Depresija, anksioznost, promjene u ponašanju, halucinacije i pomisli o samoubistvu su samo neke od psiholoških posljedica s kojima se suočavaju muslimani koji su bili izloženi mučenju, upozoravaju psiholozi.
„Izgubili smo nadu. Dali smo drugima pravo na sve, svaku odluku smo prepustili njima, neka odluče šta ća raditi s nama“, kaže Jabuli, musliman i žrtva mučenja koji je proveo sedam mjeseci u tamnici u CAR-u (Centralno-Afrička Republika).
Jabuli je samo jedan od mnogih žrtava koje je CIA podvrgavala najokrutnijim oblicima torture. Ni nakon deset godina od izlaska na slobodu, nije u stanju da vodi normalan život. Nakon što je jednom izgubio sigurnost, sada najviše voli da boravi na javnim mjestima ispunjenim ljudima. Tako ima osjećaj da će njegovim mučiteljima biti teže da ga ponovo uhvate i kidnapuju. „Živite s strahom da će se ljudi koji su vas mučili ponovo vratiti da vas muče, bezobzira što se nalazite na sigurnoj teritoriji.“, kaže on.
Njegova agonije su rezultat suočavanja s zastrašujućim metodama mučenja koje se spominju kao ‘naučena bespomoćnost’ u izvještaju američkog Senata o mučenjima koje je sprovodila CIA. CIA-in program mučenja je osmišljen od strane psihologa Brucea Jessena i Jamesa Mitchella, i ima za cilj da sruši žrtvinu samokontrolu, sve dok on ili ona ne budu emocionalno i psihološki nemoćni da se odupru. ‘Naučena bespomoćnost’, je termin koji se prvi put javlja u radu dr. Martina Seligmana iz 1972. Godine. On je kod pasa izloženih električnim šokovima uočio dugotrajne posljedice na ponašanje. Prema psiholozima, liječenja od ‘naučene bespomoćnosti’ je težak proces koji može potrajati čitav život. „Postanete veoma pasivna, depresivna osoba“, kaže Jabuli u razgovoru za novine The Guardian.
I dok se polako gasi medijska pompa oko CIA-inog izvještaja, životi njenih žrtava su nepovratno oštećeni. Prema dr. Williamu Hopkinsu, psihijatru iz medicinske organizacija Freedom From Torture (Sloboda od mučenja), kod mnogih žrtava mučenja vodom (‘waterboarding) se razvije ekstremna hidrofobija, strah od vode.
„Jedan čovjek mi je rekao: ‘Ja ne smijem ući u vodu, ne smijem plivati, ne smijem ni jedan put glavu staviti ispod površine, previše je strašno, odmah se sjetim svega što je bilo’“, kaže Hopkins.
Godinama nakon puštanja na slobodu, Hopkinsov pacijent nije smio da navuče majicu preko glave. Prao se je pomoću krpe natopljene vodom, jer se je plašio prići kadi ili tuš-kabini. Polly Rossdale, voditeljica udruženja za ljudska prava Reprieve’s initiative koje pomaže zatvorenicima u Guantanamu, upozorava da je veliki problem zatočenika i stigma s kojom se suočavaju nakon izlaska na slobodu.
Izvor: The Guardian
Preveo: Nedim Botić
