Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi we sellem, slao je svoje sljedbenike (ashabe) u 4 kraja Zemlje i tokom stoljeća bilo je dobrih i uspješnih trenutaka za muslimane ali i loših. Muslimani su bili kraljevi i robovi. I u svim, različitim aspektima života. U različitim razinama iskušenja. Muslimani koji su praktikovali svoju vjeru su bili sposobni (su uspjeli) isplivati na površinu kao sljedbenici najvećeg poslanika koji je ikad živio.

Zabilježeno je u «Europskom ropstvu» koji je išao preko Atlantika, da je čak 30% robova koji su došli iz Afrike u Amerike (Sj. i J.) i koji su prebačeni kao politički zatvorenici u zapadnu hemisferu, bili muslimani. Mnogi od tih ljudi još uvijek preispituju svoje korijene i to (što) čini Islam, najbrže rastućom religijom na Zapadu. Ovo je vrlo važna tema! Moramo ući dublje u to, šta se zapravo desilo robovima, kako bi pokušali shvatiti taj fenomen (tu pojavu) jer to i dan danas utječe na američko društvo. To još uvijek ima snažan utjecaj na oblikovanje svijesti mlađih generacija i na ono šta se dešava u zapadnim zemljama. Na početku, kada se ropstvo pojavilo u Americi i na toj zapadnoj hemisferi, prvi robovi su ustvari bili siromašni bijelci ali zato što su se mogli identificirati sa gospodarima, tj. višom klasom, odbili su ostati u ropstvu.

Robovi su zatim postali crveni Indijanci, autohtoni narod u Americi. Ali, crveni Indijanci su živjeli na svojoj zemlji pa su i oni također odbili ostati u ropstvu i rekli ili će sjesti i odbiti da odu sve dok ne umru, ili će se boriti do svoje smrti i/ili pobjeći. Pa, su europski kolonizatori u to vrijeme trebali (imali potrebu za ljudima) ljude koje će jednostavno i s lahkoćom identificirati i koji su isto tako upoznati sa uzgajanjem pamuka i šećerne trske, te koji žive unutar subtropske klime; pa su pretraživali zapadnu obalu Afrike, pokušavajući porobiti one stanovnike koji će odgovarati toj svrsi i koji će pokrenuti kulturu s ciljem proizvodnje proizvoda za industrijsku revoluciju koja će se desiti. Prvi robovi su dovedeni u Novi svijet oko 1518.godine a to se desilo preko portugalaca i španjolaca koji su 1518. izdali dozvole a zatim se desio dolazak robova.

Nakon tog trenutka, otkrili smo da su Nizozemci, Britanci, Francuzi…svi (najveći) robovlasnici u to vrijeme, prodavali ljude kao što se prodaje roblje (pokretna imovina). I to ropstvo se nastavilo i povećavalo sve do trenutka dok time nisu bili pogođeni milijuni ljudi. Stoga, možemo reći da su za vrijeme trgovine robljem i za vrijeme onoga što je još poznato kao «srednji prolaz», između Afrike i Amerika (sj. i j.) milijuni ljudi okusili smrt i razaranja i od čega se do današnjih dana Afrika nije oporavila. Od tog užasnog genocida koji se odvijao (na licu mjesta). Sva plemena, svi jezici, sve religije u zapadnoj Africi su skupljene zajedno i stavljene na brodove za roblje. Ashanti, Coromantee, Yoruba, Ibo, Wolof, među njima je bilo muslimana. Gotovo svaki 3 rob koji je odveden u Ameriku je bio musliman. Mandinka, Fulani, Housa, i od Yorube i Ashanti, oni koji su prihvatili Islam također su se našli na brodu. U prvim danima Amerike (u počecima Amerike), također je zabilježeno da su neki afrikanci koji su živjeli u Americi, imali robove, koje su posjedovali kao svoje lično vlasništvo. Ali, 1685. godine napisani su tkz. «The Code Noir», tj. crni zakoni i u tom razdvajajućem zakonodavstvu (zakonodavstvu koje radi podjele) koje je prošlo (dobilo zeleno svjetlo), svaka osoba afričkog podrijetla postala je rob. I bez nade za slobodom, otpor je postao snažna poruka među afričkim robovima. I možemo naći da su mnogi različiti narodi, posebno muslimani bili vodeće snage protiv robovlasnika i kolonizatorskih režima. I izvještaji dolaze posebno od strane Mandingosa, što je engleska izraz za Mandinku, za ljude iz Mande.

