Nije dozvoljeno ženi da uzme bilo šta od muževe imovine bez njegove dozvole, osim u slučaju da on uskraćuje od svoga imetka svojoj ženi ono što joj je obavezan dati. U tom slučaju njoj je dozvoljeno uzeti od muževog imetka koliko je dovoljno za nju i njenu djecu.
Dokaz ovome nalazimo u hadisu u kome Poslanik s.a.w.s. kaže Hindi bint Utbe r.a. kada mu se ona požalila da njen muž Ebu Sufjan r.a. uskraćuje njoj i djeci nafaku: “Uzmi onoliko koliko je potrebno tebi i tvojoj djeci.” (Hadis bilježi Buharija)
Međutim, ako muž daje svojoj ženi i porodici onoliko koliko je obavezan, pa žena bez njegova znanja uzme nešto od njegova imetka, u tom slučaju ona je obavezna to vratiti ukoliko je sigurna da bi se on ljutio na nju kada bi saznao za to.
Nevjernika i fasika nije dozvoljeno oslovljavati sa “Gospodine”.
Allahov Poslanik s.a.w.s. je rekao: “Nemojte oslovljavati munafika sa “Gospodine”!” (Bilježe Ahmed u Musnedu, i Nesai u Sunenu Kubra)
Iz hadisa se razumije jasna zabrana Poslanika a.s. da se nevjernici i fasici nazivaju “gospodom”, pa zato vjernik ne bi trebao nevjernike oslovljavati na taj način.
Nazvati nekog gospodinom znači ukazati mu posebnu čast, jer gospodin u jeziku znači prvak u nekom narodu, njihov vođa ili učenjak. Zato onaj koji je kafir u Allaha dž.š. ili je poznat kao onaj koji javno čini grijehe (fasik) ne zaslužuje ovaj epitet, već takvog treba nazivati njegovim imenom.
Allahov Poslanik s.a.w.s. je Abdullaha ibn Ubejja, poznatog munafika koji je uživao veliki ugled u Medini prije dolaska Islama, oslovljavao sa Ebu Habab (otac Hababov, a nije ga nikad oslovljavao sa imenom kojim bi mu dao do značaja o.p.)
Zato one koji javno ispoljavaju grijehe i koji su poznati po tome treba nazivati njihovim imenima, nikako ih ne treba nazivati “gospodom” ili nekim sličnim nazivom kojim im se pridaje značaj.
Da li je pozivanje ka Allahu dužnost svakog muslimana i muslimanke, ili je to svedeno samo na učenjake i one koji traže znanje?
Odgovor:
Ako bi čovjek bio ispravno upućen u ono čemu poziva onda nema razlike između toga da li je od velikih učenjaka na koje se uperuje prstom, ili učenika koji je uspješan u svom sticanju znanja ili onih koji su obični ljudi koji imaju znanje po tom pitanju u potpunosti i sigurno. Zaista je Poslanik, neka je na njega Allahov salavat i selam, rekao: „Prenesite od mene makar jedan ajet.“, a nije od uslova da bi čovjek bio prenosilac to da dosegne velike stepene u znanju. Međutim, uslovljava se da ima potpuno znanje o onome u šta poziva, a ako bi pozivao ne poznajući propis, nego samo iz želje koju osjeća, onda to ne bi bilo dozvoljeno.
Stoga, kod braće koji pozivaju ka Allahu, a ne posjeduju znanje osim u malim količinama, nalazimo da iz velike želje koju osjećaju zabranjuju ono što Allah nije zabranio, i obavezuju robove onim čime ih Allah nije obavezao, a to je veoma opasna stvar, zato što je zabrana onog što je Allah dozvolio isto što i dozvoljavanje onog sto je Allah zabranio. Pa ako bi oni kritikovali druge u dozvoljavanju neke stvari isto tako bi drugi njih kritikovali u zabranjivanju te stvari, zato što je Allah te dvije stvari učinio istim. Rekao je Uzvišeni:I ne govorite neistine jezicima svojim: „Ovo je halal, a ovo haram.“, da biste tako o Allahu neistine iznosili. Oni koji o Allahu govore neistine – neće uspjeti, kratko će uživati, i njih će strašna patnja čekati. (Sura En-Nahl, 116-117.)
