downmp3

SE ‘ID IBN AMIR EL-DŽUMEHI

“Se’ id ibn ‘Amir je čovjek koji je kupio Ahiret dunjalukom i dao prednost Allahu i Njegovom Poslaniku nad svim ostalim.” (historičari)

Se’id ibn Amir el-Džumehi je bio jedan od hiljada onih koji su izašli na mjesto Ten’im nedaleko od Mekke na poziv kurejšijskih prvaka kako bi bili očevici smrti jednog od drugova Allahovog Poslanika, Hubej ba ibn Adija, kojeg su na prevaru zarobili. Njegova mladalačka sposobnost mu je omogućila da se probije između ljudi i dospije do uglednika iz plemena Kurejš poput Ebu Sufjana ibn Harba, Safwana ibn Umejje i drugih koji su prednjačili u koloni. Na taj način mogao je vidjeti kurejšijskog zarobljenika okovanog u lance,dok su se žene, djeca i mladići tiskali premamjestu pogubljenja gurajući ga kako bi se na njemu osvetili Muhammedu Sallallahu alejhi we sellem,i zbog svojih rođaka
poginulih na Bedru. Kada je ova gnjevna povorka stigla sa svojim zarobljenikom na mjesto pogubljenja, mladić Se’id ibn Amir se
ispravi svim svojim stasom da vidi Hubejba kojeg su vodili prema drvenome križu za razapinjanje. Čuo je njegov čvrsti i mirni glas kroz galamu žena i djece, koji je govorio: “Ako bi me pustili da klanjam dva rekata prije smrti,
dobro bi učinili.” Onda ga je gledao dok je okrenut prema Kibli klanjao dva rekata. Kako ih je samo lijepo obavio i upotpunio!   Onda ga je vidio kako se okreće u pravcu glavešina kojima reče: “Tako mi Allaha, da se nisam bojao da ćete misliti da se bojim smrti ako oduljim namaz, još bih klanjao!” Dalje je svojim vlastitim očima gledao kako Hubejba živog masakriraju otkidajući mu komad po komad mesa i pitajući ga: Bi li volio da se spasiš, a da Muhammed bude na tvome mjestu?  On je odgovarao dok mu je krv lila iz rana: – Tako mi Allaha, ne bih volio da sam miran i spokojan među svojom djecom i ženom, a da Muhammeda Sallallahu alejhi we sellem, ubode samo jedan trn! Ljudi su skandirali dižući ruke uvis i vičući: – Ubijte ga! Ubijte ga! Onda Se’id ibn Amir vidje Hubejba kako diže pogled prema nebesima, preko razapetog križa, i kako uči dovu: – Moj Allahu, umanji njihov broj, pobij ih sviju redom i nijednog od njih ne ostavljaj živoga! Onda je ispustio svoj posljednji dah dok je  na njegovom tijelu bilo toliko udaraca sabljom i uboda kopljem da se nisu mogli izbrojati. Kurejšije se vratiše u Mekku i sa novim događajima zaboraviše Hubejba i njegovu pogibiju. Međutim, tek stasali dječak Se’ id ibn Amir nijednog časa nije iz svojih misli gubio sjećanje na Hubejba. Vidio ga je i u snu i na javi. Uvijek mu je u podsvijesti bila njegova slika dok je klanjao miran i spokojan ona dva rekata ispred razapetog križa. Kao da je čuo njegov glas dok je učio dovu protiv Kurejšija i stalno je strahovao da ga ne pogodi grom ili kakva kamena gromada sa nebesa. Hubejb je podučio Se’ ida onome što on nije znao. Podučio ga je da je istinski život duboka vjera, te borba na putu te vjere pa čak da se za nju i život daje. Naučio ga je da čvrst iman čini čuda i nesvakidašnje stvari. Naučio ga je još nešto, a to je da taj čovjek kojeg njegovi drugovi toliko vole može biti samo Vjerovjesnik potpomognut sa nebesa. Kada je sve to vidio i spoznao, Allah rasprostrani grudi Se’ ida ibn Amira za Islam. Ustao je pred skupinom ljudi i obznanio svoju neovisnost od kurejšijskih grijeha i tereta, odbacivanje idola i kipova, i konačno, svoj ulazak u Allahovu vjeru. Se’id ibn Amir je učinio Hidžru iz Mekke u Medinu i od tada je stalno bio u društvu Allahovog Poslanika Sallallahu alejhi we sellem,s kojim je učestvovao u bici na