Muslimani tokom zlatnog doba Islama, između 7. i 17. stoljeća nove ere, su putovali širom planete, i imali su dubok uticaj na ljudske odnose.Kada su napokon Portugalci nadvladali muslimani u Endelusu 1492. tada je posljednje uporište palo, to je bila Grenada.Oni su nasljedili tehnologiju koja je bila kombinacija tehnologija Kina i Indije, drevne Evrope, Afrike, kao i svijeta.

Spominje se da je jedan od osvajača, poznat kao istraživač Vasko de Gama prošao oko Rta dobre nade u 15.stoljeću, i on je tražio put oko južne Afrike.Nije nikakvo iznenađenje da je on ovo mogao da uradi.Njegov čamac su dizajnirali muslimani, i on je nosio astrolab sa sobom, kao i druge uređaje.

Moriskos je bio na njegovom čamcu, i on je zaposlio navigatora pod imenom Ahmed ibn Medžid.Tako da je našao nekako put, uz Islamsku pomoć, i došao do Indijskoga okeana. Arapski moreplovci su bili upoznati sa Indijskim okeanom od najranih vremena.Sada historičari i geografi shvataju da ne samo da su oni putovali duž obale istočne Afrike, nego su i otišli duboko u jug.Ono što se prenosi je da su oni ustvari zaobišli južni dio Afrike, i došli su do Rta dobre nade, davno prije evropskog prisustva.

Prvi zabilježeni spomen prisustva muslimana na Rtu, gjde imamo pisane tragove, dolazi nam iz Zapadnog Rta, iz oko 1650.U onome što sa danas poznaje kao Cape town, Holanđani su uspostavili koloniju duž morske obale.U ovoj koloniji su dovodili robove i političke zatvorenike iz: Indonezije, Nove Gvineje, Malezije, Madagaskara, i iz Istočne i Zapadne Afrike.

Ova baza za operacije koju su Holanđani razvili, sada je poznata kao majka gradova Južne Afrike. Unutar samog Rta bilo je niz ranih islamskih ličnosti.Među tim ličnostima bio je i Tuan Matarin, koji je bio zatvorenik na Robben otoku.Također tu je bio i Tuan Rahman, i Tuan Mahmud, koji su došli iz Sumatre, Indonezija.

  1. godine oni su uspjeli da uspostave zajednicu u jednom dijelu Cape towna pod imenom Konstantija.Do 1694. godine, a posebno 02.aprila.1694. godine, jedna posebna ličnost dolazi u region Rta.To je bio šejh Jusuf iz Makasara, a on je stigao kao politički zatvorenik.

Poznat je bio kao jedna vrlo bitna osoba unutar Indonezije, i svih Malezijskih otoka.On je došao sa svojom porodicom i 49 sljedbenika.On je bio u srodstvu sa jednim od sultana Indonezije.Obavio je hodočašće u Meki 1644.godine.

On je ostao u Meki, i kasnije postao tečan u arapskom jeziku.Naučio je napamet cijeli Kur’an, i postao je vješt u Kur’anskom tumačenju, poznato kao tefsir.Proučavao je hadise, izreke Poslanika Muhammeda, studirao je islamsko pravo, kao i sve tradicionalne islamske nauke.

Postao je jako bitna osoba unutar kulture naroda Rta.Poznat je da se borio u Indoneziji, i kroz njegov trud jedna zajednica se počela razvijati.Ponovo nalazimo predivno miješanje koje se događa unutar kultura, a to sve razvija kulturu naroda Rta.

Holanđani su koristili njihovo superiorno oružje da poraze indonežane.Također su iskoristili podjele između emira i kraljeva, kao i pohlepu, to je sve nešto slično onome što se dogodilo u Endelusu.

Sam šejh Jusuf se opirao kolonizaciji, i zajedno sa 4000 boraca on je pružao dugi period otpor, dok ga nisu na kraju zarobili i deportovali u Šri Lanku.Iz Šri Lanke on je tad ušau u Rt.On je priznat kao jako bitna ličnost unutar kulture muslimana južne Afrike.Na njega se gledao kao oca muslimana Rta.

