Prenosi se od Enesa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallahu aleji ve sellem, rekao:
“Kod koga se nađu tri osobine osjetiće slast imana: da mu Allah i Njegov Poslanik budu draži od svega drugog, da voli čovjeka ni zbog čega drugog osim radi Allaha i da mrzi da se vrati u nevjerstvo nakon što ga je Allah izbavio iz njega kao što mrzi da bude bačen u vatru.“[1]
Značenje manje poznatih riječi:
slast imana – užitak koji je produkt imana
Biografija ravije:
Enes ibn Malik el-Ensari, rahimehullah, časni ashab, sluga Poslanika, sallahu alejhi ve sellem. Služio ga je deset godina. Prenio je mnogo hadisa i ubraja se među fakihe i učene ashabe. Preselio je 92. god. po Hidžri.
Kratki komentar hadisa:
U ovom vrijednom hadisu izlaže nam Allahov Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, određena svojstva koja, kada se neko okiti njima, osjeti ljepotu imana i doživi njegovu slast sticanjem užitka i sigurnosti na dunjaluku i ahiretu.
Prvo od ovih svojstava je da mu ljubav prema Allahu i Njegovom Poslaniku bude u srcu draža od svega drugog što voli, pa makar bila voljena osoba, roditelj ili dijete, pa čak i on sam. Ova ljubav ima znakove, od njih su: rad po Allahovoj knjizi i sunnetu Njegovog Poslanika, sallahu alejhi ve sellem, zaštita dina i tome slično.
Drugo svojstvo je da musliman gradi svoju vezu sa drugim muslimanima na temelju ljubavi u ime Allaha, a ne radi dunjaluka ili neke koristi.
I treće svojstvo je da musliman mrzi kufr (nevjerstvo) takvom mržnjom koja je ravna mržnji upropaštujuće vatre, i da mrzi da se vrati u kufr, kao što mrzi da bude bačen u vatru. A znak toga je poslušnost Allahu, ostavljanje grijeha i žurba u činjenju iskrene tevbe.
Smjernice hadisa:
Obaveza davanja prednosti ljubavi prema Allahu i ljubavi prema Njegovom Poslaniku, sallahu alejhi ve sellem, nad svim stvorenjima.
Neposlušnost ljudima u griješenju prema Allahu i griješenju prema Allahovom Poslaniku, sallahu alejhi ve sellem.
Od potpunog imana je da musliman voli svoga brata muslimana radi Allaha, dž.š..
Obaveza je muslimanu da mrzi kufr kao što mrzi da bude bačen u vatru.
U kome se nađu ova svojstva osjetiće sigurnost u svom srcu i mir u duši.
[1] Buharija (1/14), broj 21, Knjiga o imanu, poglavlje: Slast imana, i Muslim (1/66), broj 43, Knjiga o imanu, poglavlje: Pojašnjenje osobina, ko se njima odlikuje osjeti slast imana.
Prenosi Ebu-Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, rekao:
“Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka ne uznamirava svog komšiju, ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka bude gostoljubiv, ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka govori ono u čemu je hajr ili neka šuti.”[1]
Biografija ravije:
Abdurrahman ibn Sahr ed-Devsi, radijallahu anhu, je plemeniti ashab. Primio je islam u godini Bitke na Hajberu, tj. 7. god. po Hidžri. Stalno je bio uz Poslanika, sallahu alejhi ve sellem, nastojeći da što više stekne znanja. Smatra se ashabom koji je zapamtio najviše hadisa. Preselio je 57. god. po Hidžri, s tim da ima i drugih mišljenja o godini njegove smrti.
Kratki komentar hadisa:
Hadis govori o čuvanju komšijskog prava, a to je od stvari koje upotpunjuju iman. Nanošenje štete komšiji je veliki grijeh, na što upućuju riječi Poslanika, sallahu alejhi ve sellem:“Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka ne uznamirava svog komšiju.” Veličina ovog grijeha se razlikuje shodno stanju komšije, da li je on dobar čovjek ili nije. Komšijsko pravo koje obuhvata sve vrste komšija je da mu se želi hajr, da se savjetuje na lijep način, da se dovi za njeg da ga Allah uputi i da mu se ne nanosi šteta.