Šejh Muhammed ibn Salih Usejmin, Allah mu se smilovao.
1. Širk ima suprotno značenje od Tevhida. Riječ širk potiče od arapske riječi (شريك) što znači sudrug ili partner u nečemu. Prema tome učiniti ŠIRK prema Allahu dž.š. znači smatrati nekoga ili nešto Njemu ravnim, tj. pripisati Mu druga u nečemu.
2. Širk, kao grijeh, može biti veliki širk i mali širk.
3. Veliki širk je pridruživanje Allahu dž.š. sudruga u jednom od tevhida, tj. vjerovanje da Allah dž.š. nije Jedini u Svom Rububijetu, Uluhijetu ili u Tevhidu Esmai ve Sifat.
a) Širk u Tevhidu Rububije biva:
– potpunim negiranjem Allaha dž.š. kao Jedinog Tvorca, Gospdara, Vladara i Upravljača svega, kao što to vjeruju ateisti;
Primjer ovome su Hindusi, Faraon, kralj Nemrud sa kojim se raspravljao Ibrahim a.s., vjerovanje u Vahdetul vudžud od Ibn Arebija (da je Allah prisutan u svim stvarima)….
– ili vjerovanjem da pored Allaha dž.š. ima drugih Tvoraca, Gospodara, Vladara i onih koji upravljaju stvarima u onome za što mi muvehidi vjerujemo da je Allah dž.š. Jedini u tome. Primjer su: kršćani koji vjeruju da je Allah dž.š. jedan od trojice, medžusije koje dobre stvari pripisuju svjetlosti, a zlo pripisuju tami, obožavaoci nebeskih tijela, itr…
U ovu vrstu širka spada i vjerovanje da osim šerijata – Allahovog zakona, postoji neki drugi zakon koji je bolji, jednak šerijatu ili u najmanju ruku ispravan zakon, kao što stoji u fetvi od Stalne komisije za fetve (14. tom iz Akide)
b) Širk u Uluhijetu jeste pridruživanje Allahu dž.š. druga u ibadetima, bilo to iz ljubavi prema nečemu drugom mimo Allaha, ili iz nade da mu to može donijeti korist, ili iz straha da mu to nešto drugo može naškoditi mimo Allaha dž.š., i bilo da se radi o skrivenim (srčanim ibadetima) ili javnim (ibadeti jezika i tijela).
Ovo je najrasprostranjenija vrsta širka. Primjer tome je ibadet kršćana Isi a.s., primjer obožavanja kipova, primjer obožavanja kaburova, primjer činjenja sedždi sufijskim šejhovima, obožavanja džina od strane sihribaza i vidovnjaka, sotonisti itd.
c) Širk u Allahovim imenima i Uzvišenim svojstvima biva:
– Negiranjem Allahu dž.š. najljepših imena i savršenih svojstava, kao što to rade džehmije.
– Upoređivanjem stvorenja sa Allahom dž.š. (kao što to rade šije dvanestoimamci pripisujući svojim imamima osobinu poznavanja gajba, kršćani davanjem Isau a.s. božanskih svojstava, davanje sihirbazima i vračarima svojstvo poznavanja gajba, sekte Alevija koji su Aliji r.a. pripisali Allahove osobine….); ili upoređivanjem Allaha dž.š. sa stvorenjima (kao kršćani pripisuju Allahu dž.š. svojstvo očinstva, ili Jevreji koji Allahu dž.š. pripisuju umor, siromaštvo i tvrdičluk)
4. Veliki širk je najveći grijeh, kojeg Allah dž.š. neće oprostiti, osim ako se počinioc širka pokaje.
”Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostiće manje grijehove od toga, kome On hoće.” (An-Nisa’, 48.)
Rekao je Poslanik s.a.w.s. kada je upitan koji grijeh je najveći: ”Da Allahu pripišeš druga, a On te je stvorio.” (Buharija i Muslim)
(Spomenuti:
– prva naredba u Mushafu je naredba da Allaha dž.š. obožavamo zato što nas je On stvorio, a prva zabrana jeste jeste zabrana širka;
– primjeri nezahvalnosti prema ljudima i njihov osjećaj na nezahvalnost, a kakva je tek nezahvalnost prema Allahu dž.š., jer je Allahovo pravo kod ljudi da Ga obožavaju i da Mu ne čine širk, kao što stoji u hadisu kod Buharije i Muslimaod Muaza ibn Džebela r.a.