U njegovoj grupi, u toj koloniji koja je postavljena bilo je 12 imama, i njihove žene i njihova dijeca, i oni su se svi naseili na ušću Erste rijeke.Šejh Jusuf od Makasara, Allah mu se smilovao, on je bio u stanju da okupi muslimanske robove kako bi obavili vjerske obrede.

On je također proširio Islam među domorodačkim narodom Hojhoj, koji su živjeli u tom području.On je preselio 1699. godine, ali on je tamo i dalje poznat kao otac muslimana Rta.Kao i jako bitna ličnost u historiji Islama u južnoj Africi.On je pisao knjige u tri jezika.

On je pisao na Malajskom, Boganijskom, kao i Arapskom.Uspomena na njega se i danas čuva od naroda Rta, i on je priznat kao jedan od najbitnih pojedinaca u njihovoj historiji.

Do 1725. godine Rt se tada dalje razvija, i robovi se dovode ponovo iz Indonezije, Madagaskara, istočne Afrike, kao i iz raznih dijelova Šri Lanke i Indije.

Bilježi se da je 3000 osuđenika, ratnih zatvorenika, su posebno dovedeni da bi radili na samoj luci.

Među tim ljudima su bili ljudi koje su nazivali imamima “banditima”, ili protjeranim imamima.

Ovi imami su radili direktno sa ljudima, a oni su za robove u to vrjeme predstavljali alternativnu kulturu.

Tako da bi se moglo reći da je to u jednom smislu bio jedan oblik otpora.

Zbog toga su ih vlasti nazivali “banditima”, iako su bili jako vjerski nastrojeni ljudi.

Ali oni su davali alternativu za alkohol i preljubu, kao i zbunjenost koja je dolazila unutar većinske holandske kulture u to vrjeme.

Imami su održavali posebna okupljanja u privatnim domovima, posebno u onima koji su bili u vlasništvu oslobođenih muslimana.

Njihov otpor je postao snažan, i mnogi robovi, posebno oni koji su mogli da izađu van robstva, da sebe oslobode robstva i koji su slobodno ušli u Islam.

Druga jako bitna stvar koja se događa tada u regionu Rta dobre nade je da vino postaje bitno za izvoz.

Muslimanski robovi nisu pili alkohol, ali su bili duboko umješani u obrazovanje, i nisu se opijali, tako da su bili više prisebni nego nemuslimanski narodi koji su radili u regionu.

Tako da su veliki brojevi ljudi prihvatili Islam, i uzlazna mobilnost se ustvari razvila primanjem Islama.

Holandske vlasti, iako su mrzile otpor muslimana, htjele su da imaju muslimane kao radnike, jer nisu se opijali, bili su iskreni ljudi, klanjali su, a to je u korist nekoga ko kontroliše neko područje, a koje je u potrebi za snažnom, i prisebnom pomoći.

Kada su Britanci ukinuli robstvo, i kad su oslobodili afričke narode, i jedan broj njihovih kolonija, tada je oko 5000 afrikanaca došlo u taj region, i to između 1808. i 1856. godine.

Oni su došli uglavnom iz Mozambika.

Kada su došli u region, oni su vidjeli Islam kao najbolja alternativa za njihove živote.

Tako da su oni ulazili u Islam u velikim brojevima.

Oni su ojačali muslimansku zajednicu, zatim su jake medrese počele da se razvijaju.

Tako da do 1780. godine, pojedinci počinju da se uzdižu.

Jedan od njih je bio poznat kao Tuan Guru u malezijskom jeziku, ili Abdullah ibn Kadi Abdulselam.

On se pojavljuje kao najjača ličnost toga vremena.

On je bio protjeran na otok Robben, isti otok gdje je bio i predsjednik Nelson Mandela patio tokom aparthejdnog režima.

Tuan Guru je protjeran na otok Robben, i konačno kada je izašao 1793. godine, on je tada napisao Kur’an, dakle cijeli Kur’an iz svoje memorije.

Taj tekst se i danas nalazi u prvoj džamiji koja je osnovana u Cape townu.