Zaista, suvišan govor nema granica, dok je bitan govor naveden u knjizi Uzvišenog Allaha, gdje kaže:
“Nema kakva dobra u mnogim njihovim tajnim razgovorima, osim kada traže da se milostinja udjeljuje ili da se dobra djela čine ili da se uspostavlja sloga među ljudima.”[2]
Štete suvišnog govora su bezbrojne, od njih su pričanje o grijesima, poput pričanja o miješanju žena sa muškarcima i o pijanskim sijelima. Takođe, suvišan govor je i ponašanje fasika, poput: gibeta, nemimeta, svađe, raspravljanja i zbijanja šala. U to ulazi i griješenje, psovanje, razvrat, bestidan govor, ruganje i ismijavanje s ljudima, laganje i slično.
Propisi vezani za hadis:
Islam podstiče na stvari koje uzrokuju ljubav i međusobno potpomaganje među ljudima.
Međusobno potmaganje komšija jača veze među njima.
Od dobročinstva prema komšiji je neuznemiravanje njegove djece rječju ili djelom.
Pisanje po zidovima i nanošenje štete na posjedima komšija se ubraja u uznemiravanje komšija.
Veliki je grijeh gledanje u unutrašnjost komšijine kuće, bilo sa krova, kroz otvor na vratima ili kroz ogradu.
Bacanje smeća ili kamenja ispred kuća komšija ili u njihova dvorišta uzrokuje mržnju među komšijama.
Dizanje glasa uznemirava komšije.
Gostoljubivost je vadžib.
Od potpunog imana je da se ne priča mnogo.
Od razloga poštovanja čovjeka od strane drugih je da mnogo ne priča.
Lijep govor se ne ubraja u zabranjeno pretjerano pričanje.
Šutnja je bolja od beskorisne priče.
Pričati malo je od imana.
[1] Buharija (5/2273), broj 6018, Knjiga o adabima, poglavlje: Gostoljublje, i Muslim (1/68), broj 47, Knjiga o imanu, poglavlje: Podsticanje na lijepe komšijske odnose i gostoljublje.
Enes ibn Malik el-Ensari, rahimehullah, časni ashab, sluga Poslanika, sallahu alejhi ve sellem. Služio ga je deset godina. Prenio je mnogo hadisa i ubraja se među fakihe i učene ashabe. Preselio je 92. god. po Hidžri.
Kratki komentar hadisa:
U hadisu je dokaz obaveze traženja znanja, čak šta više, to je od najvećih fardova i vadžiba. Korisno znanje je ono čiji je plod bogobojaznost i poniznost. Ono koristi svom vlasniku u toku njegovog života i poslije smrti:
Najpotpuniji način traženja znanja je da onaj koji traži znanje vodi brigu o učenju nasljeđene nauke od Poslanika, sallahu alejhi ve sellem, (tj. hadisa), razumijevanja značenja Poslanikove, sallahu alejhi ve sellem, naredbe, zabrane i ostalog govora, slijeđenju toga i davanja prednosti tome nad ostalim.
Smjernice hadisa:
Superiornost islama, time što je učinio znanje razlogom uspjeha na dunjaluku i ahiretu.
Činjenica da je islam preduhitrio druge u pozivanju znanju i učenju.
Traženje znanja je obaveza svakom muslimanu i muslimanki.
U islamu je učenjak bolji od pobožnjaka.
Iskren nijjet u traženju znanja čini studiranje, istraživanje i pronalaženje primljenim ibadetom, inšallah.