Mi znamo da je to jedna od najvećih jezičkih skupina, kulturnih skupina u Zapadnoj Africi. I oni su postali vođe otpora u mnogim dijelovima Kariba i u Južnoj Americi. Pa tako možemo naći neke primjere iz 1833.godine, žena, vlasnica plantaže Gertrude Carmichael, koja je živjela u Saint Vincentu i Trinidadu na Karibima. Ona je zapisala u svojim zapisima (spisima) koji su danas dostupni, da mnogi crni narodi nisu idolopoklonički već su mahomedans (muslimani), pa je koristila tu riječ, mahomed, što je križarski izraz, terminologija srednjeg doba koja se upotrebljavala za muslimane. Byron Edwards i njegova poznata historija zapadne Indije iz 1794.godine, u kojoj govori o starom, bogobojaznom mandingo robu. I kada ga opisuje, kaže za njega: On nikada ne zaboravlja svoju jutarnju ili večernju molitvu (namaz). I znao je učiti jako prodornim glasom: La ilahe illallah (Nema drugog istinskog boga sem Allaha). Robert Madden, britanski sudac koji je otišao na Jamajku za vrijeme kada je ukinuto ropstvo. On je otkrio muslimansku zajednicu koja živi na Jamajki i Robert Madden je putovao u Tursku i u neke islamske zemlje, pa je naučio govoriti arapski jezik, znao je pozdravljati muslimane i otpočeti razgovor na arapskom jeziku. Pa se tako prenosi da je okupio skupinu robova, koji su trebali biti stavljeni u veći nivo (razinu) u životu i oslobođeni ropstva te je on prepoznao nešto drukčije kod njih, uvidio je da su oni vjerojatno muslimani. Pa ih je pozdravio na arapskom jeziku te je rekao da bi oni proučili čitav Kur’an da im nisam rekao da budu tiši. Također, među njima je otkrio «Watiqu». Otkrio je dokumenat koji je napisan na arapskom jeziku. I taj «watiqa», ili taj dokumenat postao je vrlo važan djelić (dio) jer ono o čemu je taj dokumenat govorio bio je poziv u džihad koji je postao temelj (osnova) za veliku pobunu robova koja se desila od 1821. do 1822. godine. Zbog toga mandinka ljudi žive diljem karibskog regiona. U Trinidadu, na otoku Trinidadu koji se nalazi uz obalu Južne Amerike, mandingo društvo je osnovano od strane robova. A to društvo je osnovano kako bi oslobodili robove, izveli ih iz ropstva i kupili ih te im na taj način omogućili da žive slobodnim životom. Također, na otoku Kuba postoji znatan broj muslimana. Znači, mandingo je pojam koji se koristio za sve muslimane. Na Haitima, francuskoj koloniji poznatoj po prvoj, većoj revoluciji u zapadnoj hemisferi između 1753. i 1757.godine, jedan od vođa velikog haićanskog ustanka bio je Mackandal. I Mackandal je bio muslimaski imam, bio je vođa, učena osoba. I bio je dio velike revolucije «Toussaint Louverture» koja se desila na Haitima, u Surinamu koji je bio najopasnija holandska kolonija. U tom regionu i u Surinamu, nalazi se ono šta se danas još naziva i Holandska Gvajana. Tako da to spada u Južnu Ameriku.