Ova džamija koja je osnovana oko 1794. godine je poznata kao “Euvel (prva) džamija”.

To je dakle prva džamija koja je osnovana u Rtu dobre nade.

Imam naravno dolazi iz tradicije Tuan Gurua, i u skladu sa njegovim učenjima, on pomaže ljudima da uđu u Islam.

Desilo se da Tuan Guru, i svi koji ga sljede u Islam preobraćaju dosta ljudi, ne silom.

Ne nasiljem, već ljudi ulaze u Islam kroz obrazovanje.

Ljudi vide Islam kao način podizanja svoga položaja u životu,

kao način da se shvati ono šta se dešava u svijetu.

Prenosi se da oni koji su još bili u ropstvu sa kuglama i lancima,

oni koji se nisu mogli kretati po noći zbog lanaca,

oni bi ustajali u sredini noći, i klanjali bi noćni namaz, a sve u lancima.

Ustajali bi u sredini noći i učili Kur’an, i to također u lancima.

Ovo je snažan dio historije muslimana koji žive u Rtu dobre nade.

To je dio bitnog razumijevanja koje nam sad dolazi iz regije Rta dobre nade.

To nam pokazuje vezu između muslimana južne Afrike, sa muslimanima koji žive u istočnoj Africi, Madagaskaru, Maleziji, Indoneziji.

Pronalazimo iz pisanja i učenja učenjaka da su muslimani južne afrike u ranom periodu također bili povezani sa muslimanima arabije.

Njihove vođe su studirale u Meki.

Njihovo podučavanje je dolazilo iz tradicionalnih islamskih nauka, tako da kultura koja se razvila postala je direktno povezana sa muslimanskim svijetom.

Muslimani južne Afrike, oni koji su živjeli u Rtu dobre nade, su razvili predivnu kulturu.

To je bio još jedan miks islamske kulture i domaćeg jezika i razumijevanja regije.

Ovo je isto što se dogodilo Shvalima.

Oni su razvili svoju kulturu na osnovu arapskih trgovaca koji su dolazili u region istočne Afrike, zatim su se ženili za domaćim stanovništvom istočne Afrike.

U ovom slučaju mi imamo robove i političke zatvorenike, koji dolaze sa istoka, iz Indonezije i Malezije, Šri Lanke, Madagaskara, istočne Afrike, pa čak i zapadne Afrike.

Oni svi dolaze u Rt, a kontrolišu ih Holanđani.

Oni također živi unutar južne Afrike, a vodeća domorodačka grupa je narod Hojhoj.

Njihov jezik, domorodački jezik, tad se miješa sa malezijskim jezicima, pa zatim se mješa sa holandskim jezikom, da bi iz svega ovoga došao jedan novi jezik.

Taj jezik kojem je osnova holandski se zove Afrikans jezik.

U osnovi to je kreolski obik holandskg jezika, ali toliko ima uticaja malezijskih jezika, kao i nekih nijansi hojhoj jezika.

Tako da on na kraju uzima jednu novu formu.

Ono što je zanimljivo o afrikansu je to da se on izražava od ljudi na jedan lokalni način, a on se piše arapskim slovima.

Ono što mi nalazimo je to da na isti način kako se u Endelusu španski pisao arapskim slovima, nalazimo isto tako u zapadnoj Africi da jezik Mandinka, Songaj, Fulani, Volof, kao i jezik Tavarika su svi pisani arapskim slovima.

Nalazimo da se i perzijski jezik izražava kroz arapski jezik.

Turski se izražava kroz arapski jezik.

Tako da nalazimo da arapski postaje lingua franka.

Postaje jezik obrazovanja, jezik kulture, jezik čak za prenošenje nearapskih izraza.

Ovo je snažno svjedočanstvo ovome jeziku, a u tom momentu historije arapski je i dalje dominirao većinu svijeta.

Muslimani su bili prvi koji su pisali afrikans jezik sa arapskim slovima.

Tako da su rani izrazi afrikansa bili oni koji se pojavljuju u islamskim tekstovima.