[1] Ibn-Madže (1/8), spomenuo je Es-Sehavi mnoge koji bilježe ovaj hadis, kao što je je u knjizi El-Mekasid, 44. str., broj 660. Šejh Albani smatra da je hadis vjerodostojan, kao što je u Sahihul-džami’a broj 3808.
Braćo i sestre u islamu! Tema naše današnje hutbe je Dvadeset i dvije godine od početka oružane agresije i genocida u Republici Bosni i Hercegovini. Tema je sama po sebi nametnuta, obzirom da je za dva dana inša-Allah tačno dvadeset i dvije godine od zvaničnog početka oružane agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu od strane krnje Jugoslavije, a godinu dana poslije i od strane Republike Hrvatske. Braćo i sestre, pojmovi „oružana agresija“ i „genocid“ su kodovi moderne historije Bošnjaka, kodovi koje ne smijemo zaboraviti kako se isto ne bi ponovilo našoj djeci i potomcima, pa i nama samima! To su pojmovi koje moramo dobro urezati u našu memoriju i memoriju naših ukućana, rodbine i prijatelja, tačnije našega naroda!
Džemat džamije Kralj Fahd je tužan, zbog šehadeta Have Šljivić-Dovadžija, majke dvije djevojčice i profesorice arapskog jezika u Kulturnom centru Kralj Fahd, koju je prije tri dan usmrtio nesavjesni vozač. Havi je juče klanjana dženaza i obavljen ukop u mezarju Crna rijeka. Još je tragičnije da je ubica ove mlade majke prije nego joj je klanjana dženaza puštan na slobodu, a radi se o najtežem obliku ubistva. Draga moja braćo i sestre, poštujmo saobraćajne i druge propise, jer ćemo se tako sačuvati sličnih situacija. Molimo Allaha, dželle še’nuhu, za Džennet sestri Havi, njenoj porodici za sabur i adekvatnu kaznu za ubicu!
Braćo i sestre, podsjećam sebe i vas na drugi dio 217. ajeta Sure El-Bekare:
…Oni će se neprestano boriti protiv vas, dok vas ne odvrate od vjere vaše, ako budu mogli…
Ova kur’anska istina ostaje sve do Sudnjega dana i o njoj nema polemike, a najčudnije je i najbolnije kada se ove kur’anske istine kušaju vlastitim iskustvom i opet se ne izvuče pouka.
Početkom 1992. godine srpski nacionalisti su odlučili provesti u djelo Načertanije, Ilije Garašanina, srpskog nacionaliste koji je u sredinom XIX stoljeća zagovarao stvaranje Velike Srbije, kao i Memorandum SANU (Srpske akademije nauka i umetnosti) iz Beograda, sačinjen 1986. godine, koji je naglašavao “nužnost nacionalnog ujedinjenja srpskog naroda, bez obzira gdje se nalazili“.
Nakon agresije na Sloveniju i Hrvatsku, uslijedila je duga i teška oružana agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, koju su provodili: takozvana JNA, jedinice MUP-a krnje Jugoslavije, paravojne formacije krnje Jugoslavije u vidu: Arkanovaca, Šešeljevaca i drugih i izdajničke srpske snage iz Republike Bosne i Hercegovine. Obzirom da Srbi u Republici Bosni i Hercegovini nisu bili locirani na jednom području, preduzete su opsežne zločinačke akcije ubijanja, hapšenja, silovanja, mučenja i protjerivanja nesrba, a na prvom mjestu Bošnjaka.
Četnici su partizanske kape i spomenice, kojima su se okitili poslije Drugog svjetskog rata, zamijenili šajkačama i kokaradama, koje su bile njihovo trajno obilježje. Okrvavljene kame, kojima su s koljena na koljeno klani Bošnjaci i kojima su parane utrobe trudnica, a živa izvađena djeca bacana u zrak i dočekivana na njih, bile su iznova naoštrene i spremne za krvavi pohod. Svo oružje i oruđe takozvane JNA, kao i oružje Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine, koje smo mi građani Republike Bosne i Hercegovine godinama plaćali i kupovali, stavljeno je na raspolaganje četnicima, koji su pokrvavljenih očiju jurišali na sve što je ikada imalo veze sa islamom i muslimanima. Istina je da su meta njihovih zločina bili i drugi narodi, kao i pojedini Srbi koji su odbili da učestvuju u zločinima.
