Popularno je mišljenje da je dan rođenja Poslanika salallahu alejhi ve sellem 12. rebiul-evvel u “Godini slona”, tj. godini u kojoj je abesinijski vladar Abraha s vojskom sa slonovima krenuo da sruši Kabu u Mekki. Međutim, većina muslimana nije svjesna da je postojalo veliko razilaženje oko preciznog datuma rođenja Poslanikana salallahu alejhi ve sellem i jako je moguće da to nije bio 12. rebiul-evvel i da to nije najjače mišljenje.

Ne postoji nijedna predaja u poznatih šest hadiskih zbriki koja određuje kad je Poslanik salallahu alejhi ve sellem rođen. Postoji predaja koja određuje dan kad je rođen, ali ne i datum. Ebu-Katade prenosi da je jedan beduin došao Poslaniku salallahu alejhi ve sellem i pitao ga o postu ponedjeljkom, na što je Poslanik salallahu alejhi ve sellem odgovorio: “To je dan u kojem sam rođen i dan kad je počela objava” (bilježi Muslim). Dakle, Poslanik salallahu alejhi ve sellem je rođen u ponedjeljak, ali kojeg mjeseca i koje godine? Za tu informaciju moramo se okrenuti drugim izvorima. Ponovo ovdje nalazimo da nijedna standardna knjiga hadisa ne prenosi nikakav prezican datum. Međutim, postoji predaja, čiju jačinu osporavaju neki islamski učenjaci, i to u Bejhekijevom Sunenu (tom 1, str. 79), u kojoj Suvejd ibn Gafla prenosi: “Poslanik salallahu alejhi ve sellem i ja rođeni smo u istoj godini, a to je ‘Godina slona’.” Određeni drugi dokazi također ukazuju na to da je on rođen u istoj godini, tako se da iz proširenih hadiskih knjiga mogu skupiti dva dijela informacije:

1. rođen je u ponedjeljak (to je potvrđeno)
2. rođen je u “Godini slona” (vjerovatno tačno).

Ako se okrenemo ka historiji, također nailazimo na određen broj datuma koji se odnose na rođenje Poslanika salallahu alejhi ve sellem. Ibn-Ishak (preselio 150. po Hidžri), najraniji i najjači biograf Poslanika salallahu alejhi ve sellem, kaže, bez ikakvog seneda (lanca prenosilaca), da je Poslanik salallahu alejhi ve sellem rođen 12. rebiul-evvela u “Godini slona”. Između Ibn-Ishaka i rođenja Poslanika salallahu alejhi ve sellem ima skoro dva stoljeća, tako da nam treba ipak nešto više dokaza da bi se odredio datum.

Još jedan jako bitan rani izvor jest Ibn-Saad (preselio 230. po Hidžri), koji u svom djelu Tabakat spominje mišljenja nekoliko ranih autoritetau vezi sa datumom rođenja Poslanika salallahu alejhi ve sellem.

Po redoslijedu, oni su:

1. ponedjeljak, 10. rebiul-evvel u “Godini slona”
2. ponedjeljak, 2. rebiul-evvel
3. “Godina slona”, bez preciznog datuma.

Zanimljivo je da Ibn-Saad, jedan od najjačih historičara ranog islama, uopće nije spomenuo datum 12. rebiul-evvel kao mogućeg kandidata. Naravno, posljednja dva mišljenja su tačna i nisu u koliziji s nekim određenim datumom, ali na osnovu ranih izvora koji daju samo ovu informaciju može se reći da njima precizni datum rođenja Poslanika salallahu alejhi ve sellem uopće nije bio poznat, tako da su ovdje samo dali informacije koje su imali.

Ibn-Kesir (preselio 744), poznati historičar srednjeg islamskog perioda, u svom kapitalnom djelu El-Bidaje ve nihaje također spominje niz mišljenja u vezi s ovim. On navodi da većina učenjaka vjeruje da je Poslanik salallahu alejhi ve sellem rođen u ponedjeljak u rebiul-evvelu, ali su se razišli oko tačnog datuma u mjesecu. Neka od ovih mišljenja jesu:

2. a) 2. rebiul-evel. Ovo mišljenje odabrao je Ebu-Mašar El-Sindi (preselio 171. po Hidžri), jedan od prvih učenjaka sire (biografije) Poslanika salallahu alejhi ve sellem, kao i poznati malikijski sudija i učenjak Abd El-Ber (pr. 463). Također je ovo naveo El-Vakidi (pr. 207. po Hidžri) kao moguće mišljenje. (El-Vakidi je jedan od najjačih ranih učenjaka islama, uprkos njegovoj slabosti kao prenosioca hadisa.)
3. b) 8. rebiul-evvel. Ovo je bilo odabrano mišljenje učenjaka iz Endelusa Ibn-Hazma (pr. 456. po Hidžri) i mnogih drugih učenjaka. Imam Malik (pr. 179. po Hidžri) prenio je ovo mišljenje od Ez-Zuhrija (pr. 128. po Hidžri) i Muhammeda ibn Džubejra ibn Mutima. Ibn-Abd El-Ber, dok se pripisivao prvom mišljenju (2. rebiul-evvel), rekao je da je ovo drugo mišljenje (8. rebiul-evvel) zapravo mišljenje većine historičara. Ibn-Dihja (pr. oko 610. po Hidžri), jedan od prvih koji je napisao studiju na temu rođenja Poslanika, također je smatrao da je ovo mišljenje najjače.
4. c) 10. rebiul-evvel – ovo se prenosi od Ibn-Asakira (pr. 571. po Hidžri) od Ebu-Džafera El-Bakira (pr. 114. po Hidžri), jedan od potomaka Poslanika salallahu alejhi ve sellem i navodnih imama šiita. Ovo je i mišljenje El-Šabija (pr. 100. po Hidžri), poznatog učenjaka i učenika ashaba, kao i El-Vakida (pr. 207. po Hidžri).
5. d) 12. rebiul-evvel. Ovo je mišljenje Ibn-Ishaka (pr. 150. po Hidžri), koji to prenosi bez navođenja ikakvih izvora. U drugim izvorima prenosi se kao mišljenje Džabira i Ibn-Abbasa, ali ponovo ne postoji sened (lanac prenosilaca) u bilo kojoj knjizi izvora. Ibn-Kesir kaže: “A to je inače rašireno mišljenje po ovom pitanju, a Allah najbolje zna.” Ja nisam mogao naći da se ovo mišljenje pripisuje bilo kojem drugom autoritetu iz prvih nekoliko generacija islama.
6. e) 17. rebiul-evvel. To je mišljenje nekih šiitskih učenjaka, a to se odbija od većine sunnitskih autoriteta.
7. f) 22. rebiul-evvel. Ovo je mišljenje koje se pripisuje Ibn-Hazmu.
8. g) U ramazanu, bez određenog datuma, u “Godini slona”. Ovo je mišljenje poznatih ranih historičara El-Zubejra ibn El-Bekkara (pr. 256. po Hidžri), koji je napisao prvu i najjaču historiju Mekke, a neki rani autoriteti složili su se s njim.
9. h) 12. ramazana, u “godini slona”. Ovo mišljenje se pripisuje Ibn Asakiru, a držali su ga još neki rani autoriteti islama.

