Čudan li je primjer insana, ne cijeni blagodati dok ih ima, već se često žali kako mu u životu malo toga štima.

A tek kad ga sustignu posljedice djela ruku njegovih, Rabba se svoga u očaju sjeti: „Pomozi me sad, pa ću pokoran biti, neću zaboravit Te, već ću zahvalan rob biti!“

Tek kad život njegov okruže s strana svih musibeti i belaji, i kad izgubi nadu da će mu neko od insana u pomoć priskočiti, tek tada insan spozna da mimo Njega Jedinog niko mu drugi ne može pomoći.

Ali zašto čekati belaj da se desi, pa da se duša pod teretom grijeha poput grane povije i slomi?

Zašto odgađati povratak Milostivom, i zašto se mimo Njega tuđoj pomoći uzalud nadati?

Zašto  nam je spomen Gospodara daleko od srca, a vjeru teretom i brigom vidimo?

Zašto insan blagodati malo cijeni, i stalno kukamo da smo uskraćeni?

Zašto se uspoređujemo s onima koji imaju više ovosvjetskih ukrasa, zaboravivši da ima i ljudi kojima je obrok nasušna potreba?

Šta čekamo, već suze odmah treba liti žaleći za vremenom što se  u haramu provelo!

Samo se tako duša može smiriti, jer je ponos insana u pokornosti Onome Koji mu život pokloni!

„A kad ljude nevolja snađe, oni se Gospodaru svome pokajnički obraćaju, a poslije, kad im On dâ da okuse milost Njegovu, odjednom neki od njih Gospodaru svome druge ravnim smatraju, da bi bili nezahvalni na onome što im Mi dajemo. “Pa uživajte, a saznaćete!” Kur’an, Er-Rum, 33-34.

Piše: Nedim Botić