Svi su Bošnjaci pred agresorima i domaćim izdajnicima i zločincima bili isti i svi su trebali biti poubijani na što svirepiji način. Kada srbijanski zločinci u Bijeljni nisu mogli razlikovati, Bošnjaka od nebošnjaka, ubijali su sve osunećene muškarce. Silovane su djevojčice od devet godina i nene od osamdeset godina, a zločinci su bili svjesni da je “udariti na čast žene muslimanke” teže i od samog ubistva. Tako je projekat silovanja sistematski provođen na čitavom okupiranom teritoriju Republike Bosne i Hercegovine. Zločinci su silovali djevojčice na oči njihovih roditelja, braće, deda i nena. Čak su prisiljavali očeve da siluju vlastite kćeri, što bošnjački moral nije mogao prihvatiti. U usijane rerne su pred očima majki stavljali njihovu dojenčad. Korištene su i druge najgnusnije metode zločina nad kojima um staje…
Zločini iz I i II svjetskog rata nad golorukim i naivnim Bošnjacima su se ovoga puta dešavali na kraju XX stoljeća, na oči cijeloga svijeta, dok su naivni Bošnjaci bili sigurni u efikasnu vojnu intervenciju i humanitarnu pomoć međunarodne zajednice, koja je bila obavezna zaštititi svoju novu članicu UN-a, ali te pomoći nije bilo. Naprotiv, građanima Republike Bosne i Hercegovine uveden je embargo na uvoz naoružanja, što je bilo klasično vezanje ruku žrtvi, dok je agresor na raspolaganju imao silnu tehniku i dobro obučeno ljudstvo. U embargu na uvoz oružja u Republiku Bosnu i Hercegovinu se ogleda licemjerstvo međunarodne zajednice i saučesništvo u zločinu i to ova tvrda bošnjačka glava mora dobro zapamtiti.
Genocid nad Bošnjacima, na cijelom prostoru Republike Bosne i Hercegovine, a posebno u takozvanim zaštićenim zonama: Srebrenici, Žepi, Goraždu i Bihaću, te u Prijedoru, Bijeljini, Bratuncu, Čajniču, Čapljini, Derventi, Doboju, Donjem Vakufu, Foči, Gacku, Modriči, Nevesinju, Prozoru, Rogatici, Rudom, Stocu, Tesliću, Vlasenici, Višegradu, Zvorniku i drugim općinama događao se na očigled cijeloga svijeta i to Bošnjaci ne smiju zaboraviti, jer zaborav je jedan od najsvirepijih i najbezdušnijih neprijatelja jednoga naroda.
Braćo i sestre, ne zaboravimo agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima, budimo budni i oprezni, trudimo se da u svojim životima budemo dosljedni nosioci baklje islama, rađajmo, odgajajmo i školujmo našu djecu, učimo ih da budu moralni, vrijedni, hrabri, jasni i nepokolebljivi, pričajmo im o agresiji i genocidima, budimo ponosni i odlučni i nikada više ne dozvolimo da stojeći u redovima čekamo milost koljača!
Gospodaru, učvrsti nas na putu islama, pomozi našoj ugroženoj braći ma gdje bili, sačuvaj nas od zla Tvojih i naših neprijatelja, kazni zločince zasluženom kaznom i ostavi ih bez pomena i poroda i zameti im svaki trag, uputi našu djecu i potomke i učini ih prvacima ummeta i radostima naših očiju i srca, budi nam Milostiv na Sudnjem danu i počasti nas u Džennetu društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi!
Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini – Medžlis IZ-e Sarajevo – džamija Kralj Fahd –
1. Riječ rukn (ركن) u arapskom jeziku označava temelj ili stub na koji je nešto naslonjeno.
U šerijatskoj terminologiji kada kažemo Rukn (temelj) nečega mislimo na sastavni dio te stvari, bez koje ta stvar ne bi postojala.
2. Ruknova Imana ima šest.
Spomenuti su u poznatom ”Džibrilovom hadisu”:
Od Omera, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao:
“Jednog dana dok smo sjedili kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pomoli se prema nama čovjek izrazito bijele odjeće, izrazito crne kose, na njemu se nisu vidjeli tragovi putovanja, a niko od nas ga nije poznavao. Sjeo je pored Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i prislonio svoja koljena uz njegova, a ruke je stavio na svoja stegna, i zatim rekao:
‘Muhammede, obavijesti me o Islamu.’
Na to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Islam je da svjedočiš da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, da obavljaš namaz, daješ zekat, postiš ramazan i da hadž obaviš posjećujući Kabu, ako budeš u mogućnosti.’ Na to će onaj nepoznati čovjek: ‘Istinu si rekao.’ Kaže Omer: ‘Mi mu se začudismo, pita ga a zatim veli: ‘Istinu govoriš.’
Onda taj čovjek reče: ‘Obavijesti me o Imanu.’
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: ‘Iman je da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike, Sudnji dan i da vjeruješ u Allahov kader – odredbu dobra i zla.’
Na to nepoznati čovjek reče: ‘Istinu si rekao, pa obavijesti me o ihsanu.’
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Ihsan je da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe, zasigurno, vidi.’
Zatim nepoznati čovjek reče: ‘Obavijesti me o Sudnjem danu (kada će nastupiti).’
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na to odgovori: ‘Upitani o tome ne zna ništa više od onoga koji pita.’
‘Pa obavijesti me o njegovim predznacima’, reče nepoznati,
a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče:
‘Kada robinja rodi svoju gospodaricu i kada vidiš gole, bose, siromašne čobane kako se nadmeću u gradnji.’
Zatim taj nepoznati čovjek ode. Nakon nekog vremena Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, me upita: ‘Omere, znaš li ko je bio onaj što me je pitao?’ Ja rekoh: ‘Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.’
Onda Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče:
‘To je Džibril, došao vam je da vas poduči vašoj vjeri.”
(Ovaj rivajet zabilježio je Muslim)
3. Onaj ko negira jedan od ovih 6 temelja nije vjernik, to jest izašao je iz Islama i postao nevjernik.
”A onaj ko ne bude vjerovao u Allaha, i u meleke Njegove, i u knjige Njegove, i u poslanike Njegove, i u onaj svijet – daleko je zalutao.” (An-Nisa, 136.)
U Tefsiru od Taberija u komentaru na ovaj ajet se kaže: ”Otišao je sa parvog ciljanog puta,…..,zato što je postao nevjernik onaj ko negira ove stvari, i time je izašao iz Allahove vjere koju je On propisao svojim robovima.”
b) U rivajetu Džibrilovog hadisa koji se prenosi od Ibn Omera da je, kada je upitan o ljudima iz Iraka koji negiraju Allahov kader, rekao: ”Ako ih sretneš obavjesti ih da se ja odričem njih, i da su se oni odrekli mene. Tako mi Onoga u Koga se kune Abdullah ibn Omer da neko od njih ima zlata koliko brdo Uhud, a zatim to podijeli, Allah to neće primiti od njega sve dok ne povjeruje u kader.” (Bilježi Muslim)
Kaže šejhul Islam Ibn Tejmije u knjizi El-Iman El-Eusat: ”Ovo što je rekao Ibn Omer je jasan govor o proglašavanju kaderija nevjernicima.”
c) Ibn Hazm u svojoj knjizi El-Fasl (3/204) prenosi koncenzus (jedinstveno mišljenje) svih učenjaka Ehli sunneta da onaj koji negira Allaha dž.š., Njegovog Poslanika s.a.w.s., ili ono o čemu su nas oni obavjestili, jeste nevjernik:
”Zaista niko od sljedbenika Islama ne razilazi se po pitanju onoga ko negira Allaha dž.š. ili Njegovog Poslanika s.a.w.s. da je on kafir bez imalo sumnje.”
