ET-TUFEJL IBN AMR ED-DEWSI

“Bože moj, daj mu neki znak koji će mu pomoći u dobru koje odluči učiniti!” (dio Posla nikove sallallahu alejki ve sellem dove za njega )

Tufejl ibn Amr je bio u džahilijjetu (period prije Islama) ugledan čovjek u plemenu Dews. Spadao je među daleko čuvene i poštovane ljude i u svom i u drugim arapskim plemenima. U njega se lonac sa hranom nikada nije smicao sa vatre, a vrata njegove kuće se nikad nisu zatvorila ispred putnika namjernika. Hranio je gladne, umirivao je one koji su bili u nekom strahu, davao je utočište onima koji su ga tražili. Osim toga, Tufejl je bio veoma rječit, oštrouman i pronicljiv. Bio je pravi pjesnik, čije recitiranje je u tančine isticalo slast i gorčinu njegovih stihova. Jednostavno rečeno njegove riječi su bile poput sihra ili čarolije. Svoje pleme u malom obalskom naselju po imenu Tihame, Tufejl je napustio i uputio se u pravcu Mekke. Tako je počelo nadmetanje između Allahovog poslanika Muhammeda (sallallahu alejhi ve sellem)i nevjernika iz plemena Kurejš. I jedna i druga strana je nastojala da za sebe pridobije svakog novog pomagača i tako dobije podršku za svoje ciljeve. Allahov Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem)je pozivao vjeri svoga Gospodara, a oružje mu bijaše iman (iskrena vjera) i hakk (istina i pravda). Kurejšije su se borile protiv njegove misije služeći se svim mogućim sredstvima i oružjima. Tako se Tufejl iznenada nađe u središtu ove borbe potpuno nespreman i bez imalo želje i namjere. On nije došao u Mekku s tim ciljem, a o sukobu između Muhammeda i Kurejšija do tada nije ništa ni čuo. I otuda potiče priča Tufejla ibn Amra ed-Dewsija u vezi s ovim sukobom; priča koja se ne može zaboraviti. Pa da čujemo tu vrlo neobičnu priču. Tufejl kaže: – Došao sam u Mekku, i samo što su me vidjeli uglednici iz plemena Kurejš odmah mi priđoše, veoma se srdačno sa mnom pozdraviše i tako gostoprimljivo me kod sebe primiše i smjestiše. Onda se kod mene sakupiše najstariji i najugledniji iz njihovog plemena te mi rekoše: – O Tufejle, došao si u naš kraj , pa neka znaš da ovdje ima Čovjek koj i za sebe tvrdi da je poslanik i koj i je unio razdor i mržnju u naše redove i naše porodice. Bojimo se da se s tobom i tvojim ugledom kod tvog plemena ne dogodi to što se dogodilo s nama. Nipošto ne razgovaraj s tim čovjekom i ne slušaj ga ako bi on tebi htio šta reći .. Njegove riječi su poput čarolije, rastavljaju sina od oca, brata od brata i ženu od muža. Dalje poca Tufejl: – Tako mi Allaha, neprestano su mi pričati o čudnim stvarima u vezi s tim čovjekom, upozoravajući me na opasnosti i po mene i po moj narod od njegovih djela, da sam čvrsto odlučio da se nikako ne primaknem tom čovjeku, a kamoli da mu se obratim ili da ga šta poslušam. A kada sam ujutro poranio u harem da obavim tawaf (obilazak oko Ka’be), te da potražim blagoslov od idola koje smo hodočastili i veličali, natrpao sam u uši pamuka bojeći se da do moga sluha ne dopre nešto od Muhammedovog govora. Ali, dok sam ušao u harem vidio sam ga kako mimo stojeći obavlja namaz drukčij i od naše molitve, kako se klanja na način na koji se mi nismo klanjali. Stajao sam kao opčinjen time što sam vidio, zadivljen njegovim ibadetom i skrušenošću, te počeh polahko, sve malo-pomalo, bez ikakve namjere i potpuno nesvjesno, da mu se primičem dok ne dođoh sasvim blizu njega. Tako do mene ipak dopriješe neke riječi koje je on izgovarao, te čuh neki nepoznat ali lijep govor. Tada rekoh sam sebi: “Jadan ne bio, Tufejle, pa ti si pismen i razuman čovjek. Pa valjda znaš razlučiti lijepo od ružnoga. Pa što da ne poslušaš šta taj čovjek govori. Ako to bude nešto lijepo, prihvatit ćeš to, a ako bude ružno, to ćeš odbaciti.” Tako ostadoh sve dok Allahov Poslanik ne ode svojoj kući, te ja krenuh za njim, pa kada on uđe u kuću, i ja uđoh iza njega. Onda rekoh: – O Muhammede ! Tvoji sunarodnjaci mi o tebi rekoše to i to, te mu sve ispričah. I tako mi Boga, toliko su me zastrašili s tobom i tvojom misijom da sam uši začepio pamukom kako ne bih od tebe ništa čuo. Ali