Ovo su najdominatnija mišljenja po pitanju datuma rođenja Poslanika salallahu alejhi ve sellem. Međutim, ovo ni u kojem slučaju nije sveobuhvatno. Naprimjer, jedan savremeni istraživač zaključio je da je 9. rebiul-evvel najjači kandidat za najtačniji datum, dok je nekoliko ranijih autoriteta čak osporilo godinu rođenja, tvrdivši da je 10. ili 23. godina po Hidžri ili 40 godina nakon “Godine slona”.

Zašto je mišljenje da je pravi datum 12. rebiul-evvel tako popularno?

Kao što se može vidjeti, postoji više mišljenja u vezi sa datumom rođenja Poslanika salallahu alejhi ve sellem. Neka od njih razlikuju se za mjesec, a druga čak i u pogledu godine. Međutim, većina historičara i učenjaka složila se da je on rođen u ponedjeljak, u rebiul-evvelu, u “Godini slona”, što odgovara 570. ili 571. godini gregorijanskog kalendara.

Unutar samog rebiul-evvela imamo niz mišljenja. Od svih tih datuma dva datuma, i to 8. rebiul-evvel i 10. rebiul-evvel, bila su ustvari najpopularnija mišljenja u prvih pet stoljeća islama, a naročito se puno poštovao 10. Zašto je onda 12. rebiul-evvel smatran najpopularnijim u naše vrijeme, u tolikoj mjeri da većina ljudi nije uopće svjesna drugih mogućnosti? Pitanje postaje još zanimljivije u svjetlu činjenice da ovo mišljenje prenosi Ibn-Ishak bez navođenja ikakvog lanca prenosilaca. Ovo se može objasniti, a Allah najbolje zna, kroz dva faktora.

Prvi faktor je popularnost Ibn-Ishaka. Njegova knjiga biografije Poslanika salallahu alejhi ve sellem primarni je izvor informacija po pitanju rođenja Poslanika salallahu alejhi ve sellem, pa je postala standardni izvor za sva kasnija pisanja, a mnogi učenjaci jednostavno su kopirali njegova mišljenja u svoje knjige, ne uzimajući u obzir ostala mišljenja (neka od tih mišljenja bila su jača kod ranijih učenjaka).

Drugi faktor, i možda jači od prvog, jest taj da, kad je prva grupa ljudi (kasnije će biti govora o kome je riječ) uzela da proslavi prvi rođendan Poslanika salallahu alejhi ve sellem kao javni praznik, desilo se da su uzeli ovo mišljenje (12. rebiul-evvel), tako da, kad se kasnije proširila praksa obilježavanja mevluda, proširio se i ovaj datum. Ovo također objašnjava zašto je Ibn-Abd Al-Bar, pišući prije nastanka mevluda u 15. stoljeću po hidžri, naveo da je najjače mišljenje i najraširenije među svijetom 8. rebiul-evvel, ali ipak je Ibn-Kesir pišući tri stoljeća poslije, nakon što je mevlud predstavljen javnosti kao javni festival, naveo da je 12. rebiul-evvel najraširenije i najjače mišljenje.

Zaključak

Tačan datum rođenja Poslanika salallahu alejhi ve sellem uvijek je bio predmet razilaženja među klasičnim učenjacima. Ništa autentično (sahih) nije preneseno u standardnim knjigama hadisa, a ovo samo po sebi pokazuje da to nije imalo neki značaj u njihovo vrijeme kao što je imalo kasnije.

12. rebiul-evvel jak je kandidat za tačan datum rođenja Poslanika salallahu alejhi ve sellem, ali 2, 8. i 10. također imaju jaku podlogu, dok od svih 8. rebiul-evvel ima najveću težinu.

Porijeklo mevluda

Historičari, šerijatski pravnici i teolozi svih grupa i pravaca jasno su se složili da Poslanik salallahu alejhi ve sellem nikad nije lično naredio njegovim sljedbenicima da slave njegov rođendan niti je to bila praksa koja je bila poznata u prvih nekoliko stoljeća islama, tako da nastaje pitanje kako je ova praksa institucionalizirana i koja je bila prva grupa koja je došla na ideju slavljenja rođendana Poslanika salallahu alejhi ve sellem.

Prvi spomen mevludskog slavlja u bilo kojem historijskom djelu dolazi nam u pisanjima Džemaluddina ibn El-Memuna, koji je preselio 587. hidžretske/1192. po Isau. Njegov otac bio je veliki vezir fatimidskog (šiitskog) halife El-Emira (vladao 494–524. po Hidžri/1101–1130. po Isau). Iako je Ibn-Memunovo djelo sada izgubljeno, mnoge njegove dijelove citirali su kasniji učenjaci, naročito najveći poznati historičar srednjovjekovnog Egipta, El-Markezi (preselio 845/1442) u svom kapitalnom dijelu Mawā’īẓ al-i’tibār fī khiṭaṭ Miṣr wal-amṣār (skraćeno u Hitat). El-Markezijeva knjiga je standardni izvor informacija za Fatimidski i rani Memlučki Egipat. Ono što odlikuje ovo djelo u odnosu na sva ostala jest to da je opširno i sveobuhvatno, ali i činjenica da je El-Markezi citirao mnoga rana djela koja su sad izgubljena i jako se brinuo da navodi sve svoje izvore, a to je bila jako rijetka praksa u to vrijeme.

El-Markezi se oslanja na djelo Ibn-El-Memuna za informacije koje se tiču društvene, političke i religiozne prakse šiita fatimija početkom 16. stoljeća. To je bio period kad je Ibn-El-Memunov otac radio za Fatimidski hilafet. Zbog visoke pozicije u kojoj je njegov otac uživao, Ibn-El-Memun prenio je dosta detalja koje je drugim historičarima bilo nemoguće saznati.

Prije nego što nastavimo jako je bitno da ukažemo na neke činjenice u vezi s Fatimidskom dinastijom. Ta dinastija uspostavljena je kao rival dinastiji Abasija u Bagdadu. Fatimidi su osvojili Egipat 358. po Hidžri ili 969. po Isau i osnovali Kairo. Oni su tvrdili da su porijeklom iz porodice Poslanika salallahu alejhi ve sellem  (tvrdnja koji su svi ostali smatrali izmišljenom) i slijedili su ogranak šiita koji slijede sedam imama, poznat još pod nazivom ismailije. Njihovi običaji i tradicija bili su toliko drugačiji od drugih ogranaka islama da su svi suniti i čak mnoge druge skupine šiita proglasile da su fatimije izašle iz okvira islama. Ismailije su dale novo tumačenje za pet temelja islama do tog stepena da nisu više prakticirali obrede kao drugi muslimani (kao pet dnevnih namaza). Intelektualni (čak i biološki) potomci Fatimidskog hilafeta u našem vremenu mnogobrojni su. Naročito imami sekte Ismail Age Hana, kao i Bohri imami imaju svoje korijene i direktnu uzlaznu lozu sve do Fatimidskog hilafeta, kao i grupa koju zovu Druzi. Upravo je Fatimidska šiitska dinastija bila prva koja je uvela slavlje mevluda.

