi novo izmišljamo.”[26]
– Savjet ulemi i onima koji imaju mogućnost zabrane i sprečavanja ovakvih manifestacija
Na kraju želim spomenuti riječi Mehmeda Handžića, rahmetullahi alejhi, koji je nakon ukazivanja na razne vidove novotarija upućivao poziv ulemi i odgovornima da spriječe ovakve stvari:
“Trebao bi ulema-medžlis i druga pozvana vjerska nadleštva nastojati da se ovaj bidat ukine i baci u zaborav.“[27]
[1] Islamske teme, 351,
[2] Islamske teme, str.360, 361.
[3] Ibid, 352.
[4] Islamske teme, 343:
[5] El-mevsua el-fikhijje, 11/342; El-binaje šerhul-hidaje, 3/257.
[6] El-mevsua el-fikhijje, 11/342,
[7] Bedaiu es-sanai, 1/320.
[8] Ibid.
[9] Bedaiu es-sanai 1/320.
[10] El-Asar 2/190.
[11] Islamske teme 358.
[12] Islamske teme, 354.
[13] Ibid 357.
[14] El-Bahr er-raik, 27321, Hašijetu ibn Abidin, 2/439.
[15] Medžmeal-enhur, 1/691.
[16] Ibid, 4/134.
[17] Et-tefhimat el-ilahijje, 2/45: pogledaj Džuhudu ulemail-hanefijje fi ibtali akaidil-kuburijje, 2/1141,1142.
[18] El-Fevz el-kebir, 19-20; pogledaj Džuhudu ulemail-hanefijje fi ibtali akaidil-kuburijje, 1/456,457.
[19] Ibid, 345.
[20] Ibid, 346.
[21] Ibid, 353.
[22] Ibid, 353.
[23] Ibid, 352.
[24] Ibid, 353.
[25] Ibid, 357.
[26] Ibid, 353.