Allah je dao te sam ipak nešto čuo od tvoj ih riječi i to mi se dopalo pa daj izloži mi i ispričaj šta imaš ! On mi sve o sebi ispriča i objasni svoj zadatak. Prouči mi sure El-Ihlas i El-Felek, i Allaha mi, nikad ništa ljepše nisam čuo, niti sam vidio pravednije stvari od Njegove misije. Tada mu pružih (svoju) ruku i posvjedočih da nema drugog boga osim Allaha a da je Muhammed Allahov poslanik. Tako uđoh u vjeru Islam. U Mekki provedoh određeno vrijeme učeći o propisima Islama, pamteći ono što sam uspio iz Kur’ana, a kada se odlučih na povratak u svoj narod rekoh: – O Allahov Poslanič.e! Ja sam čovjek koji se poštiva u svojoj porodici, pa ja odoh da i njih pozovem u Islam. Pa moli Allaha da mi da neki dokaz koji bi mi pomogao u tom mome pozivanju! – Allahov Poslanik reče: “Allahu, učini mu neki dokaz koji će mu pomoći u onom što on naumi od hajra!” Dalje priča Tufejl: – Otišao sam u svoje pleme, i kada sam bio na nekom uzvišenju iznad njihovih kuća, ispred mojih očiju zasvijetli neko jako svjetlo poput svjetiljke. Ja rekoh: “O Allahu, učini da ovo svjetlo ne bude na mome licu jer se bojim da će kazati kako je ovo kazna koja je obilježila moje lice zbog napuštanja njihove vjere !” Tada se ono svjetlo preseli na vanjštinu moga bića te ljudi počeše promatrati tu svjetlost koja bijaše okačena poput nekog kandilja, dok sam se ja spuštao sa brda u dolinu. Kada stigoh kući, prvo mi dođe moj otac, koj i bijaše starac u podmaklim godinama života, te mu rekoh: – Bježi od mene oče ! Niti sam ja tvoj , niti si ti moj ! – A zašto sine? – upita me. – Zato jer sam ja primio Islam i slijedim vjeru Muhammeda (sallallahu alejhi ve sellem) -sine, pa moja vjera će biti kao tvoja, reče mi otac. – Idi onda pa se okupaj i očisti svoju odjeću, te dođi da te poučim onome što sam naučio. Moj otac ode pa se okupa, očisti svoju odjeću i dođe mi, te mu izložih vjeru Islam i on je primi i postade musliman. Onda dođe moja žena te i njoj rekoh: – Bježi od mene! Niti sam ja tvoj muž, niti si ti moja žena! – A zašto, tako ti i oca i majke? upita me ona. – Rastavio nas je Islam. Postao sam musliman i slijedim Muhammeda (sallallahu alejhi ve sellem). – Pa moja vjera će biti kao i tvoja! – reče ona poput mog oca. – Idi onda i operi se u vodi Ziš-šera ! rekoh joj . A Ziš-šera bijaše jedan od idola plemena Dews, oko kojeg je tekla voda koja je doticala s obližnjeg brda. – Tako ti i oca i majke, zar se ne bojiš da će mi Ziš-šera nešto nauditi? – upita me žena, sa strahom u očima. – Teško li se tebii tom idolu! povikah. – Rekoh ti da ideš i da se okupaš tamo, daleko od sviju, a ja ti garantiram da ti taj kameni idol neće učiniti ništa! Ona ode te se očisti i okupa, a kada dođe, ja joj izložih sve osnovno o vjeri Islamu te i ona prihvati novu vjeru i posta muslimanka. Onda počeh svo pleme Dews pozivati u Islam, ali se oni slabo odazvaše, osim Ebu Hurejre koji prvi prihvati vjeru Islam. Kada sam ponovo otišao u Mekku, otišao sam Allahovom Poslaniku a sa mnom je bio Ebu Hurejre. Muhammed (sallallahu alejhi ve sellem)mi reče: – Šta ima kod tebe, o Tufejle? Ja rekoh : – Na srcima moga naroda su prepreke i .zastori, pa su i dalje u žestokom nevjerstvu. Pleme Dews se predalo griješenju i neposlušnosti. Allahov Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem)ustade, uze abdest i klanja, pa podiže ruke prema nebesima. Ebu Hurej re kaže: – Kada sam ga vidio, pobojao sam se da će uputiti dovu Allahu da uništi moj narod, pa rekoh: – Jadno li je selo. Ali Allahov Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem)poče učiti: – O Allahu, uputi pleme Dews na pravi put. O Allahu, uputi Dews! O Allahu, uputi ih! Onda se okrenu Tufejlu, pa reče: – Vrati se svome narodu, budi blag prema njima i pozivaj ih u Islam. Dalje kaže Tufejl : – Proveo sam u plemenu Dews pozivajući svoj narod u Islam, dok je za to vrijeme Allahov Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem)učinio Hidžru u Medinu, a zatim je prošao Bedr, Uhud i Hendek. Onda sam otišao Vjerovjesniku a sa mnom je bilo osamdeset porodica iz plemena Dews