Termin “Vehabizam” je termin kojeg su koristili neprijatelji i protivnici reformatorskog poziva imama, šejhul-islama Muhammeda b. Abdul-Vehhaba, rhm. Oni su time želili da predstave njegov poziv u očima običnog naroda novonastalim a put i pravac kojeg je slijedio izmišljenim, te da je došao sa stvarima koje nemaju nikakve osnove i utemeljenja u vjeri. Znači, taj termin koristili su ciljano, kako bi odvratili ljude od njega i njegovog poziva, da mu se Allah smiluje i oprosti mu grijehe. Međutim, onaj ko se oslobodi od slijepog povođenja za ovim potvorama i lažnim tvrdnjama i sačuva se strasti i zabluda, pa zatim pogleda u suštinu da’ve šejha Muhammeda b. Abdul-Vehhaba, rhm, biće mu jasno da šejh, rhm, nije došao s nečim novim i izmišljenim, te da je čitav njegov poziv zasnovan na Allahovoj knjizi i sunnetu Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Uzmi samo za primjer njegovo djelo “Kitabut-tevhid”. Čitavu knjigu zasnovao je na ajetima i hadisima. Naslovi poglavlje, zatim navede ajete i hadise, zatim pređe na drugo poglavlje, pa treće, četvrto itd. Identično metodu kojeg su koristili imami hadisa u prvim generacijama.

Znači, njegova da’va je bila da’va u Allahovu knjigu i sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Nije pozivao sebi, niti u određenu partiju, niti neku organizaciju i grupaciju, nego je bio daija (misionar) koji je pozivao Allahu i Njegovu Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Ali, njegovi protivnici su protiv njega širili laži i potvore, i o tome se može naširoko govoriti. Navest ću vam samo jedan primjer koji će vam biti dovoljan da to dokučite.

Jednom prilikom otputovao sam u jednu državu. Neću je spomenuti. Put me je spojio sa jednim čovjekom. Ušao sam u taksi, a ta osoba već je bila u autu. Sjedio je odmah do mene, a putovali smo u istom pravcu. Između njega i mene desio se razgovor kojeg je on započeo.

Obratio mi se riječima: “Vehabije preziru alu-bejt, porodicu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A Muhammed b. Abdul-Vehhab…” pa je spomenuo ružne i pogrdne nazive dodavši: “… i on mrzi alu-bejt, i psuje alu-bejt…” te je spomenuo čudne stvari o šejhu, rhm. Ja sam ga slušao i šutio.

Kada je završio, rekao sam mu: “Subhanallah! Muhammed b. Abdul-Vehhab je psovao alu-bejt?!”“Da!”, odgovori on. “Subhanallah!”, uzviknuo sam. Opet sam ga priupitao: “Muhammed b. Abdul-Vehhab je psovao alu-bejt?!”“Da!”, odgovori. “Tako mi Allaha, psovati alu-bejt je veliki grijeh i drskost. Vallahi, to je velika nepokornost!”, rekao sam, pa sam dodao: “Teško se njemu, i opet mu se teško! Ko je taj ko ima hrabrosti psovati alu-bejt…” Zatim sam ga opet upitao: “Zaista, Muhammed b. Abdul-Vehhab je psovao alu-bejt?!” Kaže: “Da, psovao je alu-bejt!”“Euzubillah, to je veliki grijeh. Kako da musliman sebi dozvoli da psuje alu-bejt! To je itekako loša stvar.”, rekao sam mu.

Zatim sam se prema njemu opet okrenuo, pa sam ga upitao: “A gdje si našao da je psovao alu-bejt? U kojoj knjizi od njegovih knjiga? U kojoj od njegovih poslanica?”“Ne, ne. To je poznato svima.”, odgovorio je. “Ako je poznato, reci mi gdje je, jer je psovati alu-bejt ogromna stvar?”, rekao sam mu, pa sam dodao: “Biću otvoren s tobom, ja sam pročitao gotov sve šejhove knjige, i nigdje nisam našao, pa ni jedan izraz iz kojeg se može takvo nešto razumjeti. Čak sam na puno mjesta našao da hvali alu-bejt i lijepo se o njima izražava, te pojašnjava veliki stepen koji im pripada i njihove vrijednosti. Dotle da je jedan učenik napisao izrazito koriso djelo u kojem je sakupio sve pohvale Muhammeda b. Abdul-Vehhaba na račun alu-bejta. Naveo je veliki broj citata o tome.” Zatim sam mu rekao: “Hajde, navedi mi gdje je u knjigama Muhammeda b. Abdul-Vehhaba zapisana ta psovka alu-bejta o kojoj govoriš?”