– širk kod vjernika treba izazivati osjećaj gadosti i odvratnosti, navesti primjere koje je navodio Poslanik s.a.w.s. da bi neke od grijeha ogadio kod muslimana: za blud, za kamatu, za ogovaranje u Kur’anu)
5. Veliki širk izvodi iz vjere, i ko umre sa ovim širkom vječno će biti u vatri.
إنه من يشرك بالله فقد حرم الله عليه الجنة ومأواه النار
”Ko drugog Allahu smatra ravnim, Allah ćemo ulazak u džennet zabraniti i boravište njegovo će džehennem biti…” (Al-Ma’ide, 72.)
Rekao je Allahov Poslanik s.a.w.s.: ”Ko sretne Allaha, a nije mu druga pripisao ući će u džennet. A ko sretne Allaha, a pripisao Mu je druga ući će u vatru.” (Muslim)
(Spomenuti trenutak susretanja mušrika na Sudnjemu danu sa Allahom dž.š. i njihovo poniženje toga dana)
6. Za razliku od mušrika svaki muvehid (onaj ko je umro sa tevhidom) ući će u džennet, iako će neki od njih velikih griješnika neko vrijeme provesti u vatri.
U dva Sahiha se prenosi hadis od Ebi Zera r.a. da je Poslanik s.a.w.s. rekao: ”Došao mi je Džibril alejhi selam i obradovao me riječima: ”Ko umre od tvoga ummeta, a da Allahu nije činio širk, ući će u džennet.” Pa sam ja rekao: ”Zar i ako je blud počinio, i ako je ukrao?!” A Allahov Poslanik s.a.w.s. reče: ”Čak i ako je blud počinio, i ako je ukrao!”
Od ibn Mes’uda se prenosi da je Poslanik s.a.w.s. rekao: ”Ja znam posljednjeg koji će izaći iz džehennema, posljednjeg koji će ući u džennet. Izaći će iz džehenema pužeći. Tada će mu Allah dž.š. reći:” Idi (u džennet)1”, pa će ući u njega….” (Bilježi Muslim)
7. Mali širk
Sve ono što je šerijat zabranio zbog toga što to vodi ka velikom širku i što je sredstvo kojim se upada u veliki širk, a u hadisima je nazvano širkom, kao što je zaklinjanje nečim drugim mimo Allaha dž.š. jeste MALI ŠIRK. (Fetva Stalne komisije za fetve, broj 2/465)
Nazvan je MALIM jer svoga počinioca ne izvodi iz vjere.
Mali širk je veliki grijeh.
8. Neke vrste malog širka:
Prvo: Mali širk koji se čini jezikom:
a) Zaklinjanje nečim drugim mimo Allaha dž.š.
Hadis: ”Ko se zakune nečim drugim mimo Allaha dž.š. počinio je kufr ili širk.” (Tirmizi)
Većina učenjaka je na stavu da zakletva nečim drugimu osnovi ne izvodi iz vjere, osim ako se kune za kipovima, ili nečim što se obožava mimo Allaha dž.š. (Pogledaj Tejsirul Azizil Hamid str. 593.)
b) Rečenica: ”Što hoće Allah i ti.”
Došao je čovjek i rekao Poslaniku s.a.w.s: ”Ono što hoćete Allah i ti.” Pa mu je Poslanik s.a.w.s. rekao: ”Zar si mene usporedio sa Allahom. Kako Allah Jedini hoće.” (Bilježi Nesa’i)
c) Pripisivanje uzroka spuštanje kiše zvijezdama ili nekim drugim uzrocima mimo Allahove Milosti.
Drugo: Mali širk u djelima
a) Sve vrste sujevjerja i radnje koje se čine iz sujevjerja
Hadis: ”Sujevjerje je širk!” (Bilježi Ahmed)
b) Odlazak vidovnjacima i onima koji tvrde da poznaju budućnost.
Hadis: ”Ko ode vidovnjaku i upita ga za nešto, neće mu namaz biti primljen 40 noći.” (Bilježi Muslim)
Napomena: Ovdje je mali širk sami odlazak kod njih i pitanje za nešto, bez da mu povjeruje.