Hajberu i svim ostalim bitkama i pohodima. Kada je časni Vjerovjesnik preselio u blizinu svoga Gospodara, a On je zadovoljan s njim, britka sablja i dalje je ostala isukana u rukama dvojice halifa Ebu Bekra i Omera. Se’id je bio jedinstven primjer čovjeka koji je kupio Ahiret za dunjaluk i dao prednost Allahovom zadovoljstvu i Njegovoj nagradi u odnosu na sva duševna i tjelesna zadovoljstva. Obojica halifa Allahovog Poslanika su dobro znali iskrenost i bogobojaznost Se’ ida ibn Amira, pa su slušali njegove savjete i  tako je jednom došao Omeru ibn Hattabu na početku njegova hilafeta, pa mu rekao: – O Omere, savjetujem ti da se bojiš Allaha zbog svog odnosa prema Allahu! Neka tvoje riječi nikada ne proturiječe tvome djelu, jer najbolja riječ je ona koja se potvrdi djelom. O Omere, obrati pažnju prema onima, bilo bližnjima ili daljnjima, čiju ti je Allah stvar povjerio. Želi njima ono što želiš sebi i svojoj porodici, a mrzi da im se desi ono što bi mrzio da se desi tebi i tvojoj porodici. Budi čvrst u teškoćama u ime istine i na Allahovom putu se ne boj ničijeg prijekora! Omer ga upita: – A ko može tako, o Se’ idu? On mu reče: – Može čovjek poput tebe, · kojem je Allah povjerio sudbinu Muhammedova Ummeta, i između njega i Allaha nema niko drugi. Nakon toga Omer ibn Hattab je pozvao Se’ ida i rekao mu: – O Se’ ide, imenujemo te namjesnikom Homsa. On mu reče: – O Omere, tako ti Allaha, ne stavljaj me na kušnju! Omer se razljuti i reče: – Teško vama, meni ste na vrat natovarili ovo breme, a onda me napuštate ! Tako mi Allaha, neću te osloboditi te obaveze. Onda ga je imenovao zapovjednikom Homsa, pa ga je upitao: – Hoćeš li da ti odredimo platu? On odgovori: – A šta da radim s njom, o vladaru pravovjemih? Pa ono što dobivam iz državne blagajne, više je nego što mi je potrebno! … Tako Se’ id ode u Homs. Nakon kraćeg vremena vladaru pravovjemih stiže jedna delegacija povjerljivih ljudi iz Homsa, pa im on reče: – Napišite mi imena siromaha u vašem mjestu kako bih im koliko – toliko pomogao. Oni mu dadoše spisak na kojem bijaše ime toga i toga i ime Se’ida ibn Amira. Omer upita: – Koji je to Se’id ibn Amir? Rekoše: – To je naš emir – namjesnik. – Pa zar je vaš namjesnik siromah? – Da – rekoše. -Tako nam Allaha, prođe puno dana, a u njegovoj kući ·se nikako vatra ne naloži radi kuhanja. Omer zaplaka tako da mu suze nakvasiše bradu, a onda uze hiljadu dinara koje stavi u kesu i reče: – Poselamite ga od mene i recite mu: “Vladar pravovjemih ti je poslao ovaj imetak da se potpomogneš u rješavanju svojih potrepština.” Kada je delegacija predala Se’ idu kesu, on pogleda u nju i vidje dinare, pa ih odbaci od sebe govoreći : – Svi smo Allahovi i Allahu se vraćamo ! Ponašao se kao da ga je zadesila velika nesreća ili zao udes. Njemu pohita njegova uplašena žena i upita: – Šta se desilo, o Se’idu? Je ‘li umro vladar pravovjenih? On odgovori : – Desilo se nešto krupnije od toga! Ona opet upita: – Da nisu muslimani poraženi u nekom boju? – jošgore od toga odgovori on. – A šta je gore od toga? – upita ona. On odgovori: – Došao mi je dunjaluk kako bi mi upropastio Ahiret! Stigla je kušnja u moju kuću. – Pa oslobodi se toga! – reče ona, nemajući o dinarima nikakva pojma. – Hoćeš li mi ti u tome pomoći? – upita je. – Da – reče ona. Onda on uze one dinare i razdijeli ih u manje kese te ih sviju podijeli siromašnim muslimanima. Iza tog događaja ne prođe mnogo vremena a halifa Omer ibn Hattab r.a otputova u Šam kako bi se lično uvjerio u stanje muslimana u tom području. Kada je stigao u Homs, kojeg su zvali “Mala