Nakon toga sam uključio u razgovor i taksistu. Rekao sam mu: “Šta ti veliš o ovome?” “Da, upravu je čovjek, navedi nam gdje je to opsovao alu-bejt”, rekao je obrativši se ovom čovjeku. A ja sam mu rekao: “Spreman sam da ti platim iznos u parama kojeg šeliš, koliki god bio, samo ako mi dođeš s jednim citatom iz njegovih djela da je opsovao alu-bejt!”

Čovjek je nakratko ušutio, zatim se okrenuo prema meni i rekao: “Znači, on nije psovao alu-bejt?!”“Subhanallah!”, rekao sam, “Pa malo prije tvrdiš povišenim glasom i žestokim nastupom da psuje alu-bejt, a sada mi kažeš da nije psovao.” Rekao sam mu: “Želim da te napomenem na jednu stvar, i to izrazito bitnu.” Pa sam se okrenuo prema njemu i rekao: “Vallahi, staćeš na Sudnjem danu pred Allaha i bićeš pitan o ovom govoru kojeg si rekao! Vallahi, potvoriti jednog alima je veliki grijeh. Meso učenjaka je otrovno. To što govoriš bez ikakvih dokaza i argumenata, nemoj mislit da će se to tek tako završiti. Tako mi Allaha, na Sudnjem danu ćeš imati obračun sa ovim imamom pred Allahom. Ili govori sa dokazima i znanjem, ili šuti i sačuvaj se. Ko te tjera da govoriš o njemu tako i tako.”

Zatim sam mu rekao: “Sada ću ti navesti jedan podatak koji će te iznenaditi. Allah je podario Muhammedu b. Abdul-Vehhabu mnogo djece. Znaš li kako se zovu njegova djeca?”, pa sam rekao: “Evo, ja ću ti navesti njihova imena: Alija, Hasan, Husejn, Fatima, Abdullah, Ibrahim i Abdul-Aziz. To su imena njegove djece. Čak se u nekim djelima potpisivao sa nadimom Ebul-Husejn. Alija, Hasan, Husejn, Fatima, Abdullah i Ibrahim, svi oni bili su od alu-bejta, osim imena Abdul-Aziz, koje je također sastavljeno od Allahovog imena El-Aziz. Čovjek je nazvao svu svoju djecu po imenima alu-bejta, a i dan danas ta imena su prisutna u njegovoj porodici. Imam u Poslanikovoj džamiji zove se Husejn, a on je od šejhovih potomaka. Šejh je iz velike ljubavi prema alu-bejtu nazvao svoju djecu po imenima članova Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, porodice.”

I pored toga, njegovi neistomišljenici izmišljaju laži i potvore kako ne voli alu-bejt, da je neprijatelj alu-bejta, da psuje alu-bejt, Kako krupna riječ izlazi iz usta njihovih! Oni ne govore drugo do neistinu! (El-Kehf, 5) Sve su to laži i potvore na račun ovog imama, Allah mu se smilovao. Za sve to su krivi lažovi i prevaranti koji potvaraju šejha i obmanjuju običan narod, dotle da ljudi imaju dozu averzije prema njemu, te smatraju da je njegov poziv bio suprotan istini i uputi, pa se udaljavaju od njegovih knjiga i govora. To je metod sljedbenika stranputice.

Šejhul-islam Muhammed b. Abdul-Vehhab, rhm, bio je imam i obnovitelj ispravnog vjerovanja (mudžeddid), onaj ko je popravljao loše pojave i inovacije u vjeri. Allah je dao da se sebebom njegovog poziva, njegovih knjiga i njegovih učenika rasprostrani poziv u tevhid i iskrenost u ispovijedanju ibadeta Allahu, azze ve dželle, po čitavom dunjaluku. Sve to je hajr kojim ga je počastio Allah, subhanehu ve te’ala.

Molim Allaha da mu se smiluje, oprosti mu grijehe i da nas sve spoji sa njim i drugim odabranim Allahovim robovima u Džennetu.

Šejh dr. Abdu-Rezzak b. Abdul-Muhsin el-Abbad el-Bedr

 

Prijevod: Amir I. Smajić

Medina, 06. rebi’ul-evvel, 1436 god.