Da se vratimo na temu. El-Markezi u svom Hitatu citira Ibn-El-Memuna, koji je pisao o događajima iz 517. nakon Hidžre:

“Zatim je došao mjesec rebiul-evvel i počet ćemo događaje ovog mjeseca spominjući stvari koje su postale poznate, a to je rođendan našega gospodara prvoga i posljednjega, Muhammeda, na trinaesti dan. I putem sadake halifa je dao 6000 dirhema od fonda nadžava (ismailijski propis davanja desetine zarade), od darul-fitra donio je 40 jela od peciva, a iz komore onih kojima je dato povjerenje i brižnika kaburova u kojima leže između Hilla i Karafa, Ehlul-bejt (Poslanikova porodica), dao je šećer, bademe, med, i ulje od sezama kao poklon svakom kaburu. Njegov vezir dobio je naredbu da podijeli 200 kg slatkiša i 500 kg hljeba.”

Sami citat jasno nam ukazuje da je mevlud bio čvrsto uspostavljen i raširen u to vrijeme.

Još jedan rani izvor koji spominje mevlud jest djelo Nuzhatul-Muqlatayn fī Akhbārtal-Dawlatayn Ibn El-Tuvejra (pr. 617/1220), koji je radio kao sekretar Fatimidske dinastije i svjedočio je prijelazu vlasti s Fatimida na Ejubide, a to se desilo 567/1071. Njegove vještine bile su toliko cijenjene da je na kraju radio za vladu samog Salahuddina Ejjubije. Ibn-El-Tuvejr također je opisao glamur, raskoš i napuhanost koji su pratili mevlud. On opisuje i detalje (pogledaj Nuzhat, str. 217-219) ogromnih količina hrane koja se dijelila tog dana, posebno oko kaburova u Kairu (neke od njih fatimije su smatrale kaburovima njihovih imama). Centar raskoša, naravno, bio je halifin dvor i samo je elita mogla biti prisutna. Cijelo slavljenje kulminiralo bi pojavom halife (koji je bio živi imam šijama) s jednog prozora palače, a njegovo lice bilo bi prekriveno turbanom. On se lično ne bi usudio govoriti, nego bi njegovi privatni tumači signalima davali do znanja masi da je halifa uzvratio na njihov pozdrav i da je vidio njihovu ljubav prema njemu. Zatim bi se razni pjesnici i govornici obratili publici da bi vrhunac bio u obraćanju hatiba Azharske džamije (Azhar je tada bio centar ismailijske nauke).

Mevlud nije bio jedino slavlje koje su sponzorirale fatimije. El-Markezi u svom Hitatu (tom 1, str. 490) ima čitavo poglavlje posvećeno fatimijskim praznicima. Pod naslovom “Spomen dana koje su fatimije uzele kao praznik i slavlje tokom godine, na kojima bi se stanje naroda popravilo i blagodati povećale” on piše:

“Fatimidski halifa imao je kroz godinu niz festivala i slavlja, a to su: 1. Nova godina, 2. Slavlje povodom početka nove godine, 3. Dan Ašure, 4. Slavljenje rođendana Poslanika salallahu alejhi ve sellem, 5. Slavljenje rođendana Alije, 6. Slavljenje rođendana Huseina, 7. Slavljenje rođendana Hasana, 8. Slavljenje rođendana Fatime, 9. Slavljenje rođendana halife, 10. Prvi dan redžeba, 11. Petnaesti dan redžeba, 12. Prvi dan ša’bana, 13. Petnaesti dan ša’bana, 14. Festival ramazana, 15. Prvi dan ramazana, 16. Sredina ramazana, 17. Kraj ramazana, 18. Dan hatma, 19. Dan Ramazanskog bajrama, 20. Dan Kurban-bajrama, 21. Dan zimske odjeće, 22. Dan ljetne odjeće, 23. Dan osvajanja Egipta, 24. Dan Nevruza (perzijski festival), 25. Dan dubokog poštovanja (kršćanski praznik), 26. Božić (kršćanski praznik), 27. Dan velikog posta (kršćanski praznik), 28. Dan Gadir Huma.”

Kao što se vidi, fatimije su voljele slaviti. Razlog zašto su imali toliko praznika je jasan, a to suptilno navodi El-Merkezi u svom naslovu. Kao glavni rival Abasidima, Fatimidi su očajnički pokušavali legitimizirati svoju vlast u očima naroda, a jedan od načina bio je taj da masama daju poklone na ove dane i povod da budu sretni. El-Markezi do u detalje spominje vrste poklona koji su davani u danima ovih slavlja. Nekad su to bila egzotična jela od mesa i hljeba i većina tadašnjih slatkiša i peciva, a na Dan odjeće čak i posebna vrsta odjeće. Bilo ko da je bio u Kairu može posvjedočiti napuhanosti fatimidskih građevina, ali Fatimidi nisu samo kroz arhitekturu željeli dokazati da su bolji od Abasida.

Druga stvar koja se treba spomenuti jest to da ima mnogo paganskih (mnogobožačkih) festivala za kršćanske i zoroastrijske građane. Sve se ovo radilo da bi se udovoljilo ovim manjinama i da bi se spriječila njihova pobuna protiv države.

Ovdje se mora spomenuti nekoliko faktora:

1. Od svega spomenutog vidi se da su Fatimidi institucionalizirali niz godišnjih praznika, a svi su oni pri sebi imali blistavost, napuhanost i glamur. Glavna slavlja bili su rođendani Poslanika salallahu alejhi ve sellem i šiitskih imama, kao i dan Gadir Huma (dan za koji šije svih pravaca vjeruju da je u njemu Poslanik odredio Aliju da bude njegov nasljednik). Kao što je spomenuto prije, primarni cilj tolikog slavlja i blistavosti bio je dodvoravanje masama. Takva javna slavlja dočekivala bi se kao javni praznici i kao dani koji se poštuju i u kojima se uživaju dobra hrana i slatkiši uz komplimente državi.
2. Mi se također možemo usuditi da damo grubu procjenu u pogledu ere u kojoj je mevlud uveden. Bez bilo kakvih drugih izvora nemoguće je rekonstruirati precizan datum kad su fatimije uvele mevlud. Međutim, sjetimo se da je El-Markezijeva historija (Hitat) samo jedna kompilacija brojnih historija koje su sada nestale. Mnoge od ovih historija, kao one od Ibn-Memuna i Ibn-Tuvara, pisane su od svjedokâ tog vremena. Moderni učenjaci analizirali su izvore El-Markezijeve historije i pokazali da se za svaku eru oslanjao na određene autore. Za događaje iz 3, 4. i 5. hidžretskog stoljeća preuzimao je građu od autora drugih djela i tek je za događaje iz 6. hidžretskog stoljeća citirao Ibn-El-Memuna. S obzirom na to da se prvi spomen mevluda nalazi u hronikama Ibn-El-Memuna, možemo se usuditi da iznesemo hipotezu da je mevlud prvi put proslavljen u 6. hidžretskom stoljeću.
3. Svi mevludi uvedeni od fatimija imali su veze s Poslanikovom salallahu alejhi ve sellem porodicom, osim mevluda za samog Poslanika salallahu alejhi ve sellem. Šiitska priroda Fatimidske dinastije, zajedno sa drugim slavljima koja su prakticirali, jasno nam govori da je cijeli koncept slavljenja rođendana šiitski koncept i da je cilj veličanje statusa imama šiizma. Ustvari, ove izvorne knjige spominju da se u danima ovih drugih mevluda većina ceremonija održavala oko kaburova i harema fatimija i na tim mjestima bila bi podijeljena većina hrane. Fatimije su jasno željele promovirati kult imama i Ehlul-bejta i uzdići svoje vjerske figure. Kad se Fatimidska dinastija srušila, drugi mevludi jednostavno su zaboravljeni jer nisu imali nikakvog značaja za sunite, ali se mevlud Poslanika salallahu alejhi ve sellem nastavio. Drugim riječima, mevlud je nastao kao ismailijski festival iako je na kraju izgubio svoje veze sa šiizmom.
4. Najraniji spomen (onaj od Ibn-El-Memuna) izričito navodi da je mevlud slavljen 13. rebiul-evvela. Učenjaci su rekli da je ovo ili greška (a to samo dokazuje da je Ibn-El-Tuvejr tačno pisao da se slavilo 12. rebiul-evvela) ili da je na početku institucionaliziran 13. rebiul-evvela, ali u toku generacije on se pomjerio na 12. Kako god bilo, od sredine 6. stoljeća po Hidžri mevlud je bio službeni praznik fatimija u Egiptu.

