Opće poznato  da je depresija kod stanivništva na tlu Skandinavije prisutnija u odnosu na ostale zemlje Evrope, južnije od Skandinavije. Primjetno je da ni naši Bošnjaci, koji žive u skandinavskim zemljama, nisu pošteđeni ove bolesti. U ovom tekstu osvrnut ćemo se na emocionalni poremećaj kojeg psiholozi definišu kao ”napad panike”, a za čije liječenje se, između ostalog koriste i antidepresivi.

Primjetno je da se sve više Bošnjaka Skandinavije obraća imamima i daijama za pomoć zbog patološkog straha poznatog kao ”napad panike”.

Uglavnom većina njih se žali na slične simptome. Svi oni bi dobijali sa vremena na vrijeme napade panike i u tim trenucima bi umislili da će im se nešto loše desiti. Svi su oni bili sujevjerni i često bi u situacijama iz svakodnevnog života vidjeli znakove neke nesreće koja ih čeka u budućnosti.

Recimo neki od njih bi vezali pertle na obući po nekoliko puta, jer ako tako ne bi uradili, onda bi ih uhvatilo osjećanje straha i panike da će im se nešto desiti.

Drugi pak ne bi smjeli godinama napustiti grad vezeći se sa automobilom, jer su bili ubjeđeni da ako pređu znak gdje se završava teritorija grada, da bi im se nešto loše desilo.

Treći bi, recimo, šetajući od mesdžida do prodavnice, a razdaljina bi iznosila samo stotinak metara,  dvadesetak puta promijenili stav da li da odu do prodavnice ili ne, jer ih je bilo strah da će se nešto u putu desiti.

Neki od njih bi često umišljali da teško dišu i da se guše, a kada bi otišli u hitnoj ili bolnici dobili bi dijagnozu ”napad panike”, a onda bi dobijali i antidepresive kao lijek.

Jedan od najupečatljivijih primjera ”napada panike” je čovjek koji već dvije godine ne ustaje iz kreveta misleći da mu je srce slabo. Njemu su svi kardiolozi, kod kojih je bio na pregledu, ocjenili rad srca zdravim, i nisu mu, kao zdravoj osobi, mogli dati dozvolu da leži u bolnici. Ali on je sebe jednostavno ubijedio da mu srce nije zdravo i ne ustaje iz kreveta, plašeći se da bi odmah mogao umrijeti.

Pored toga što ovakve osobe žive u stalnom strahu od smrti, bolesti, nesreća i slično, i osobe sa kojima su oni u svakodnevnom kontaktu često osjećaju razne vrste poteškoća zbog stanja u kojima se nalaze njihovi bližnji.

Naravno da postoje primjeri onih koji su tek zapali u ovu duševnu tjeskobu (što psiholozi definiraju kao anksioznost), a ima i onih koji već godinama pate od ovako teškog emocionalnog  stanja (što psiholozi definiraju kao najteži oblik anksioznosti ili ”napad panike”).

Većina njih se žalila da propisani im antidepresivi nemaju jakog efekta kada je u pitanju njihovo izlečenje i poboljšanje njihovog psihičkog stanja.

Kada bi tražili pomoć od imama u mesdžidima, ovakve osobe bi tražile da im se uči ruqja – šerijatsko liječenje Kur’anom.

Međutim kod ovih osoba glavni uzrok njihovog teškog stanja nije sihr, ili džinsko djelovanje, već je glavni problem nešto sasvim drugo, a sihr ili neko drugo džinsko djelovanje, ukoliko je i bilo prisutno, samo bi još dodatno pogoršali ionako tešku situaciju.

O čemu se onda ovdje radi?!

Ovdje ne treba pisati o definiciji anksioznosti, niti o ”napadu panike”, sa stanovišta medicinara, koji ova psihološka stanja pokušavaju objasniti iz ugla onih koji ne vjeruju u Allaha, subhanehu we te’ala, niti u džinski i šejtanski svijet, niti u nešto što se zove šejtansko došaptavanje ili vesvese. To možete pronaći u literaturi i sami, ali ćete vidjeti da se njihovo definiranje simptoma svodi na ovih nekoliko praktičnih primjera opisanih u tekstu.

”Patološki strah” ili ”napad panike” nisu stanja duše koja su bila nepoznata ranijim islamskim učenjacima.

Ibnul Qajjim El-Dževzij, rahimehullahu te’ala, (umro 751. godine po hidžri, ili 1349. po Isau a.s.) u knjizi ”Miftahu daru-s-sa’ade” napisao je sljedeće: ”Onaj koga je savladalo sujevjerje ima umorno srce, stisnuta prsa, zapao je u očaj, a moral mu je na vrlo niskoj razini. Od svega što čuje ili vidi on zamišlja i umišlja stvari. To su ljudi koji se suočavaju sa najvećim strahovim od svih ostalih. Žive najtežim životom i najstisnutijih prsa su, a srca su im prepuna tuge. Oni se puno koncentriraju i posvjećuju pažnju stvarima koje im samo škode i nakakvu im korist ne donose.” (Miftahu daru-s-sa’ade, 3/273)

Ibnul Qajjim, dakle, smatra da je glavni krivac i uzrok ovakvom duševnom stanju (kada osoba pati od raznih vrsta strahova, i hvata je panika što izaziva depresivno stanje duše) sujevjerje (na arapskom et-tetajjur), a koje dolazi kao direktna posljedica nedostatka tevekkula, tj. oslonca na Allaha dž.š. (o čemu ćemo govoriti malo kasnije kada budemo govorili o načinu liječenja od sujevjerja i napada panike).