Ukoliko mu se povjeruje u ono što ovaj kaže. to je onda kufr koji izvodi iz vjere, kao što kaže šejh Usejmin, rhm, a na osnovu hadisa:
”Ko ode vidovnjaku pa mu povjeruje u ono što kaže taj je zanevjerovao u ono što je spušteno Muhamedu salallahu alejhi ve selem.” (Hadis bilježe Ahmed, Ebu Davud, Tirmizi, a fetva od šejha Usejmina može se naći u knjizi El-Kaulu mufid 2/49)
c) Nošenje hamajlija, končića, narukvica zbog uroka, bolesti i slično.
Hadis: ”Ko okači hamajliju, počinio je širk.” (Bilježe Ahmed i Hakim)
Treće: Mali Širk koji se čini srcem je Rija’.
To je uljepšavanje nekod ibadeta radi toga da bi ga ljudi vidjeli, ili čuli za taj njegov postupak.
Od Ebu Seida r.a. se prenosi da je rekao: ”Došao je Poslanik s.a.w.s. jedne prilike među nama kada smo se prisjećali Dedžala, pa je rekao: ”Hoćete li da vas obavijestim u čemu me je više strah za vas od Dedžala?”! Rekli smo: ”Da!” Pa je Poslanik s.a.w.s. rekao: ”Skriveni širk. Ustane čovjek da klanja, pa onda uljepša svoj namaz zato što ga gleda neko.” (Hadis bilježe Imam Ahmed u Musnedu i Ibn Madže)
Korištena literatura:
1. Me’aridžul kubul od Hakemija
2. Tejsirul Azizil Hamid od Sulejmana ibn Abdullaha
3. Fetawa Ledžna Daima (Fetve Stalne komisije za fetve)
Prenosi Abdullah ibn Omer, radijallhu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, rekao:
“Kažnjena je žena zbog mačke koju je zatvorila sve dok nije umrla, pa je zbog nje ušla u vatru. Nije je hranila ni pojila kada ju je zatvorila, niti ju je pustila da jede gmizavce i insekte.”[1]
Biografija ravije:
Abdullah ibn Omer ibn el-Hattab, radijallahu anhuma, je plemeniti ashab, prenio je mnogo hadisa. Bio je najčvršći u slijeđenju sunneta. Preselio je 73. god. po Hidžri.
Kratki komentar hadisa:
U hadisu je dokaz da ne treba uznemiravati nijednu životinju ni pticu bilo koje vrste bile, svejedno bile one ptice za ukras, golubovi, zečevi ili slično. Osim onih životinja koje se izuzimaju iz ovog propisa, poput FEVASIKA[2], kojeg je dozvoljeno ubiti u Mekanskom haremu i van njega i vezega (vrsta guštera).
Takođe, u hadisu je dokaz da životinje ne treba zatvarati i lišavati ih hrane. Ova žena je ušla u vatru zbog mačke, pa se analogijom (kijasom) na to sve životinje i ptice stavljaju pod isti propis. Neki učenjaci su zaključili iz ovog hadisa da je vlasnik obavezan izdržavati životinje koje su u njegovom posjedu.
Priča Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, je poznata, njen rezime je da je on naišao pored skupine ljudi koji su postavili kokošku i zajednički je gađali, pa kada su ga ugledali, razbježali su se a on je na to rekao: “Ko je ovo uradio? Zaista, Allahov Poslanik je prokleo onog ko to radi.”
Propisi vezani za hadis:
Upozorenje na uznamiravanje životinja i ptica svih vrsta, poput ptica za ukras, golubova, zečeva, kokoši, mački, pasa i slično, osim što je došlo u Šerijatu da je dozvoljeno ili mustehab ubiti, poput vezega i fevasika koji se ubijaju u Haremu i van Harema.
Zabranjeno je zatvarati bilo koju životinju i lišavati je hrane.
Ne treba biti uporan u traženju od roditelja da kupe neku životinju zbog bojazni da se ne zgriješi prilikom hranjenja iz nemarnosti.
Biti milostiv prema životinjama i pticama je razlog ulaska u Džennet. Došlo je u hadisu da je Allah oprostio čovjeku zbog toga što je napojio žedna psa.