Pa kaže dalje u istoj knjizi (na stranici 255): ”I ispravan je koncenzus da svaki onaj koji negira nešto što je kod nas ispravno preneseno i učenjaci su složni da je to došlo od Poslanika s.a.w.s. da je taj počinio nevjerstvo.”
Rekao je šejhul Islam Ibn Tejmije: ”Ko zanegira ono za što se sigurno zna da je došlo od Poslanika s.a.w.s. takav je nevjernik i u tome nema razilaženja.” (Medžmu’ul Fetava 12/525)
Mišljenje učenjaka Ehli sunneta (da je nevjernik svako ko zanegira ispravnu predaju od Poslanika s.a.w.s.) prenosi se u dosta knjiga, neke od tih su:
– Te’vil muhtelefel Hadis od Ibn Kutejbe, str. 155.
– El-Ihkam od Ibn Hazma, 1/99
– Govor Ishaka ibn Rahoje, knjiga El-Fasl od Ibn Hazma, 3/256
– Šerh Sunne od Berbeharija, str. 31.
– El Ibana od Ibn Beta, str. 211
4. U hadisu Džibrila a.s. vidimo također da je Poslanik s.a.w.s. podijelio vjeru u tri stupnja: Islam, Iman i Ihsan. Ovo navodi šejhul Islam Ibn Tejmije u knjizi El Iman na stranici 16., i 17.
On navodi i Kur’anski ajet koji to potvrđuje:
ثم أورثنا الكتاب الذين اصطفينا من عبادنا فمنهم ظالم لنفسه ومنهم مقتصد ومنهم سابق بالخيرات بإذن الله ذلك هو الفضل الكبير
”Mi ćemo učiniti da Knjigu poslije naslijede oni Naši robovi koje Mi izaberemo; biće onih koji će prema sebi nasilje učiniti, bit će onih umjerenih, bit će i onih koji će, Allahovom voljom, svojim dobrim djelima druge nadmašiti – za to će veliku blagodat dobiti.” (Fatir, 32.)
a) Prvi i najniži stepen vjere je muslim – to je onaj u čije srce Iman još nije ušao, iako se drži spoljnjih djela tj. Islama, kao što kaže Allah dž.š:
قالت الأعراب آمنا قل لم تؤمنوا ولكن قولوا أسلمنا ولما يدخل الإيمان في قلوبكم
”Neki beduini govore: Mi vjerujemo! Reci: Vi ne vjerujete, ali recite: ”Islam smo primili!”, a iman još nije ušao u srca vaša.” (El-Hudžurat, 14.)
b) Drugi stepen je mu’min – to je onaj koji se drži spoljnih djela, i u čije srce je ušao Iman
c) Treći stepen muhsin – onaj koji je dostigao najveće stepene u vjeri, koji se takmiči i žuri u činjenju dobrih djela.
5. U hadisu Džibrila a.s. pod pojmom Iman je definisano vjerovanje srcem u 6 ruknova Imana, a pod pojmom Islam su definisana vanjska djela.
Dakele, kad se u jednom tekstu (hadisu) spomenu u Islam i Iman zajedno, onda Islam označava vanjska djela, a Iman označava samo vjerovanje srcem.