Veliku pobunu protiv holandskih robovlasnika, vodio je general po imenu Arabi. A njegov zapovjednik se zvao ZemZem. Poput ZemZem vode koju pijemo u Mekki Al-Mukkeremi. Stoga, možemo vidjeti da su arapska imena koristili ljudi diljem regiona. Bahami koji su danas poznati po prelijepim plažama, nalazi se na otoku Exuma. Tamo se nalaze spisi koji ukazuju na veliku populaciju ljudi. I ti spisi pokazuju da su ti ljudi bili sljedbenici Mahometa (Muhammeda). Mi znamo da je to križarski pojam iz srednjeg vijeka koji se koristio pri opisu muslimana (kojim su se opisivali muslimani). Dakle, ono šta je zapravo pisalo u tim spisima je podatak da su na otoku Exuma, veliki udio populacije sačinjavali muslimani koji su živjeli na Bahamima. I na taj način je ova dokumentacija isplivala na površinu (ugledala svjetlo dana), diljem karipskog regiona. Nađeni su i u Južnoj Americi, u srednjoj Americi što pokazuje veliku prisutnost muslimana unutar tog regiona. I ne samo to da su bili dio zajednica nego su bili i vođe otpora. Islam im je dao snažni identitet tako da su se opirali kulturološki, religiozno, i prenosi se da je dio sistema za slamanje robova bio da im se ne dozvoli da praktikuju svoju vjeru. A posebno ako bi robovlasnici našli nekoga ko praktikuje vjeru, ko klanja ili ko posti mjesec Ramazan, tu osobu bi mučili do smrti ispred drugih robova. Ako bi našli nekoga ko nebi jeo svinjetinu ili nekoga ko bi odbio da bude gol cijelo vrijeme, i tu bi osobu također mučili. Razdvojili su porodice. Učinili su da ljudi promijene svoj jezik. Promijenili su imena ljudi koja su bila izvorna afričkih imena, ili imena s islamskim predznakom, posebno ako je ime bilo arapsko, uradili su da ljudi promijene svoje ime. I time su bili u mogućnosti da razvodne (uguše) kulturu i da pretvore Islam u veliku populaciju robova. Međutim, sjeme otpora je ostalo u ljudima i upravo to sjeme je razlog što vidimo ljude kako primaju Islam na tim otocima i u tim regionima, u 21.stoljeću.

Historičari prenose da je period ropstva u Americi bio jedan od najbrutalnih perioda u historiji ove planete. Na milione ljudi je umrlo na obalama Afrike, u Srednjem prolazu, kao i u Americi. Sve u tome brutalnom kmetstvu, brutalnom kugla-lanac ropstvu, koje tad nalazimo širom ovog područja. Zbog te brutalnosti, i zbog manjka nade, ljudi prirodno se odupiru. Priče otpora su zapisane u historiji i usmenoj kulturi.

Nalazimo da su afrički robovi pružali otpor odmah sa obala Afrike. Kada su znali da će biti uzeti od svojih porodica, oni su odmah pružali otpor, oni bi skakali sa brodova, i borili bi se sa svime što su mogli.Također nalazimo da u samom Srednjem prolazu da su brodovi preuzeti od strane robova, kao što je brod Amistad, poznati i dobro dokumentovani brod, koji je došao u popularnoj literaturi i razumijevanju. Amistad je primjer otpora robova.

Ova borba se nastavila i u Americi. Muslimani su pružali otpor u Jamajci, Trinidadu, Sent Vincentu, i u svim regionima karibskoga zaljeva.U srednijm SAD-a bili su razni oblici pobune robova, u Americi bio je Nat Turner Vesey. Bilo je toliko raznih načina da se pruži otpor. Spominje se da je žena po imenu Harriet Tubman razvila podzemnu željeznicu, i time je omogućila muslimanima, dakle afričkim narodima da bježe sa juga u Kanadu.

Tako da je ovo postao jedan od najvećih afričkih otpora na zapadu. Ono što nam je bitno ovdje je to da istaknemo jedan aspekat ovog otpora, a koji je u prošlosti zanemaren. Taj aspekat je prisustvo muslimana. Sad je priznato da je preko 30% robova koji su dovedeni u ameriku bilo muslimana.

Sad smo svjedoci pronalaska dokumentacije, pa vidimo da su muslimani održali svoju kulturu pisanja arapskog jezika, i održali su mogućnost da izraze Kur’ana, dakle da izraze svoju islamsku kulturu, iako su bili u stanju ropstva. Jedan od najbolje dokumentovanih otpora koji su se desili na zapadu bio je slučaj Brazila.