Sad se s pravom neko može zapitati: kako je to mevlud izašao iz Egipta i proširio se po islamskom svijetu? I za to postoji odgovor.

Mevlud u sunitskim zemljama

Najraniji spomen mevluda u sunitskim zemljama nalazi se u knjizi historije koju je napisao Imad Al-Dīn al-Iṣfahānī (pr. 597/1200) pod nazivom Al-Barq al-Shāmī. Ovo djelo spominje glavne političke prilike u Velikoj Siriji (ili Šamu) tokom posljednjih 30 godina 6. hidžretskog stoljeća, a naročito ratove između muslimana i krstaša. Nažalost, originalno djelo ostaje kao rukopis i još se mora urediti, ali postoji određen broj sažetaka. Najpoznatiji od njih je Sanā al-Barq al-Shāmī od El-Bundarija, iz kojeg ćemo navoditi citate (str. 49–52).

Godine 566/1170. brat Nūra Al-Dīna Al-Zangija (569/1174) preselio je u Mosulu, poznatom gradu u Iraku. Al-Zangī je bio poznati vođa Zangidske dinastije i pomogao je čuvenom Salahuddinu Ejjubiji da dođe do slave. Posjetio je Mosul da bi riješio neki nesporazum u vezi s nasljednikom svog brata, koji je bio upravnik tog područja. Tu je, kažu nam historičari, sreo Omera El-Mullu, koji je bio upravnik závījā (sufijski ogranak). Ovaj závija bio je popularan i posjećivali su ga lokalne vođe i ugledni ljudi, a posebno: “…svake godine, tokom dana mevluda Poslanika salallahu alejhi ve sellem, on bi pozvao upravnika Mosula, zajedno s pjesnicima, koji bi došli i pjevali pjesme i bili bi nagrađeni za ovo.” (Pogledaj: Ibn Kesir, El-bidaje ve nihaje, tom 12, str. 782)

Ovaj kratki citat iznad najraniji je citat koji postoji o javnom mevludu u sunitskim zemljama. Osoba koja je to pokrenula, Omer El-Mulla, jest poštovan sufijski asket, a ne vjerski učenjak. Ne znamo puno detalja o njegovom životu, čak ni o njegovoj smrti. I dok je historičar Imad Al-Dīn tvrdio da je on bio Allahov evlija (štićenik, odabrani rob – tako tvrde svi koji su kopirali priču iz Al-Dīnovog djela), drugi učenjak jako se razišao s njim. Ibn-Redžeb (pr. 759. po Hidžri) u svom biografskom rječniku Dhayl Ṭabaqat al-Ḥanabilah spominje El-Mullu, također ukratko, u kontekstu jednog poznatog hanbelijskog učenjaka. U poglavlju o Muhammadu b. Abdu Al-Bākīju (pr. 571. po Hidžri), koji je bio hanbelijski učenjak iz Mosula, on spominje kako je El-Mulla jako poštovao Mosul i da se desio neki nesporazum između njih dvojice, što je na kraju dovelo do toga da Al-Bāqī lažno bude optužen za krađu, zbog čega je na kraju i prebijen. Piše Ibn-Redžeb (Dhayl, tom 1, str. 254): “Što se tiče ovog Omera, on se javno pokazivao kao bogobojazna osoba i asket, ali ja vjerujem da je on sljedbenik novotarskih skupina. A ovaj incident (misli na El-Bakija) također pokazuje nepravdu njegovu i prelaženje svih granica protiv drugih”. I Ibn-Kesir spominje da kad je Zangi poništio sistem nepravednih poreza koji je nametnuo ljudima, El-Mulla mu je napisao pismo napadajući ga zbog ukidanja tih poreza i rekavši mu da će ovo dovesti samo do porasta zla na Zemlji. Na to mu je Nūr Al-Dīn odgovorio:

“Allah je stvorio stvorenja i propisao šerijat i On zna najbolje šta je za njih dobro i korisno. Ako je On znao da treba biti porast (u porezu), On bi to onda i propisao nama, tako da nema potrebe da uzimamo više od onoga koliko nam je Allah odredio jer ko god doda šta na šerijat taj je pretpostavio da šerijat nije kompletan i da ga on treba kompletirati. To je oholost prema Allah, i protiv onoga što je On propisao, ali tamni umovi nikad neće biti upućeni, a molim Allaha da nas sve uputi na pravi put” (El-bidaje ve nihaje, tom 12, str. 805).

U onom što bi se moglo nazvati klasičnom zamjenom uloga vladar je bio taj koji je ukorio “evliju” kad je El-Mulla ustvari podržavao prikupljavanje nepravednih poreza, dok je Nur Al-Din krenuo da to uništi.

Prije nego što nastavimo vrijedno je spomena da je mevlud koji je institucionalizirao El-Mulla imao u sebi elemente pjesme u slavu Poslanika salallahu alejhi ve sellem i ništa više od toga. Nažalost, historijske knjige ne spominju prirodu sadržaja ovih pjesama, međutim, ne bi bilo pretjerano pretpostaviti da su u ovoj ranoj fazi ove pjesme slavile Poslanika salallahu alejhi ve sellem na način koji on zaista zaslužuje i bez pripisivanja božanskih atributa, koje su kasnije pjesme uključile.

Mosul je bio smješten u relativno maloj provinciji i ostao je pod kontrolom velikog Zangidskog carstva, pa je bilo sasvim normalno da se slavljenje mevluda održava u Mosulu, s tim da to neće pridobiti previše pažnje niti će imati veliki budžet. Naprotiv, da bi se sve ovo desilo, moralo je biti sponzorirano od dinastije koja bi to mogla sebi priuštiti, a ova dinastija pronašla se u susjednoj provinciji Irbila, manje od dana putovanja od Mosula. Kako su se vijesti o mevludu širile u ovaj grad, Muẓẓafar Al-Dīn Kokburi (pr. 630/1232), vladar polunezavisne provincije, preuzeo je na sebe ulogu da slavi mevlud na jako raskošan način. Bilo je potrebno još nekoliko decenija da se mevlud proširi do Irbila, ali na kraju, negdje na početku 7. stoljeća po Hidžri, Muẓẓafar Al-Dīn postao je poznat po luksuznim mevludima, koje je finansirao iz državne kase njegove provincije.