koje bijahu iskreno prihvatile Islam, te to veoma obradova Vjerovjesnika. Čak nam je svima dao i udio od plijena iz Bitke na Hajberu. Rekosmo mu: – O Allahov Poslaniče, postavi nas na desnu stranu muslimanske vojske u svakoj sljedećoj bici koju budeš vodio te dozvoli da naša lozinka bude: “Mebrur”. Dalje kaže Tufejl : – Od tada sam stalno bio sa Vjerovjesnikom, a kada smo oslobodili Mekku, rekoh mu: – O Poslaniče, dozvoli mi da odem i spalim “Zi-i-Kefejn”, idol Amra ibn Hamemeta. – Nakon što mu je to Allahov Poslanik dozvolio, on je sa grupom svojih saplemenika otišao, i kada je došao do tog kipa i počeo da ga pali, oko njih su se sakupile žene, djeca, ljudi, gledajući kakva će ga kazna dostići zbog uznemiravanja njihova “božanstva”. Najmanje što su očekivali bio je grom koji će ga pogoditi. Ali, Tufejl je bez ikakvog straha i dileme zapalio tog idola, ismijavajući ga istovremeno stihovima punim omalovažavanja: Zi-i-Kefejn, nisam tvoj obožavatelj, naše rođenje je starije od tvoga, Ja sam naložio vatru na tvome srcu. Kako je idol dogorijevao, s njim su dogorijevali i posljednji ostaci širka (idolopoklonstva) plemena Dews. Tako cijeli Tufejlov narod primi Islam i postadoše iskreni vjernici. Poslije toga, Tufejl se nije odvajao od Allahovog Poslanika sve dok ga Allah nije pozvao sebi. A kada je poslije Vjerovjesnikove smrti izabran prvi halifa Ebu Bekr es-Siddik, pod njegovu komandu Tufejl stavi i sebe i svoju sablju i svog sina. A kada su vođeni ratovi protiv murteda (otpadnika od Islama), Tufejl među prvim muslimanima krenu u borbu protiv Musejleme el-Kezzaba, vodeći sa sobom i sina Amra. Na putu prema Jemami, Tufejl reče svojim drugovima: – Sinoć sam usnio san, pa mi ga protumačite. Upitaše ga: – A šta si usnio? – On poče: -Sanjao sam kako mi je glava potpuno obrijana, i kako ptica izlijeće iz mojih usta, te kako me neka žena strpala u svoj stomak. Onda sam vidio kako me moj sin Amr traži, ali uzalud, jer je pred njega stavljena neka prepreka koju nije mogao savladati. Drugovi mu rekoše: – Hajr (dobro), inšallah, i sustegoše se od daljeg komentara. Onda Tufejl nastavi: – Što se mene tiče, ja sam ovaj san sam sebi već protumačio: Što se tiče brijanja glave, to znači da će biti odsječena; ona ptica što izlazi iz moj ih usta – to je moja duša, a ona žena što me je sakrila u svoj stomak – to je zemlja u koju ću biti ukopan. Nadam se da ću poginuti kao šehid. A što se tiče mog sina koji traga za mnom, on će težiti za šehadetom (pogibijom na Allahovom putu), što ću ja uspjeti uz Allahovu dozvolu, ali, on će to postići nekom drugom prilikom. A u samoj bici na Jemami, ugledni sahabija (drug Vjerovjesnikov) Tufejl ibn Amr Ed-Dewsi je pokazao veliko junaštvo, sve dok nije pao kao šehid, na poprištu te za muslimane presudne bitke. Tufejlov sin Amr, ugledajući se na oca, neprestano se borio, sve dok ga rane i umor nisu savladali, ostavši u toj bici bez desne šake. Tako se on vratio u Medinu nakon bitke ostavljajući na poprištu Jemame oca i ruku. Kasnije u vrijeme vladavine halife Omera ibn Hattaba dok su se kod njega nalazili gosti u zijaretu, među njih uđe Tufejlov sin Amr. Kada donesoše hranu, halifa pozva prisutne da jedu, a Amr se odmače u stranu izbjegavaj ući da s njima jede. Halifa Omer mu reče: – Šta je s tobom? Da se ne stidiš zbog svoje odsječene ruke? – Da, vladaru pravovjernih – odgovori Amr. Omer na to dodade: – Tako mi Allaha, ja neću probati ovo hrane sve dok je prvi ti ne promiješaš svojom odsječenom rukom. Pa od nas nema nijedan da je neki njegov dio tijela već u Džennetu, osim ti – završi Omer, misleći na njegovu, u borbi odsječenu, šaku. Od rastanka sa ocem, Amr ibn Tufejl je stalno priželjkivao šehadet (pogibiju na Allahovom putu). Tako dođe i Bitka na Jermuku, velika i strašna bitka između muslimana i Bizantinaca, u kojoj se među prvima nalazio i Amr. Hrabro se borio i napadao sve dok nije dostigao šehadet (pogibiju) koju je priželjkivao kao i njegov otac.

. . .Pa neka se Uzvišeni Allah smiluje Tufej lu ibn Amru Ed-Dewsiju, jer je on šehid i otac šehida. . .