Tako da nalazimo knjige iz akide, knjige arapske gramatike, o tumačenju Kur’ana, o tradiciji i izrekama (sunnetu) Poslanika Muhammeda sallallahu ‘alejhi ve sellem.

Oni su pisani na afrikans jeziku, ali su arapska slova.

Ove knjige se sada smatraju da su jedan od najznačajnih aspekata pisanog nasljeđa južne Afrike.

To se sada skuplja sve u Afričkoj uniji, kako bi to bilo dio bogate kulture afričkoga kontinenta, koje je dovelo skupa ljude sa raznih kontinenata, i raznih jezika.

Ponovo je jako zanimljivo da je arapski osnova ovoga.

Muslimani su sredstvo dovođenja skupa ljudi raznih nacionalnosti, kao i podizanja obrazovanja na veći nivo unutra društva.

Tako da ova mlada muslimanska zajednica, koja živi u lancima robstva, postaje slobodna kada se robstvo ukida.

Međutim nakon ovoga, jedan užasan period kolonijalizma se razvija u južnoj Africi, što će na kraju dovesti do onoga što se poznaje kao aparthejd.

Tu se ljudi razdvajaju na osnovu njihove boje i nacionalnosti.

Tako da unutar aparthejdnoga sistema, bijeli ljudi žive u odvojenim dijelovima, žive u visokim terenima, i dobivaju najbolja područja.

Srednji ljudi, koji su nazvani “obojeni”, ljudi koji imaju malo od obje boje, oni žive u srednjim dijelovima, i obično rade kao zanatlije, i rade kao posluga, ili neki drugi srednji posao.

Afrički narod živi tu na dnu.

Oni rade u rudnicima zlata i dijamanata, i najsrednje poslove unutar samoga društva.

Muslimani sebe nalaze na sredini.

Oni nisu na vrhu dominantne klase, a nisu ni u najnižoj, najviše ugnjetavanoj klasi.

Ali su bili ugnjetavani, i stavljeni u jedan jako strateški bitan položaj.

Mnogi muslimani su bili uključeni u borbu protiv aparthejda.

Oni koriste svoje obrazovanje, koriste svoj intelekt, u pokušaju da dovedu ugnjetavane ljude iz stanja ugnjetavanja.

Još od vremena Tuan Gurua, vratimo se nazad u 18. stoljeće, i prije toga, u vremenu šejha Jusufa Makasara, u 17. stoljeću, muslimani su davali uzlaznu mobilnost kroz Islam.

Ljudi koji nisu znali kako da se izraze kroz pisane jezike, koji nisu znali da čitaju knjige koje su nosile u sebi nauku i literaturu, oni su uvedeni u pisanje kroz arapske jezik.

Kroz čitanje Kur’ana oni su tad mogli da odu do objave, mogli su da nauče izreke velikih učenjaka, koji su došli sa Bliskog istoka, i većine Afrike.

Tako da su muslimani dali ovu uzlaznu mobilnost ugnjetavanim ljudima kroz vjeru Islam.

Kao i kroz učenje arapskog jezika, i memorisanje Kur’ana, kao i velika pisana djela učenjaka koji su došli sa svih krajeva muslimanskog svijeta.

Muslimani Rta su mogli da putuju van južne Afrike.

Spominje se da davno u 18. stoljeću neki od njih su uspjeli da dođu sve od arabije, pa su obavli hadž u arabiji.

Tako da od 18. stoljeća pa sve do 19. stoljeća, oni su imali frazu “muslimana rta”.

Ehlu-l-Kehf.

Mi to znamo danas kao narod pećine, i imamo suru u Kur’anu po imenu sura Kehf.

Možda su Mekanci smatrali muslimane Rta toliko daleko od njih, da su kao u nekoj pećini, ili dalekom mjestu, pa su ih nazvali Ehlu-l-Kehf.

Oni su došli u Meku, obavili hadž, i naselili se u arabiji.

Kasnije kroz kolonijalni period, gdje su muslimani bili zanatlije i poluvješti radnici, postali su odlični krojači, tako da su krojili odlična odjela.