Historičar Ibn-Haldun (pr. 681/1282) spominje da je Muẓẓafar Al-Dīn bio poznat po svojoj darežljivosti jer je napravio dosta tekija za sufije. Ibn-Hallikan je također bio iz Irbila i bio je prijatelj Muẓẓafara Al-Dīna i svjedočio je slavlju mevluda iz prve ruke. On u svom djelu Wafayāt al-Ayān (tom 5, str. 78-79) piše:

“Dva dana prije mevluda Muẓẓafar Al-Dīn uzeo bi deve, krave i ovce – veliki broj njih, ne može se prebrojati – i poslao bi ove životinje u pratnji bubnjeva i pjesme i drugih instrumenata dok ne bi došli do velike otvorene livade van grada. Tada bi ove životinje bile zaklane i kazani bi se postavili i pravile bi se razne vrste jela dok na kraju ne bi došla noć prije mevluda. Tu noć on bi dozvolio da se pjevaju sammase (posebna vrsta pjesme) u njegovom dvoru i onda bi se spustio do ljudi, i pratilo bi ga bezbroj svijeća. Među ovim svijećama bile su dvije ili četiri koje su bile toliko ogromne da se svaka morala nositi na mazgi, a iza nje je bio čovjek koji se brinuo da svijeća ostane uspravna na mazgi, dok nije došla do sufijske tekije. Tada, na samo jutro mevluda, naredio bi da se uzme kraljevska odora i iznese iz dvorca do sufijske tekije, i to rukama sufija lično. Svaki sufija nosio bi skupu odjeću i oni bi hodali u redu, jedan iza drugoga. Toliko ih je bilo da ni sam ne znam tačan broj. Tada bi se Muẓẓafar Al-Dīn lično spustio do sufijske tekije i svi uglednici i vođe i gospoda sjedili bi zajedno. Stolica bi se donijela za govornika, a Muẓẓafar Al-Dīn lično bio bi u posebnom tornju od drveta. On je imao mnogo prozora; neki od njih bili su okrenuti prema ljudima, a drugi ka otvorenoj ledini, a to je bila velika ledina. Pješadija bi se također okupila. Tako je Muẓẓafar Al-Dīn slušao cijeli dan, ponekad gledajući ljude i ceremoniju, a ponekad u pješadiju, i to bi se tako nastavilo sve dok pješadija ne završi proceduru. Tada bi se stavila trpeza za siromašne i za sve koji su željeli jesti s nje, kao i hljeb i druge vrste hrane, koju nisu mogao prebrojati. Postojala je i druga trpeza za ljude iz tekije i one koji su bliski prijestolju i dok bi ceremonija išta svojim tokom, on bi prozivao svakog govornika po imenu, pa ugledne i vođe, kao i goste koji su došli za ovu godinu: učenjake, govornike, pjesnike i dao bi svakom od njih odjeću i onda bi se oni vratili na svoja mjesta. Kad bi se ovo završilo, oni bi se svi okupili oko trpeze. To bi se nastavilo do ikindije ili čak nakon toga i proveli bi cijelu noć tu i pjesme bi se nastavile do idućeg dana. To bi se tako radilo svake godine i ovo što sam ja opisao samo je skraćena verzija realnosti jer kad bih spomenuo detalje, to bi bilo predugo za čitanje. Na kraju, kad bi se ove ceremonije završile, dao bi poklon u novcu svakom gostu koji je došao izdaleka kako bi se mogao od tog novca vratit kući. Ja sam već spomenuo da, kad je Ibn-Dihja prošao pokraj Irbila, napisao je djelo o mevludu, zbog onoga što je vidio da radi Muẓẓafar Al-Dīn, i zbog toga mu je dato hiljadu zlatnika i darežljivo je ugošten tokom svog boravka.”

Jasno se vidi da je ceremonija Muẓẓafara Al-Dīna bila jako ukrašena i napuhana i privukla bi velike mase ljudi, kako lokalnih stanovnika, tako i onih koji su van države. Činjenica da su proslave Muẓẓafara Al-Dīna imale veću popularnost od onih Omera El-Mulle odigrala je ključnu ulogu u širenju običaja mevluda.

Zbog ovoga je jasno da je mevlud uvezen u sunitske zemlje na početku 7. hidžretskog stoljeća, kroz djela Omera El-Mulle, a zatim Muẓẓafara Al-Dīna. Niz savremenih autora i historičara dokazuju ovo van razumne sumnje. Jedan od autora iz tog vremena bio je Abū-Shāmah Al-Maqdisi (pr. 665. po Hidžri), poznati historičar iz Damaska. On je napisao niz djela, a najpoznatije je Kitāb al-Bāʻith ʻalā inkār al-bidaʻ wal-ḥawādith. U tom djelu on slijedi mišljenje da vjerske inovacije ili novotarije mogu bili ili pokuđene ili pohvalne (teološko mišljenje koje je jako diskutabilno i predmet razilaženja kod učenjaka i to zaslužuje posebnu studiju) i smatra da je mevlud nešto pohvalno. Nama sada ovdje nije bitno šerijatsko mišljenje Abū Shāmaha u vezi s mevludom, nego njegov historijski kontekst.

On piše u svom djelu Kitāb al-Bāʻith ʻalā inkār al-bidaʻ wal-ḥawādith (verzija štampana u Kairu 1978, str. 24):

“I od najboljih stvari uvedenih u naše vrijeme jest ono što se dešava u gradu Irbilu – da ga Allah sačuva – svake godine na dan rođenja našeg Poslanika. Na ovaj dan sadaka se dijeli i dobra djela se rade, raskoš se pokazuje i sreća je svuda. I ne samo da je to korisno za siromašne – to je javna demonstracija ljubavi prema Poslaniku salallahu alejhi ve sellem i pokazivanje poštovanja prema njemu i počast u srcima onih koji rade ovo slavlje, i zahvalnost Allahu zbog toga što nam je On ukazao blagodat postojanja Poslanika salallahu alejhi ve sellem, koji je poslan kao milost svjetovima. Prva osoba koja je ovo radila bio je neki čovjek iz Mosula, po imenu šejh Omer ibn Muhammad El-Mulla, poznati bogobojazni čovjek, i bilo je da su namjesnik Irbila i ostali uzeli ovaj običaj od njega.”

Iz ovog citata jasno se vidi da je običaj mevluda već bio poznat Abū-Shāmahu u Damasku, ali on naglašava da se slavlja mevluda dešavaju u Irbilu, a ne u Damasku. U ovoj fazi, tj. sredinom 7. stoljeća po Hidžri, vijesti o mevludu došle su do Damaska, a on je oko 800 km od Irbila,, a sami Damask još treba da ima svoj mevlud.

Također je šokantno koje sličnosti postoje između mevluda koji su slavile fatimije i onoga koji je finansirao Muẓẓafar Al-Dīn. U oba slučaja, nakićenost, napuhanost i glamur bili su tu radi naroda i sigurno da je to ostavilo velik trag na popularnost ovih vladara kod ljudi.