Brazil je bio Portugalska kolonija koja je bila razvijena u ranom periodu ropstva. Bila je poznata po svom visokom stepenu proizvodnje šećerne trske. Od 1540 do 1570, Indijanci koji su tu starosjedilački narod Brazila, je bio iskorišten da radi sa šećernom trskom. Međutim oni nisu mogli da podnesu taj pritisak, a ovo je bila i njihova izvorna zemlja.Tako da su oni odbili da se pokore, i ili bi umrli na plantažama, ili bi pobjegli. Tako da su afrikanci dovedeni iz Senegambia regiona, iz Benina, zatim niže iz Nigerije i tog dijela Zapadne Afrike, kao i iz Angole. Iz Senegambia regiona došli su narodi Volof, Mandinka koji su imali jake običaje unutar Islama, gdje ste imali velike borce u Zapadnoj Africi.

Iz Benina su bili robovi iz Hausa, kao i Ašanti i Joruba, kao i velika količina robova iz Brazila je bila u Islamu. Njih su portugalci opisali kao jako religiozne i odlučne, također su opisani kao najpametniji elemenat među uvezenim afričkim robovima, jer su mnogi od njih znali čitati i pisati arapski jezik.Među robovima koji su došli u Brazil, a ovo je poseban fenomen koji se desio u Brazilu, a ovo ne nalazimo nigdje više u Americi, je to da je bio jedan veliki broj imama i učitelja po imenu malumi među tim robovima.Tako da su oni mogli da ujedine plemena, i da koncentrišu sebe u islamske zajednice. Glavni dio muslimanske populacije u Brazilu činila je jedna provincija po imenu Bahia. U dijelu Bahia muslimani su bili poznati po svojim ličnostima, kao i na način kako su se ophodili prema drugima.

Zabilježeno je da su muslimani ustajali rano, kao i da bi rano išli u krevet. Živjeli su tihim životom, bili su jako rezervisani u svojim konverzacijama, oni su spuštali svoj pogled, kontrolisali su svoj pogled, nisu lagali, nisu pili alkohol, praktikovali su poligamiju dakle imali su više od jedne žene.

Međutim jedan zanimljiv aspekat o muslimanima tamo, a koji pokazuje jačinu imama, oni nisu dozvoljavali muškarcima da tuku svoje žene. Iz svega toga se razvila jedna kultura, jedna pravedna kultura, tako da žene u islamskom društvu Brazila su bile moćne, i umješane u tu borbu.

Imami i Malaumi, tj. učitelji, su bili u stanju da obave razne islamske obrede, nastavili su obrede prilikom rođenja, braka, sahrane. Razvili su nezavisan sistem razmišljanja, a od tog nezavisnog razmišljanja razvila se neka vrsta kolektivnog vodstva. To vodstvo imalo je koncept emira (vođe), gdje su se mase muslimana okretale svome vođi, i bile su spremne da sve urade, ako im vođe nešto naredi, u ime Allaha.

Tako da 27.maja.1807. dogodila se prva pobuna na Bahaima. To je bila jedna snažna pobuna, a namjera pobune je bila da se ubiju robovlasnici, otruje sistem navodnjavanja, i da se vrati u Afriku. Ali nažalost špijuni, licemjeri malog razuma, u redovima samih muslimana su dostavili tu informaciju vlastima. Nakon toga vlast je samo čekala pobunu, i malo prije nego što će se ona desiti oni su to ugušili, a zatim pobili sve vođe.Međutim zarobili su neke ljudi koji su bili u to sve umiješani, njih su zatim stavili u brodove i vrailli ih nazad u Afriku.

Druga velika pobuna je bila između 1814. pa do 1816. godine, a to je bila jedna spontana pobuna. Ona nije bila organizovana kao prva pobuna. Zbog tog manjka organizacije i te spontane prirode pobune, oni su bili u stanju da pobiju dosta robovlasnika. Također bili su u stanju da zauzmu neke dijelove zemlje, ali na kraju su ipak zaustavljeni. Mnogi od njihovih vođa su ubijieni ili poslani nazad Afriku.