[1] Buharija (2/83), broj 2365, knjiga: Davanje pod zakup, poglavlje: Vrijednost navodnjavanja vodom, i Muslim (4/1760), broj 2242, Knjiga o selamu, poglavlje: Zabrana ubijanja mačke.
[2] FEVASIK su životinje spomenute u hadisu muttfek alejhi od Aiše, radijallahu anha, od njih su: škorpija, lutnja (vrsta sokola), gavran, miš i pas koji ujeda, u drugim rivajetima je dodato: zmija, zvijeri, vuk i tigar.
Odgovor: Nema sumnje da je ženama dozvoljeno da na svojim noktima stavljaju razne boje radi ukrasa, i nema nikakve smetnje da se klanja sa takvim noktima. Međutim, postoje boje za nokte koje sprječavaju da voda dopre do noktiju prilikom uzimanja abdesta, i u tom slučaju abdest ne bi bio ispravan, sa takvim abdestom ni namaz ne bi bio ispravan.
(One tvari koje se koriste kao boje za nokte koje sprječavaju da voda dopre do noktiju moraju se ukloniti prije uzimanja abdesta. Dok one boje za nokte, kao što je kna, preko kojih voda može doći do noktiju ne moraju se uklanjai prije uzimanja abdesta)
Da li ima utemeljenja u hadisu da je dozvoljeno uvesti nevjernika u mesdžid?
Odgovorio šejh Abdulmuhsin bin Hamed El ‘Abad: Poslanik s.a.w.s. uveo je nevjernika u mesdžid, kao što je zabilježeno u priči o Samami u vjerodostojnom hadisu (hadis bilježe Buharija i Muslim), a taj nevjernik je zatim primio Islam i postao ashab Samame bin Esal r.a.
Braćo i sestre u islamu! Tema naše današnje hutbe je Dan džamija 1993. – 2014.g. Podsjećanja radi, Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je 2000. godine donio Odluku o obilježavanju 7. maja, «Danom džamija», jer je 07. maja 1993. godine u ranim jutarnjim satima minirana i porušena od strane srpskog agresora i domaćih srpskih zločinaca, Ferhadija džamija u Banja Luci.”Dandžamija” podsjećanauništavanjesvihdžamijaidrugihvakufskihobjekatauRepubliciBosniiHercegoviniutokuobjeoružane agresije, saistokaizapada, uperiodu 1992. – 1995. godina.
Ferhat-pašinadžamija, sagrađena 1579. godine, centralnijeobjekatuBanjaLuciijednojeodnajuspješnijiharhitektonskihostvarenjabosanskearhitekture, XVIvijeka. Džamijajedjelimičnouništenaekplozivomdetoniranim 7. maja 1993. godineodstranesrpskihzločinaca. Nakon prvog rušenja, vlasti Republike Srpske su organizovale potpuno rušenje i čišćenje terena na kojem se nalazio kompleks džamije. Kratko nakon rušenja Ferhadije, srušena je i obližnja sahat-kula, a ostaci ruševina su odvezeni na gradsku deponiju. Ferhadija je bila jedna od 16 Banjalučkih džamija, koje su tokom oružane agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu od 1992. – 1995. godine, do temelja porušene.
Džamije su Allahove, subhanehu ve te’ala, kuće na Zemlji i njima islam posvećuje posebnu pažnju, jer su one mjesta gdje se veliča Njegovo ime i gdje Mu se pada na sedždu, sa ciljem postizanja samo Njegova, dželle še’nuhu, zadovoljstva.Džamije i vakufi se ovdje u Bosni i Hercegovini ruše od 1878. godine, pa sve do završetka posljednje dvije krvave oružane agresije na nju (1992.-1995.). Rušitelji se proglašavaju svecima i nacionalnim herojima, dok mi živimo u nadi da će se zločinci već jednom proći zločina i prihvatiti nas drugačijim…
Allah, dželle še’nuhu, u kategoriju najvećih nasilnika ubraja one koji u džamijama sprječavaju spominjanje Njegova imena i koji ih ruše, pa u 114. ajetu Sure El-Bekare kaže:
Ima li većeg nasilnika, od onoga koji brani da se u Allahovim džamijama ime Njegovo spominje i koji rade na tome da se one poruše? Takvi bi trebalo da u njih samo sa strahom ulaze! Na ovom svijetu doživjeće sramotu, a na onom svijetu patnju veliku!