Jako je bitno vratiti se nekoliko decenija i spomenuti drugi osnovni oblik mevluda (ako se može tako i nazvati). Ova verzija nalazi se u putopisu Ibn-Džubejra (pr. 641. po Hidžri), koji je krenuo iz Endelusa (muslimanske Španije) da bi obavio hadždž i proveo naredna 4 mjeseca u muslimanskim zemljama da bi se na kraju vratio u Sjevernu Afriku i zabilježio svoja putovanja. Ibn-Džubejr je ušao u Mekku 579. po Hidžri i spomenuo da je prvog ponedjeljka u rebiul-evvelu kuća Poslanika salallahu alejhi ve sellem, u kojoj se pretpostavlja da je rođen, bila otvorena za posjetioce, s još nekim historijskim mjestima povezanim sa životom Poslanika salallahu alejhi ve sellem, tako da bi posjetioci mogli ući u ove kuće i tražiti bereket u tome.

Jasno je, dakle, da su stanovnici Mekke radili nešto posebno na dan rođenja Poslanika salallahu alejhi ve sellem, a to je da bi otvarali kuću u kojoj je, navodno, rođen. Značajno je naglasiti da je to sve što su oni radili. Nije bilo nikakvih slavlja, festivala, pjesama ni ceremonija. Sve će to tek doći. Ustvari, u Mekki se mevlud nije ni slavio 12. rebiul-evvela, nego prvog ponedjeljka u tom mjesecu. To je bilo dokle je išao mevlud u Mekki u kasnijem dijelu 6. stoljeća, prije običaja Muẓẓafara Al-Dīna, koji su se počeli raditi u dalekom Irbilu, tako da citirati ovo što se radilo u Mekki kao dokaz da je današnji mevlud dozvoljen nema smisla.

Može se vidjeti da se praksa mevluda sporo, ali sigurno širila po muslimanskim zemljama. Kako su se decenije pretvarale u stoljeća, dodavano je sve više slojeva slavlja mevluda. Za većinu zemalja nemoguće je dokumentirati precizan datum kad je mevlud začet ili čak koja je osoba donijela taj običaj u koju zemlju. Ponekad, ipak, imamo ovakve dokaze. Takav je slučaj mevluda u Sjevernoj Africi i dalje do Endelusa, i to sve sebebom nekog čovjeka po imenu Abū al-ʻAbbās al-Azafī (pr. 633. po Hidžri), koji je napisao djelo Sređeni biser rođenja časnog Poslanika salallahu alejhi ve sellem. Ovo djelo se širilo i na kraju dovelo do legitimizacije slavljenja mevluda. U njemu Al-Azafī jasno kaže da je cilj legaliziranja slavljenja rođendana Poslanika salallahu alejhi ve sellem taj da muslimani odustanu od zlog i odvratnog čina slavljenja Božića, koje su tada počeli prakticirati neki muslimani Endelusa.

On piše: “Pokušao sam očajnički i razbio svoj mozak u cilju da pronađem nešto što će ove ljude odvratiti od prakticiranja ovih novotarija i okrenuti ih ka nečemu što je dozvoljeno, što ne navodi na grijeh, tako da sam svoju pažnju usmjerio ka rođenju Poslanika Muhammeda salallahu alejhi ve sellem…”

Kasnije u svom djelu suprotstavlja se onima koji su kritikovali ovaj njegov čin govoreći da je to prezrena novotarija i tvrdi da je to pohvalna novotarija, a ne prezrena.

Ovo sámo po sebi pokazuje da su učenjaci Endelusa bili protiv ove prakse i nisu je odobravali. Tako je Al-Azafi bio prisiljen braniti ovu praksu.

Iz svega rečenog jasno se dâ zaključiti:

1. Prvi sunit koji je javno slavio mevlud bio je sufija pod imenom Omer El-Mulla. Iz historijskih izvora zaključuje se da je bio osoba sumnjivog karaktera, a najmanje što se o njemu može reći jest da nije bio učenjak.
2. Mevlud pod organizacijom neke vlade prvi je put organiziran pod pokroviteljstvom Muẓẓafara Al-Dīna, koji je dobio ideju od Omera El-Mulle. Ova slavlja bila su jako popularna među masama i pomogla su u osiguravanju popularnosti vladarima.
3. Kasnije, u 6. stoljeću po Hidžri, mevlud je uveden u neke sunitske zemlje, ali glavni centri islama (Mekka, Damask itd) nisu još počeli obilježavati ovaj dan nekim festivalom.
4. U Mekki se nije dešavao nijedan festival ili javno slavlje; umjesto toga dan rođenja Poslanika salallahu alejhi ve sellem bila je prilika da se otvore vrata kuće u kojoj je, navodno, rođen i drugih historijskih mjesta. Također, sami datum rođenja nije bio 12. rebiul-evvel, nego prvi ponedjeljak u tom mjesecu.
5. Povezivanje mevluda sa 12. rebiul-evvelom, kao što se jasno vidi, jest fatimijski utjecaj, koji su kasnije slijedile druge vlade koje su organizirale mevlude.

Kasnije tvrdnje u vezi s korijenom mevluda

Jasno je da je fatimijsko slavlje, koje je prethodilo sunitskom za gotovo 100 godina, bilo stvarni početak i korijen mevluda iako su kasnije neki autoriteti, od kojih je najpoznatiji El-Sujuti (pr. 911. po Hidžri), svjesno ili nesvjesno prešli preko fatimijskog utjecaja i osnivanja mevluda i pripisali to islamskom vladaru Muẓẓafaru Al-Dīnu Kokburiju. Nekoliko savremenih istraživača (kao što je Kapten) teoretizirali su da se ovo radilo namjerno kako bi se prekrio šiitski korijen mevluda. Ali nije ni bitno je li sam Sujuti bio svjestan šiitskog korijena mevluda ili ne – ostaje činjenica, koja se s naučne strane ne može nikako osporiti, da je porijeklo javnog slavljenja mevluda u fatimijskom Egiptu, a da je Muẓẓafar Al-Dīn organizirao slično slavlje četvrt stoljeća nakon njih tako da pripisivanje samih početaka mevluda Muẓẓafaru Al-Dīnu i Omeru El-Mulli nije naučno tačno.

Zaključak

Cilj ovog članka, s obzirom na to da ima još puno govora na ovu temu, bio je ponuditi kratki historijski pregled i korijene slavljenja rođenja Poslanika salallahu alejhi ve sellem i neke primjere kako se to proširilo na druge zemlje.

Moja lična uvjerenja, kojih se nikad neću stidjeti da ih javno kažem, ista su kao i uvjerenja šejhul-islama Ibn-Tejmije (pr. 728. po Hidžri) koja je spomenuo u svojoj knjizi Iqtiḍā Sirātal-mustaqīm, a to je da je opći propis u pogledu mevluda da to nije dio naše vjere, nego su to dodale i izmislile kasnije generacije i kao takav treba biti izbjegavan, ali je moguće da neke grupe koje to slave iz neznanja budu nagrađene od Allaha zbog svoje dobre namjere. Mevlud Poslanika salallahu alejhi ve sellem treba se slaviti svakog dana tako što se slijedi njegov sunnet i praksa u svakodnevnom životu u onome što je on tražio od nas da radimo.

Autor: Samir Peco

www.s-d-o.org

Opće poznato  da je depresija kod stanivništva na tlu Skandinavije prisutnija u odnosu na ostale zemlje Evrope, južnije od Skandinavije. Primjetno je da ni naši Bošnjaci, koji žive u skandinavskim zemljama, nisu pošteđeni ove bolesti. U ovom tekstu osvrnut ćemo se na emocionalni poremećaj kojeg psiholozi definišu kao ”napad panike”, a za čije liječenje se, između ostalog koriste i antidepresivi.

