Izjave poput: „Ja samo pratim tog i tog daiju, od njega uzimam fetve, ovi ostali me ne zanimaju!“, „Moj šejh je završio taj i taj fakultet, studirao tamo i tamo, napisao ovo i ono, a šta su ovi drugi uradili? Ha, ma to je sve ništa, ahi moj…“, „A, nije tako, boj se Allaha, brate! Oboje znamo da je MOJ šejh najučeniji čovjek na Balkanu i šire, ovi mu ostali ne mogu ni vode politi za abdest!“, se nažalost često puta mogu čuti među vjernicima.
Pitanja tipa: „Brate, koga ti slušaš od daija ili gdje ideš na dersove?“ tako često puta budu povod razbijanju muslimanskog saffa. Nameće se zaključak da je jedan od prećutnih ‘principa’ islamskog bratstva na našim prostorima (a koji kao rak rana iznutra izjeda našu zajednicu) glasi: „Volim te dok razmišljaš kao ja, slušaš učene koje i ja slušam, izgledaš kao ja, družiš se s istim ljudima kao i ja, (tj. dok se u svemu podudaraš s načinom na ja koji živim i praktikujem islam). Ukoliko se raziđeš s mnom, i počneš u nekim pitanjima razmišljati drugačije, tada naše ‘bratstvo’ pada u vodu i prestaje, dok se ne pokaješ i ponovo ne počneš biti kao – ja!
Brate, ukoliko se tvoj odgovor poklopi s mojim stavom, u tom slučaju ću ti dopustiti da se s mnom družiš, piješ kahvu, i bit ćeš vrijedan mog srdačnog selama (naravno, sve do momenta dok ti ne promijeniš mišljenje i prestaneš biti isti kao i ja – tada sve spomenuto pada u vodu). Ukoliko se tvoj odgovor ne poklopi s mojim stavom, u tom slučaju ću na probati da na svaki način izvrijeđam i omalovažim one ljude koje ti poštuješ, ignorisat ću te i zaobilaziti sve dok ne primijetim da si se ‘pokajao’!“
Među mnogim savremenim problemima muslimana u Bosni se ističe i rascjepkanost na brojne džemate, skupine, itd. Problem slijepog slijeđenja koji je muslimane toliko stoljeća vukao nazad na vjerskom, naučnom, društvenom, ekonomskom i svakom drugom smislu ponovo pojavljuje svoje lice u i u našoj domovini. Ovdje ne govorimo o poštovanju i poštivanju uvaženih islamskih učenjaka, daija, mislilaca, intelektualaca, i svih vrijednih i časnih pripadnika islamskog ummeta. Ne, mi ovdje govorimo o slijepom i pristrasnom slijeđenju samo pojedinih, a svjesnog i namjernog zanemarivanja svih drugih.
Praksa je dokaz prethodno rečenog. Mada se mnogo puta pozivamo na riječi Uzvišenog i naredbe Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, naše bratstvo i vjernička zajednica pate od ovakvih boljki s kojim naš šejtan prokleti odvraća od popravljanja stanja ummeta, i usmjerava ka praćenju i kritikovanju stanja drugih muslimana. Ključna je riječ – ja i moj („Ja imam pravo da kritikujem ulemu, daije, druge muslimane, džemate, ljude, čovječanstvo!“), jer kao da neuzubillah Uzvišeni i Njegov din ne bivaju više mjerilom ljubavi, već ono što moja duša, šejtan, skupina, okruženje, procijene da bih trebao da volim.
Sve prethodno kazano upućuje ne samo na nepostojanje ljubavi u ime Allaha u vjerničkim srcima, već na i nedostatak – islamskog odgoja. Ovakav postupci ne samo da nemaju nikakvo utemeljenje u riječima Allaha, dželle še’nuhu, i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, već se naprotiv suprostavljaju mnogim islamskim imperativima i načelima o međumuslimanskoj ljubavi i bratstvu.
Zar je shvatljivo da džemati i udruženja jednog menhedža, koji rade na Allahovom putu i pozivaju istom Gospodaru, mogu da međusobno budu zavidna, suprostavljena, odvraćaju ljude od odlaska na te i te dersove i druženja, i pozivaju k nama i samo nama? Zar nije to pokazatelj pokvarenosti cilja, bolesti srca i duše, i zaboravljanja da su vjernici braća i dijelovi iste čvrste građevine?
Islamsko bratsvo i snaga ummeta moraju nužno počivati na ljubavi u ime Allaha, a ne u ime mene, mog nefsa, mojih šejhova, ili dunjalučkih prohtjeva. Ukoliko iskrene ljubavi i međubratskog prihvatanja samo u ime Svevišnjeg izostane u praksi, tada možemo očekivati da će naša srca i druženja biti ispunjena spomenom samo onih stvari radi kojih se volimo lažnom ljubavlju (dunjalučki poslovi, dugogodišnja poznanstva iz doba prije povratka islamu), bratske će veze izumrijeti u praksi, i svesti se samo na teoriju, oslabit će naši redovi, udaljit ćemo se jedni od drugih, na svakom ćemo planu nazadovati.
Najmanje će u našim životima tada biti mjesta za samilost i ljubav prema braći muminima, a najviše za spominjanje njihovih mahana i problema vjernika, molim Uzvišenog da nas sviju sačuva od ovih iskušenja.
Piše: Nedim Botić (preuzeto sa Minber.ba)