A ako se riječi Iman i Islam spomenu pojedinačno onda oni imaju ista značenja, i tada Iman obuhvata i vjerovanje srcem i vanjska djela. (Pogledati na 22. str. knjige El Iman od Ibn Tejmije)
Za to imate puno dokaza, a neke od njih smo spomenuli i na prethodnom dersu:
– Od Ebu Hurejre r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.w.s. rekao: ”Iman se sastoji od sedamdeset i nekoliko ili šesdeset i nekoliko dijelova. Najuzvišeniji dio je govor La ilahe ilallah, a najniži jeste uklanjanje prepreke sa puta, a i stid je dio Imana.” (Mutefekun alejhi)
– Od Ebu Malija El-Eš’arija r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.w.s. rekao: ”Čistoća je uslov imana.” (Bilježi Muslim) I u ovom hadisu se vidi da je Poslanik s.a.w.s. uvrstio djelo u Iman.
– Poslanik s.a.w.s. je upitao ashabe: ”Znate li šta je Iman u Allaha Jedinog?”, a oni su odgovorili: ”Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.” Tada im Poslanik s.a.w.s. reče: ”Svjedočenje da nema drugog božanstva sem Allaha dž.š. i da je Muhammed Njegov Poslanik, obavljanje namaza, davanje zekata, post ramazana, i da dajete od ratnog plijena petinu.” (Buharija i Muslim)
Allah je u srce Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ulio prezir prema zabludama i izopačenostima u kojima je sredina u kojoj je živio bila ogrezla.
Allahov Posalnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije znao čitati i pisati, što je jedan od dokaza da je Kur’an objava od Allaha.
Čestita supruga poput Hadidže, radijallahu anha, bila je velika potpora Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nakon objavljenih prvih ajeta.
Vereka b. Nevfel je potvrdio istinitost poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, čim ga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavjestio o tome što je doživio. To je potvrda da je u prethodnim objavama najavljen dolazak Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.
Vereka je nagovijestio Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, protjerivanje od njegovog naroda, rekavši mu da niko nije došao s tim s čime je došao on a da nije bio napadan od svoga naroda.
Obećao je Vereka Allahovom Posalniku, sallallahu alejhi ve sellem, da će ga pomoći koliko god bude mogao ukoliko doživi njegovo poslaničko vrijeme, ali je veoma brzo umro.
Neki ljudi nisu nimalo oklijevali da prihvate islam kad ih je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozvao da ga prihvate. Od njih su: Hadidža, Alija, Ebu Bekr, Zejd b. El-Harise i dr.
Ebu Bekr je nakon prihvatanja islama počeo pozivati svoje bliske prijatelje pa su se njegovom pozivu odazvali: Osman, Zubejr, Abdurrahman b. Awf, Sa’d b. Ebi Vekkas i Talha b. Ubejdillah.
U periodu tajnog poziva koji je trajao tri godine nekoliko muškaraca i žena je prihvatilo islam, a bili su poznati po promišljenosti i razboritosti.
Čvrstina i istrajnost vjernika u teškim trenucima koje su proživljavali u Mekki od svojih sunarodnjaka – mnogobožaca, primjer je muslimanima današnjice, tj. kako bi oni trebali postupati.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je bio žestoko napadan, vrijeđan i potvaran, ali sve to ga nije zaustavilo u njegovoj poslaničkoj misiji.
Ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, su bili mnogo uznemiravani a neki od njih su bili zlostavljani i kažnjavani, tako da su pali i prvi šehidi u islamu.
Onaj ko se drži puta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, može biti uznemiravan, potvaran, zlostavljan, zatvaran pa čak i ubijen. Sve ovo su doživljavali ashabi, radijallahu anhum.
Metodiku koju su koristili mnogobošci koriste nevjernici savremenog doba, samo što su je modificirali i osavremenili.
Švedska Dawetska Organizacija vam predstavlja video predavanje od profesora Hajrudina Ahmetovića -“Akida ehli sunneta vel džemata (vjerovanje sljedbenika sunneta i zajednice)”
Mnogi od nas slušaju samo negativne priče i bračna iskustva koja se dešavaju vjernicima i vjernicama. Konstantan priliv negativnih vijesti može dovesti do tog da se mnogi pribojavaju i plaše braka. Međutim, stvarnost je da unutar naše zajednice postoje mnoge nevjerovatne, prelijepe, romantične i saosjećajne ljubavne priče.