Kufa”, zbog toga što je Homs bio poznat po žalbama mještana na svoje namjesnike i radnike kao što su to činili stanovnici Kufe, Omera dočekaše mještani u znak dobrodošlice, a on ih upita: – Kakav vam je vaš namjesnik? Oni se požališe na njega i spomenuše četiri zamjerke i pritužbe na njega, sve jednu veću od druge. Kasnije priča Omer: – Onda sam sastavio mještane Homsa i njihova namjesnika, moleći Allaha da ne bude izmijenjeno moje mišljenje o njemu, jer sam u njega imao povjerenja. Kada dođoše kod mene i oni i njihov emir, ja ih upitah: – Na šta se žalite kod vašeg vladara? Oni odgovoriše: – Ujutro nam ne izlazi sve dok dan prilično ne odmakne. Ja upitah: – A šta ti kažeš na to, o Se’ idu? On malo zašutje a onda reče: – Tako mi Allaha, uvijek mi je bilo mrsko da to spominjem, ali sada vidim da to moram učiniti. Moja porodica nema nikakvoga slugu, pa ja svako jutro preuzimam na sebe brigu oko kuhanja tijesta za kruh, a onda malo sačekam da ono tijesto nadođe pa tek onda pripravim kruh. Iza toga ja se abdestim i izlazim među ljude. Dalje kaže Omer: – Onda ih upitah: “A na šta se još žalite kod njega? Oni rekoše: – On se navečer nikom ne odaziva. Ja upitah : – Šta na to kažeš, o Se’ idu? On odgovori: – Allaha mi, i to mi je veoma mrsko što moram obznaniti. Ja sam dan podredio njima, a noć sam podredio ibadetu Uzvišenom Allahu. Ja upitah: – Na šta se još žalite? Oni rekoše: – On jedan dan svakog mjeseca nikako ne izlazi među nas. Ja rekoh: – Šta je to, Se’ idu? On reče: – O vladaru pravovjemih, ja nemam sluge, niti imam odijelo osim ovoga jedinog koje je na meni, pa ga ja jednom mjesečno operem i onda čekam u kući dok se ne osuši, a onda izlazim među ljude tek pred kraj dana. Zatim ih upitah: – Na šta se još žalite? Oni rekoše: – S vremena na vrijeme njega spopadne nešto tako da se zamisli dotle da izgleda kao da je potpuno odsutan od društva u kojem se nalazi. Ja ga upitah: – A šta je to, o Se’idu? On odgovori: – Bio sam očevidac pogubljenja Hubejba ibn Adija još dok sam bio mušrik. Gledao sam Kurejšije kako komadaju njegovo tijelo i govore mu: “Bi li volio da je Muhammed sada na tvom mjestu? On im je odgovarao: – Tako mi Allaha ne bih želio da sam bezbjedan i miran kod svoje žene i djece a da Muhammeda Sallallahu alejhi we sellem ubode samo jedan trn .. . ” I ja, tako mi Allaha, nikada se toga dana ne sjetim a da se ne zamislim kako mu nisam na neki način pomogao. Zbog straha i brige da mi to Allah neće oprostiti mene spopadne ona odsutnost. Tada Omer reče: – Neka je hvala Allahu koji nije dao da se moje mišljenje o Se’ idu izmijeni. Iza toga mu je poslao hiljadu dinara da se malo pomogne u svojim potrebama. Kada to vidje njegova žena, reče: – Hvala Allahu koji nam je pomogao da nas ti više ne moraš služiti. Kupi nam namirnica i kupi nam slugu za te pare. On joj reče: – A šta misliš da učinimo nešto što je bolje od toga? Ona reče: – A šta je to? – Dat ćemo ih onome ko će nam ih ponovo vratiti, i to onda kada nam budu najpotrebnije – reče on. – A kako to? – upita ga žena. On joj reče: – Uzajmit ćemo lijepi zajam Allahu, a On će nam to vratiti. Ona se složi : – Da, neka te Allah nagradi. Se’ id napusti mjesto gdje je sjedio, sve dok nije rasporedio sve dinare u kese, a onda rekao jednom od svojih ukućana: – Odnesi ovo udovici tog i tog, zatim jetimima tog i tog, i onda tim i tim siromasima i potrebnima . . .

. . . Neka je Allah zadovoljan sa Se’ idom ibn Amirom el-Džumehijom jer je on bio od onih koji su drugima davali prednost u odnosu na sebe, mada im je i samima bilo potrebno. . .