On kaže da sujevjerje kod čovjeka otvara vrata šejtanu da, uz pomoć vesvesa (šejtanskih došaptavanja), čovjeka plaši raznim stvarima i na taj način mu oteža život što je više moguće, jer to mu je jedno od sredstava odvraćanja od pravoga puta, kao što kaže Uzvišeni:

إِنَّمَا ذَلِكُمُ الشَّيْطَانُ يُخَوِّفُ أَوْلِيَاءهُ فَلاَ تَخَافُوهُمْ وَخَافُونِ إِن كُنتُم مُّؤْمِنِينَ

”To vas je samo šejtan plašio pristalicama svojim, i ne bojte ih se, a bojte se Mene, ako ste vjernici!’’ (Ali ’Imran, 175.)

Ukoliko čovjek upadne u šejtansku zamku i postane sujevjeran (što je posljedica nedostatka tevekkula i slabog ili nikakvog imana) strah i napad panike ga zadese brže nego li bujica pada niz liticu.

Ibul Qajim takvo stanje opisuje u gore navedenoj knjizi: ’’Onaga koga zaokupira sujevjerje i bude vodio brigu o tome te brige će ga savladati brže nego li bujica pada niz liticu. Na sve što čuje ili vidi šejtan će mu slati vesvese pa će on onda zamišljati kako će se desiti stvari u bliskoj i dalekoj budućnosti, što će mu pokvariti i vjeru i otežati život.’’

Iz navedenog vidimo da osobe koje se plaše onoga što slijedi, i hvata ih panika kad god nešto čuju ili vide, i počnu zamišljati loše stvari u bliskoj ili dalekoj budućnosti, postaju takve zbog sujevjerja.

Šta je to sujevjerje?!

U arapskom jeziku sujevjerje ’’et-tetajjur’’ dobilo je ime od riječi ’’et-ta’ir’’ što znači ptica.

Ovakav naziv posljedica je običaja kod predislamskih Arapa da kada bi negdje krenuli i na tom putu naletjeli na ptice na zemlji, oni bi tada u zavisnosti na koju stranu ptice polete odlučivali da li da nastave put ili se vrate, jer su vjerovali da ako ptice polete na lijevu stranu to bio predznak neke nesreće koja će ih zadesiti na tom putu. (pogledati Fethul Bari, 10/212)

Nešto slično je sujevjerje koje je danas prisutno da kada crna mačka pređe preko puta, mnogi vjeruju da je to znak neke nesreće, pa bi se ljudi plašili da nastave tim putem.

Šerijatska definicija sujevjerja jeste da je to pojava pesimizma kod neke osobe zbog neke stvari koju je vidio ili čuo. (Fethul Medžid, 2/525)

Kod osoba koje pate od ’’napada panike’’ oni loše znakove prepoznaju u mnogim situacijama iz svakodnevnog života, koje inače drugi ljudi ne vide kao znak sujevjerja (poput toga da, kada takva osoba pali svjetlo, mora ga upaliti i ugasiti par puta prije nego uđe u sobu, jer ako ga upali samo jednom to je znak nesreće, ili kada se takva osoba tušira onda se tušira po nekoliko sati, jer ako bi tuširanje bilo kratko to bi bio znak nesreće)

Sujevjerje kao pojava nije ništa novo. Ono je bilo prisutno kod drevnih naroda, kao što je spomenuto u Kur’anu:

فَإِذَا جَاءتْهُمُ الْحَسَنَةُ قَالُواْ لَنَا هَـذِهِ وَإِن تُصِبْهُمْ سَيِّئَةٌ يَطَّيَّرُواْ بِمُوسَى وَمَن مَّعَهُ

‘’ I kad bi im bilo dobro, oni bi govorili: “Ovo smo zaslužili”, a kad bi ih snašla kakva nevolja, Musau i onima koji su s njim vjerovali tu nevolju bi pripisali.’’ (El-A’raf, 131.)

U ovom ajetu spominje se glegol ‘’tajjere’’, a označava sujevjerje u koje su bili uvjereni nevjernici iz faraonovog naroda, a oni bi vjerovali da su ih nevolje zadesile zbog Musaa, alejhi selam, i vjernika.