Najveća pobuna se dogodila 1835. godine. Ona je poznata pod imenom “Velika pobuna Malaja.”Ono što je bitno da se shvati je da su ovu pobunu vodili muslimanski učenjaci, a posebno se istaklo deset učenjaka. Oni su sjeli skupa, i napisali su razne dokumente. Oni bi slali to drugim narodima, ovdje vidite dokument koji je od brazilskih muslimana, a napisan arapskim jezikom.Tako da su vođe tih pobuna došle iz raznih dijelova Afrike. Poznati šejh Dandara bio je musliman naroda Hausa, šejh Senim bio je musliman iz naroda Joruba.

Malem Ebu Bekr Ahuna je također bio iz Jorubskog naroda, i on je bio najpoznatija osoba ove pobune. Također tu je i Malem Bilal, on je takđer bio iz naroda Joruba, i jako poznat unutar same pobune.Ono što se tad događa u toj koncentraciji je to da izlazi jedna snažna sila unutar muslimana, oni su doslovni razvili džamije. Bilo je oko 20 poznatih u Salvadoru, koji je glavni grad Bahije.Oni bi se okupili u džamijama, i uspostavili mjesta za sastanak, kao što su divani, dakle posebna mjesta gdje bi se okupljali da bi diskutovali pobunu.

Tako da kroz ove tajne sastanke, i njihove veze sa njihovim emirom (vođom), i komunikacijom na arapskom jeziku, kao i uzimanjem posebne zakletve od naroda, oni su time bili u stanju da prošire glasine o velikoj pobuni. To su mogli uraditi naširoko, a ipak nisu bili otkriveni od strane vlasti.Oni su odabrali Ramazan kao datum pobune, ali nažalost ponovo licemjeri su ponovo došli na scenu, i obavjestili su vlasti o toj pobuni Maleja koja dolazi.

Uprkos svega toga jedna snažna borba se nastavila, a muslimani su bili u stanju da se bore širom seoskih djelova. Osvojili su neke dijelove Salvadora, ali zbog tehnologije, oružja, i organizacije portugalske vojske, pobuna je ugušena i tad se desila jedna masovna deportacija.U tome je bilo uključeno mnogo vođa i mnogo ljudi. Umjesto da su ih jednostavno ubili, oni su ih stavili na brodove i poslali ih nazad u zapadnu Afriku.

Zanimljivo je da danas u Negiriji, u gradu Legosu možeš klanjati u brazilskoj džamiji.Dakle možeš klanjati u džamiji koju su sagradili brazilski muslimani, koji su zarobljeni, koji su se borili za svoju samostalnost, i na kraju se tu vratili u zapadnu Afriku, i sagradili su džamije unutar tog velikog grada zapadne Afrike.

Ono što je ova pobuna pokazala je to da čak pod najtežim uslovima, Islam je bio u stanju da ujedini razne plemenske grupacije. Također to je pokazalo duh borbe kojeg su muslimani održavali, a posebno oni koji su direktno čitali iz Allahove knjige, i koji su sljedili sunnet Muhammeda.

Ove pobune koje su se desile početkom ranog perioda 19. stoljeća, oni koji su se desili 1814. zatim 1835. se podudaraju sa velikim “Hausom Fulani” revolucijama koje su se tad dešavale u zapadnoj Africi.

Šejh Osman Dan Fodio, Allah mu se smilovao, iz Sokotoa (Sjeverna Nigerija), u Hausa Landu bio je veliki učenjak, koji je uspio u ujedinjenju svojih ljudi u rušenju vlasti u Hausa Landu, i razvijanju jedne islamske države koja se prostirala na preko 250,000 kvadratnih kilometara.

Tako da duh šejha koji je dolazio iz njegove literature, kao i ljudi koji su zarobljeni i nesretno bili u ropstvu, opet se pokazao, iako su bili hiljadama milja u Brazilu.

Tako da danas kada vidite Brazilca, i vidiš duh koji imaju, i mlade ljude kako gledaju Brazilce u nogometu, i vidiš taj jak duh, tad shvati da je dobar procenat Brazila muslimani. I danas imamo na stotine Brazilaca koji ulaze u Islam u Brazilu.

Ostavljam vas sa ovim novim draguljem mudrosti, koji je došao iz neispričanih priča historije.

 

Autor: Samir Peco, student Islamskog Univeryiteta u Kasimu

www.s-d-o.org