Kakvi su samo zločinci i teroristi oni koji su sve džamije, mesdžide i ostale vakufe porušili tamo gdje je stizala njihova vojska ili gdje se uspostavljala njihova vlast?! I sve to su smatrali svojim velikim podvizima, a jadni li su narodi koji pokušavajući da izbrišu tragove kulturnog naslijeđa drugih naroda i etnički ih iskorijene, misle da će na taj način postati velikim i slavnim! Za vrijeme posljednje oružane agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu potpuno je porušeno 614 džamija (534 od strane srpskog, a 80 od hrvatskog agresora), dok je oštećeno 307 džamija (249 od srpskog, a 58 od hrvatskog agresora), što čini 80,5% od ukupnog broja 1144 džamije, koliko ih je bilo prije ove dvije oružane agresije. Pored toga je od ukupno 557 mesdžda (džamija bez munare), potpuno porušeno njih 218 (175 od srpskog, a 43 od hrvatskog agresora), dok je oštećen 41 mesdžid (21 od srpskog, a 20 od hrvatskog agresora), što čini procenat od 46,40% mesdžida. Ovome treba dodati još 14 potpuno uništenih i 18 oštećenih mekteba, te 447 uništenih i 160 oštećenih drugih vakufskih objekata.
Ovo su braćo i sestre podaci koje moramo znati, da se zlo ne ponovi, jer narod koji ne zna šta mu se desilo u bliskoj prošlosti, ima šansu za nestanak u eventualnom narednom naletu, a kada nestane tragova materijalne i duhovne kulture i kada se izgubi kolektivno pamćenje, blizu je i biološki nestanak jednoga naroda.
Allahovom, subhanehu ve te’ala, voljom i snagom Bošnjaci, dobrovoljci iz islamskog svijeta i rijetki pojedinci iz druga dva naroda su se suprostavili strašnoj agresiji i zlu koje se nadvilo nad Republikom Bosnom i Hercegovinom i njihova je zasluga što makar na jednom dijelu Bosne i Hercegovine danas ima: džamija, mesdžida, mezarja i drugih vakufa, kao i vjerskih i drugih objekata drugih naroda. Islam je Bošnjake učinio posebnim, jer u protivnom na prostoru koji smo mi branili ne bi ostala niti jedna crkva i sinagoga, a one su tu da svjedoče da mi nismo kao oni i da mi ne rušimo, nego gradimo i čuvamo i da uvažavamo druge i drugačije. Eto, to je islam i to je njegovo učenje! To su univerzalna islamska rješenja, koja garantiraju svakom pojedincu: slobodu, pravo na uživanje njegova posjeda i punu sigurnost u pravom smislu riječi.
Braćo i sestre! Gradimo džamije i čuvajmo džemat, ne dozvolimo da nam džamije ponovo budu samo kulturno-historijski spomenici, čuvajmo ih, jer ako ih ne budemo čuvali, zločinci će ih ponovo rušiti i na njihovim temeljima graditi zgrade i crkve i njihova mjesta pretvarati u parkinge ili pijace, a nama zamesti svaki trag! Zapamtimo da je naša obaveza rekonstrukcija svih porušenih džamija, na svakom mjestu gdje su one postojale i najozbiljnije pristupimo tom poslu! Uključimo se na prvom mjestu mi i naše porodice, animirajmo našu rodbinu, poručimo rođacima i komšijama u dijaspori da je naša obaveza rekonstrukcija porušenih džamija, jer su one simboli našeg višestoljetnog postojanja na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine! Ne čekajmo da nam hareme štite i ograđuju naši prijatelji iz islamskog svijeta, već se organizirajmo i uređujmo ih sami, jer je to naša obaveza prema našim umrlim!
Molim Allaha, dželle še’nuhu, da nas učvrsti na putu islama, da ummet Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, učini onima koji će uspostavljati red i sprječavati nered na Zemlji, da nas sačuva iskušenja koja ne možemo podnijeti, da nas učini istinskom braćom, koja će jedni drugima praštati i upućivati iskrene dove za popravljanje našeg stanja, da nam bude milostiv na Sudnjem danu i da nas u obećanim džennetima počasti društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi!