Uzvišeni Allah je u istom ajetu ukazao na negativnosti ovakvog ubjeđenja (sujevjerja), to jest da se uzrok bilo kakve koristi ili nevolje pripiše nekom ili nečem drugom mimo Njega Uzvišenog:

أَلا إِنَّمَا طَائِرُهُمْ عِندَ اللّهُ وَلَـكِنَّ أَكْثَرَهُمْ لاَ يَعْلَمُونَ

‘’Ali ne! Njihova nevolja je od Allaha bila, samo što većina njih nije znala!’’ (El-A’raf, 131.)

Sujevjerje spada u vrstu širka, što shvatamo iz riječi Allahovog Poslanika, salallahu alejhi we sellem: ’’Sujevjerje je širk.’’ (Hadis bilježe Ahmed, Ebu Davud, Et-Tirmizi i Ibn Madže, a Ibn Hiban i Hakim ga ocjenjuju sahihom)

Ibn Hadžer El-Askalani kaže: ’’Ovo je definirano kao širk zbog ubjeđenja i vjerovanja da ovakvi postupci (poletanje ptice na jednu stranu, o.a.) donose korist, ili otklanjaju štetu, pa kao da su u tom segmentu napravili poređenje sa Allahom, subhanehu we te’ala.’’ (Fethul Bari, 10/213)

Rekao je Ibnul Qajjim: ’’Koga sujevjerje odvrati od onoga što je naumio učiniti pokucao je na vrata širka, pa čak ih je i otvorio, i ostavio je oslonac na Allaha, a sebi je otvorio vrata straha i pripisivanja događaja nekom drugom mimo Allaha. ’’ (Miftahu daru-s-sa’ade, 3/311)

Treba napomenuti da je osnova kod sujevjerja da je to mali širk, kao što kaže šejh Ibn Usejmin u knjizi ’’El-Kaul El-Mufid ’ala Kitabi-t-Tewhid’’. (Ovo ’’MALI’’ znači da ne spada u osnovi u kategoriju velikog širka koji izvodi iz vjere, iako u nekim uslovima sujevjerje može prerasti i u veliki širk. No sujevjerje svakako spada u ketegoriju velikih grijeha).

U posljednjem citatu od Ibnul Qajjima vidimo da je sujevjerje ubjeđenje sasvim suprotno ubjeđenju izgrađenom na tevekkulu – osloncu na Allaha, subhanehu we te’ala.

Dakle, sujevjerje, koje uzrokuje i podstiče ’’napade panike’’, javlja se kod osoba sa slabim ili nikakvim osloncem na Allaha, subhanehu we te’ala, to jest sa slabim ili nikakvim imanom.

To možemo razumjeti i iz riječi ashaba Abdullaha ibn Mes’uda, radijallahu anhu, nakon što je citirao hadis: ’’Sujevjerje je širk.’’, potom je rekao: ’’A Allah otklanja sujevjerje tevekulom – osloncem na Njega. (Ranije navedeni hadis)

Rekao je šejh Ibn Usejmin, rahimehullah: ’’Zaista sujevjernik kida svoj oslonac na Allaha i oslanja sa na nešto drugo mimo Njega…’’ (El-Kaul El-Mufid, 2/77)

Nedostatak ili manjak imana vodi ka nedostatku ili manjku tevekkula (oslonca na Allaha), a nedostatka tevekula otvara vrata šejtanu da vesvesama uvede insana u sujevjerje. Dalje, sujevjeran čovjek postane laka meta šejtanu i njegovim vesvesama da u njegovo srce ubacuje strahove od onoga što ga čeka u skorijoj ili daljoj budućnosti.

Iz susreta i razgovora sa ljudima koji su patili od ’’napada panike’’ može se zaključiti da većina njih nije prakticirala osnovne islamske propise, kao što su namaz, post….., I većina ih nije poznavalo osnovne stvari o vjeri Islamu, iako su se kao Bošnjaci samodeklarisali kao muslimani. Ako je među njima I bilo ljudi koji su klanjali pet namaz dnevno, uglavnom je to bilo bez džemata, često I sa spajanjem namaza zbog posla, a nerijetko I sa klanjanjem tih namaza van propisanih vremena. Džuma se klanjala svaka treća, a rijetko ko je klanjao svaku džumu uzastopno. O učenju Kur’ana, čitanju islamske literature, slušanju dersova, što se ovakvih osoba tiče, ne može se ni govoriti, jer je to za njih i njihov način života bilo nedostižno.

Ako bi se u jednoj rečenici moglo opisati njihovo stanje po pitanju imana (gdje spada i oslonac na Allaha) i prakticiranja Islama, moglo bi se reći da se rijetko ko od njih šetao ivicom koja razdvaja mu’mine od ostalih, a da ih je većina zapala u jamu džehla i nepoznavanja osnovnih stvari o Islamu, a kamoli njihovom prakticiranju.

Iz posljednje napisanih redova možete već ’’napipati’’ lijek koji Islam nudi osobama koje kubure sa problemom ’’patološkog straha’’ ili ’’napada panike’’.

Ali o načinu liječenja sujevjerja i ’’napada panike’’ u sljedećem broju Asra, inša’ Allahu te’ala.

Adnan Nišić

Izvor: el-asr.com