Primjetno je da se sve više Bošnjaka Skandinavije obraća imamima i daijama za pomoć zbog patološkog straha poznatog kao ”napad panike”.

Uglavnom većina njih se žali na slične simptome. Svi oni bi dobijali sa vremena na vrijeme napade panike i u tim trenucima bi umislili da će im se nešto loše desiti. Svi su oni bili sujevjerni i često bi u situacijama iz svakodnevnog života vidjeli znakove neke nesreće koja ih čeka u budućnosti.

Recimo neki od njih bi vezali pertle na obući po nekoliko puta, jer ako tako ne bi uradili, onda bi ih uhvatilo osjećanje straha i panike da će im se nešto desiti.

Drugi pak ne bi smjeli godinama napustiti grad vezeći se sa automobilom, jer su bili ubjeđeni da ako pređu znak gdje se završava teritorija grada, da bi im se nešto loše desilo.

Treći bi, recimo, šetajući od mesdžida do prodavnice, a razdaljina bi iznosila samo stotinak metara,  dvadesetak puta promijenili stav da li da odu do prodavnice ili ne, jer ih je bilo strah da će se nešto u putu desiti.

Neki od njih bi često umišljali da teško dišu i da se guše, a kada bi otišli u hitnoj ili bolnici dobili bi dijagnozu ”napad panike”, a onda bi dobijali i antidepresive kao lijek.

Jedan od najupečatljivijih primjera ”napada panike” je čovjek koji već dvije godine ne ustaje iz kreveta misleći da mu je srce slabo. Njemu su svi kardiolozi, kod kojih je bio na pregledu, ocjenili rad srca zdravim, i nisu mu, kao zdravoj osobi, mogli dati dozvolu da leži u bolnici. Ali on je sebe jednostavno ubijedio da mu srce nije zdravo i ne ustaje iz kreveta, plašeći se da bi odmah mogao umrijeti.

Pored toga što ovakve osobe žive u stalnom strahu od smrti, bolesti, nesreća i slično, i osobe sa kojima su oni u svakodnevnom kontaktu često osjećaju razne vrste poteškoća zbog stanja u kojima se nalaze njihovi bližnji.

Naravno da postoje primjeri onih koji su tek zapali u ovu duševnu tjeskobu (što psiholozi definiraju kao anksioznost), a ima i onih koji već godinama pate od ovako teškog emocionalnog  stanja (što psiholozi definiraju kao najteži oblik anksioznosti ili ”napad panike”).

Većina njih se žalila da propisani im antidepresivi nemaju jakog efekta kada je u pitanju njihovo izlečenje i poboljšanje njihovog psihičkog stanja.

Kada bi tražili pomoć od imama u mesdžidima, ovakve osobe bi tražile da im se uči ruqja – šerijatsko liječenje Kur’anom.

Međutim kod ovih osoba glavni uzrok njihovog teškog stanja nije sihr, ili džinsko djelovanje, već je glavni problem nešto sasvim drugo, a sihr ili neko drugo džinsko djelovanje, ukoliko je i bilo prisutno, samo bi još dodatno pogoršali ionako tešku situaciju.

O čemu se onda ovdje radi?!

Ovdje ne treba pisati o definiciji anksioznosti, niti o ”napadu panike”, sa stanovišta medicinara, koji ova psihološka stanja pokušavaju objasniti iz ugla onih koji ne vjeruju u Allaha, subhanehu we te’ala, niti u džinski i šejtanski svijet, niti u nešto što se zove šejtansko došaptavanje ili vesvese. To možete pronaći u literaturi i sami, ali ćete vidjeti da se njihovo definiranje simptoma svodi na ovih nekoliko praktičnih primjera opisanih u tekstu.

”Patološki strah” ili ”napad panike” nisu stanja duše koja su bila nepoznata ranijim islamskim učenjacima.

Ibnul Qajjim El-Dževzij, rahimehullahu te’ala, (umro 751. godine po hidžri, ili 1349. po Isau a.s.) u knjizi ”Miftahu daru-s-sa’ade” napisao je sljedeće: ”Onaj koga je savladalo sujevjerje ima umorno srce, stisnuta prsa, zapao je u očaj, a moral mu je na vrlo niskoj razini. Od svega što čuje ili vidi on zamišlja i umišlja stvari. To su ljudi koji se suočavaju sa najvećim strahovim od svih ostalih. Žive najtežim životom i najstisnutijih prsa su, a srca su im prepuna tuge. Oni se puno koncentriraju i posvjećuju pažnju stvarima koje im samo škode i nakakvu im korist ne donose.” (Miftahu daru-s-sa’ade, 3/273)

Ibnul Qajjim, dakle, smatra da je glavni krivac i uzrok ovakvom duševnom stanju (kada osoba pati od raznih vrsta strahova, i hvata je panika što izaziva depresivno stanje duše) sujevjerje (na arapskom et-tetajjur), a koje dolazi kao direktna posljedica nedostatka tevekkula, tj. oslonca na Allaha dž.š. (o čemu ćemo govoriti malo kasnije kada budemo govorili o načinu liječenja od sujevjerja i napada panike).

On kaže da sujevjerje kod čovjeka otvara vrata šejtanu da, uz pomoć vesvesa (šejtanskih došaptavanja), čovjeka plaši raznim stvarima i na taj način mu oteža život što je više moguće, jer to mu je jedno od sredstava odvraćanja od pravoga puta, kao što kaže Uzvišeni:

إِنَّمَا ذَلِكُمُ الشَّيْطَانُ يُخَوِّفُ أَوْلِيَاءهُ فَلاَ تَخَافُوهُمْ وَخَافُونِ إِن كُنتُم مُّؤْمِنِينَ

”To vas je samo šejtan plašio pristalicama svojim, i ne bojte ih se, a bojte se Mene, ako ste vjernici!’’ (Ali ’Imran, 175.)

Ukoliko čovjek upadne u šejtansku zamku i postane sujevjeran (što je posljedica nedostatka tevekkula i slabog ili nikakvog imana) strah i napad panike ga zadese brže nego li bujica pada niz liticu.

Ibul Qajim takvo stanje opisuje u gore navedenoj knjizi: ’’Onaga koga zaokupira sujevjerje i bude vodio brigu o tome te brige će ga savladati brže nego li bujica pada niz liticu. Na sve što čuje ili vidi šejtan će mu slati vesvese pa će on onda zamišljati kako će se desiti stvari u bliskoj i dalekoj budućnosti, što će mu pokvariti i vjeru i otežati život.’’

Iz navedenog vidimo da osobe koje se plaše onoga što slijedi, i hvata ih panika kad god nešto čuju ili vide, i počnu zamišljati loše stvari u bliskoj ili dalekoj budućnosti, postaju takve zbog sujevjerja.

Šta je to sujevjerje?!

U arapskom jeziku sujevjerje ’’et-tetajjur’’ dobilo je ime od riječi ’’et-ta’ir’’ što znači ptica.