Mnogi od nas uzimaju drage osobe ‘zdravo za gotovo’. Ponekad se zbog te osobe razljutimo, ali zaboravimo koliko ih volimo i koliko bi nam nedostajale ukoliko bismo ih izgubili. Jedna žena koja je ostala bez supruga je odlučila da s nama podijeli detalj iz njihovog života:
„Moj muž je na ahiret preselio prije nekoliko dana. Desilo se to iznenada i neočekivano. Nisam bila spremna na to, nisam bila spremna da ga tako brzo izgubim. Nisam bila spremna da ostanem sama.
Bili smo u braku više od pedeset godina. Kako živjeti s nekim tako dugo, a potom morati dalje sam, bez njegove pomoći?
Manje od dvadeset četiri sata prije njegovog preseljenja, dan smo proveli pored mora, šetajući i objedujući zajedno, radujući se lijepom vremenu. Bili smo blagoslovljeni u našim životima, iako stvari nisu uvijek išle onako kako smo ih zamišljali.
Nismo se uvijek slagali. Ponekad mu se nije dopadalo što radim neke stvari. Ponekad sam pomislila da sam ja prepreka koja ga spriječava da ispuni svoje planove i snove. Ponekad sam bila jako ljuta na njega.
Ponekad sam ga krivila jer me brak spriječio da postanem u životu ono što sam htjela.
Ali i u teškoćama i blagodatima, bili smo tu, uvijek jedno za drugo. Utješno je znati da imate nekoga ko će vas uvijek voljeti, ko će vam se nasmiješiti prije nego utonete u san, koji će vam i nakon svađe reći da vas voli. Nekoga ko će vam pomoći da postanete bolja osoba…
Moj suprug je znao da sam po prirodi ‘čistunac’. Volim da iznosim stvari i čistim i preuređujem stan.
Par dana nakon njegovog preseljenja, čistila sam naš stan i razmišljala o njemu. Prisjetila sam se, on kao da je predosjetio svoj odlazak. Mjesec dana prije smrti, satima je gledao uživo prijenos namaza iz Mekke. Inače to nije imao običaj, ali je osjetio iznenadnu želju. Rekao je da mu to donosi mir i da želi da posjetimo Mesdžidu-l-Haram. Umjesto toga, Uzvišeni je odlučio da moj muž ode k Njemu. Neka ga Milostivi obaspe Svojom milošću, i dok ovo čitate, odvojite trenutak da za njega proučite dovu.
Dok sam razmišljala o njemu, o našim sjećanjima, našoj djeci, našim unucima, mjestima koje smo posjetili, žrtvama koje smo podnijeli, belaje i blagodati kroz koja smo prolazili…
Među knjigama koje sam sređivala sam naišla jedno pismo. Otvorila sam ga i srce mi je na trenutak zastalo. Bio je to rukopis moga muža.
„Ljubavi moja,
Mnogo mi značiš. Volim te.
Tvoj muž.“
Čitala sam pismo, iznova i iznova, i plakala. On je znao da ću kad-tad naići na to pismo. Možda ga je napisao jer je je osjetio da mi to više neće moći reći uživo. Možda je Allah, dželle še’nuhu, želio da me utješi, jer zna koliko je moja čežnja bila teška.
Neizmjerno mi nedostaje. Da, žrtvovala sam neke stvari zbog njega. Ponekad sam zbog toga bila ljuta, depresivna i ozlojeđena. Ponekad sam se u sebi gajila te ružne osjećaje godinama.
Ali ako bi bilo potrebno da žrtvujem sve što imam i želim, sve bih zamijenila za samo jedan trenutak s njim. Samo još jednom da me drži za ruku, samo još jednom me nasmije i utješi, pogleda s ljubavlju, zahvali mi na večeri, da čujem kako priča s našom djecom, ili da me poljubi pred spavanje. Za samo još jedan dan, sve bih dala.“