Kao i odličnu odjeću, to je došlo do toga da oni koji su mogli da idu na hadž, oni bi počeli da šiju odjeću za stanovnike Meke, ti su takvi postali krojači sultana, i živjeli bi dalje u Meki, i ženili se sa ljudima toga područja.

Tako da su napravili jednu treperavu zajednicu, a ono što se razvilo iz aparthejda je jedna negativna i pozitivna stvar.

Negativna je da su muslimani odvojeni od drugih ljudi.

Njih ugnjetava jedan snažan rasistički režim.

Pozitivno je bilo da su muslimani bili prisiljeni da žive skupa u zajednicama, a to je formiralo jednu vrstu mini islamske države.

Tako da u tom regionu, posebnu Rtu dobre nade, kada dođeš u muslimanske djelove, naćeš da se ezani čuju, sve prodavnice prodavaju halal hranu, žene se oblače kako Islam nalaže, djeca se igraju, a to su većinom djeca muslimana.

Tako da je to jedan čudan fenomen koji se događa.

Muslimani su prisiljeni da se zbliže, ali kroz to zbližavanje u stanju Islama, oni su ustvari očuvali svoju vjeru, i da se uzdignu na jedan veći stepen.

Ono što se razvija iz ovoga je to da unutar 20. stoljeća, muslimani tada dolazi u Kairo, Meku i Medinu, i počinju da uče i čitaju Kur’an.

Ono što se razvilo iz ovoga je jedna vrsta kiraeta, to je nivo učenja Kur’ana koji postaje svijetske klase.

Neki od velikih hafiza Egipta, neki od najvećih učača Kur’ana bi išli do Rta dobre nade, i učili bi narodu Rta, i učestvovali bi u takmičenjima iz Kur’ana, i to se nastavlja i dan danas.

Nivo učenja naroda Rta dobre nade je priznat od ljudi širom planete.

Također tu je i borba, jer historije Rta je historija borbe, ta borba je priznata ne samo unutar Južne Afrike, nego i van Južne Afrike.

Mislimani Rta dobre nade su također dobro umješani u stvari unutar muslimanskog svijeta.

Oni imaju jako snažan glas, iako je njihov broj mal, ipak njihov glas se čuje širom svijeta.

Tako da ova kultura Rta je sjajan miks, stanovnici Rta koji su poznati kao Maleji, terminologija je Malej, ali to je predivan miks azijske, afričke, indijske, turske, sve vrste kriv, evropske, itd.

Dakle sve vrste krvi su pomiješane unutar zajednice Rta dobre nade.

Također razne hrane se nalaze u njihovoj kulturi.

Ponovo to je jedan predivan miks kultura svijeta, i to je jedna od velikih blagodati koje Islam ima za svijet.

Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je bio okružen svim nacionalnostima.

Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, nije se pokorio arapskom nacionalizmu, nego je učio druge da su najbolji među muslimanima onaj koji je najjači u vjeri.

To nema veze sa bojom tvoje kože, niti ima veze sa tvojom klasom ili porijeklom.

Tako da muslimani Rta dobre nade nastavljaju u ovoj tradiciji.

Oni su mogli napraviti preko 150 džamija unutar Rta dobre nade i okolnih naselja.

Oni su mogli da pošalju vani svoje učače Kur’ana širom Južne Afrike, i južne hemisfere.

Od njih imaju koristi mnogi dijelovi muslimanskog svijeta danas.

Ovo je dio ostavštine borbenosti.

Od ranih vremena šejh Jusuf iz Makasara, Tuan Guru, i svi oni koji su se borili da očuvaju arapski jezik, oni koji bi ustajali u sredini noći i klanjali noćni namaz, oni koji bi učili Kur’an, iako su mučeni do sve pred smrt.

Kroz ovu borbu Islam nastavlja da cvijeta, i muslimani su u stanju da učestvuju u borbi drugih naroda, u drugim dijelovima svijeta.

Tako da mi ponovo otvaramo ovaj dragulj mudrosti, jednu neispričanu priču Islama, neispričanu priču svijetske historije.

Ostavljam vas sa ovim u miru.

Autor: Samir Peco, student Islamskog univerziteta u Kasimu

www.s-d-o.org