Ovakav naziv posljedica je običaja kod predislamskih Arapa da kada bi negdje krenuli i na tom putu naletjeli na ptice na zemlji, oni bi tada u zavisnosti na koju stranu ptice polete odlučivali da li da nastave put ili se vrate, jer su vjerovali da ako ptice polete na lijevu stranu to bio predznak neke nesreće koja će ih zadesiti na tom putu. (pogledati Fethul Bari, 10/212)

Nešto slično je sujevjerje koje je danas prisutno da kada crna mačka pređe preko puta, mnogi vjeruju da je to znak neke nesreće, pa bi se ljudi plašili da nastave tim putem.

Šerijatska definicija sujevjerja jeste da je to pojava pesimizma kod neke osobe zbog neke stvari koju je vidio ili čuo. (Fethul Medžid, 2/525)

Kod osoba koje pate od ’’napada panike’’ oni loše znakove prepoznaju u mnogim situacijama iz svakodnevnog života, koje inače drugi ljudi ne vide kao znak sujevjerja (poput toga da, kada takva osoba pali svjetlo, mora ga upaliti i ugasiti par puta prije nego uđe u sobu, jer ako ga upali samo jednom to je znak nesreće, ili kada se takva osoba tušira onda se tušira po nekoliko sati, jer ako bi tuširanje bilo kratko to bi bio znak nesreće)

Sujevjerje kao pojava nije ništa novo. Ono je bilo prisutno kod drevnih naroda, kao što je spomenuto u Kur’anu:

فَإِذَا جَاءتْهُمُ الْحَسَنَةُ قَالُواْ لَنَا هَـذِهِ وَإِن تُصِبْهُمْ سَيِّئَةٌ يَطَّيَّرُواْ بِمُوسَى وَمَن مَّعَهُ

‘’ I kad bi im bilo dobro, oni bi govorili: “Ovo smo zaslužili”, a kad bi ih snašla kakva nevolja, Musau i onima koji su s njim vjerovali tu nevolju bi pripisali.’’ (El-A’raf, 131.)

U ovom ajetu spominje se glegol ‘’tajjere’’, a označava sujevjerje u koje su bili uvjereni nevjernici iz faraonovog naroda, a oni bi vjerovali da su ih nevolje zadesile zbog Musaa, alejhi selam, i vjernika.

Uzvišeni Allah je u istom ajetu ukazao na negativnosti ovakvog ubjeđenja (sujevjerja), to jest da se uzrok bilo kakve koristi ili nevolje pripiše nekom ili nečem drugom mimo Njega Uzvišenog:

أَلا إِنَّمَا طَائِرُهُمْ عِندَ اللّهُ وَلَـكِنَّ أَكْثَرَهُمْ لاَ يَعْلَمُونَ

‘’Ali ne! Njihova nevolja je od Allaha bila, samo što većina njih nije znala!’’ (El-A’raf, 131.)

Sujevjerje spada u vrstu širka, što shvatamo iz riječi Allahovog Poslanika, salallahu alejhi we sellem: ’’Sujevjerje je širk.’’ (Hadis bilježe Ahmed, Ebu Davud, Et-Tirmizi i Ibn Madže, a Ibn Hiban i Hakim ga ocjenjuju sahihom)

Ibn Hadžer El-Askalani kaže: ’’Ovo je definirano kao širk zbog ubjeđenja i vjerovanja da ovakvi postupci (poletanje ptice na jednu stranu, o.a.) donose korist, ili otklanjaju štetu, pa kao da su u tom segmentu napravili poređenje sa Allahom, subhanehu we te’ala.’’ (Fethul Bari, 10/213)

Rekao je Ibnul Qajjim: ’’Koga sujevjerje odvrati od onoga što je naumio učiniti pokucao je na vrata širka, pa čak ih je i otvorio, i ostavio je oslonac na Allaha, a sebi je otvorio vrata straha i pripisivanja događaja nekom drugom mimo Allaha. ’’ (Miftahu daru-s-sa’ade, 3/311)

Treba napomenuti da je osnova kod sujevjerja da je to mali širk, kao što kaže šejh Ibn Usejmin u knjizi ’’El-Kaul El-Mufid ’ala Kitabi-t-Tewhid’’. (Ovo ’’MALI’’ znači da ne spada u osnovi u kategoriju velikog širka koji izvodi iz vjere, iako u nekim uslovima sujevjerje može prerasti i u veliki širk. No sujevjerje svakako spada u ketegoriju velikih grijeha).

U posljednjem citatu od Ibnul Qajjima vidimo da je sujevjerje ubjeđenje sasvim suprotno ubjeđenju izgrađenom na tevekkulu – osloncu na Allaha, subhanehu we te’ala.

Dakle, sujevjerje, koje uzrokuje i podstiče ’’napade panike’’, javlja se kod osoba sa slabim ili nikakvim osloncem na Allaha, subhanehu we te’ala, to jest sa slabim ili nikakvim imanom.

To možemo razumjeti i iz riječi ashaba Abdullaha ibn Mes’uda, radijallahu anhu, nakon što je citirao hadis: ’’Sujevjerje je širk.’’, potom je rekao: ’’A Allah otklanja sujevjerje tevekulom – osloncem na Njega. (Ranije navedeni hadis)

Rekao je šejh Ibn Usejmin, rahimehullah: ’’Zaista sujevjernik kida svoj oslonac na Allaha i oslanja sa na nešto drugo mimo Njega…’’ (El-Kaul El-Mufid, 2/77)

Nedostatak ili manjak imana vodi ka nedostatku ili manjku tevekkula (oslonca na Allaha), a nedostatka tevekula otvara vrata šejtanu da vesvesama uvede insana u sujevjerje. Dalje, sujevjeran čovjek postane laka meta šejtanu i njegovim vesvesama da u njegovo srce ubacuje strahove od onoga što ga čeka u skorijoj ili daljoj budućnosti.

Iz susreta i razgovora sa ljudima koji su patili od ’’napada panike’’ može se zaključiti da većina njih nije prakticirala osnovne islamske propise, kao što su namaz, post….., I većina ih nije poznavalo osnovne stvari o vjeri Islamu, iako su se kao Bošnjaci samodeklarisali kao muslimani. Ako je među njima I bilo ljudi koji su klanjali pet namaz dnevno, uglavnom je to bilo bez džemata, često I sa spajanjem namaza zbog posla, a nerijetko I sa klanjanjem tih namaza van propisanih vremena. Džuma se klanjala svaka treća, a rijetko ko je klanjao svaku džumu uzastopno. O učenju Kur’ana, čitanju islamske literature, slušanju dersova, što se ovakvih osoba tiče, ne može se ni govoriti, jer je to za njih i njihov način života bilo nedostižno.

Ako bi se u jednoj rečenici moglo opisati njihovo stanje po pitanju imana (gdje spada i oslonac na Allaha) i prakticiranja Islama, moglo bi se reći da se rijetko ko od njih šetao ivicom koja razdvaja mu’mine od ostalih, a da ih je većina zapala u jamu džehla i nepoznavanja osnovnih stvari o Islamu, a kamoli njihovom prakticiranju.

Iz posljednje napisanih redova možete već ’’napipati’’ lijek koji Islam nudi osobama koje kubure sa problemom ’’patološkog straha’’ ili ’’napada panike’’.

Ali o načinu liječenja sujevjerja i ’’napada panike’’ u sljedećem broju Asra, inša’ Allahu te’ala.

Adnan Nišić

Izvor: el-asr.com