Prenosi Ebu-Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, rekao:

Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka ne uznamirava svog komšiju, ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka bude gostoljubiv, ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka govori ono u čemu je hajr ili neka šuti.”[1]

 

Biografija ravije:

Abdurrahman  ibn Sahr ed-Devsi, radijallahu anhu, je plemeniti ashab. Primio je islam u godini Bitke na Hajberu, tj. 7. god. po Hidžri. Stalno je bio uz Poslanika, sallahu alejhi ve sellem, nastojeći da što više stekne znanja. Smatra se ashabom koji je zapamtio najviše hadisa. Preselio je 57. god. po Hidžri, s tim da ima i drugih mišljenja o godini njegove smrti.

 

Kratki komentar hadisa:

Hadis govori o čuvanju komšijskog prava, a to je od stvari koje upotpunjuju iman. Nanošenje štete komšiji je veliki grijeh, na što upućuju riječi Poslanika, sallahu alejhi ve sellem: “Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka ne uznamirava svog komšiju.” Veličina ovog grijeha se razlikuje shodno stanju komšije, da li je on dobar čovjek ili nije. Komšijsko pravo koje obuhvata sve vrste komšija je da mu se želi hajr, da se savjetuje na lijep način, da se dovi za njeg da ga Allah uputi i da mu se ne nanosi šteta.

Zaista, suvišan govor nema granica, dok je bitan govor naveden u knjizi Uzvišenog Allaha, gdje kaže:

Nema kakva dobra u mnogim njihovim tajnim razgovorima, osim kada traže da se milostinja udjeljuje ili da se dobra djela čine ili da se uspostavlja sloga među ljudima.”[2]

Štete suvišnog govora su bezbrojne, od njih su pričanje o grijesima, poput pričanja o miješanju žena sa muškarcima i o pijanskim sijelima. Takođe, suvišan govor je i ponašanje fasika, poput: gibeta, nemimeta, svađe, raspravljanja i zbijanja šala. U to ulazi i griješenje, psovanje, razvrat, bestidan govor, ruganje i ismijavanje s ljudima, laganje i slično.

 

         Propisi vezani za hadis:

  1. Islam podstiče na stvari koje uzrokuju ljubav i međusobno potpomaganje među ljudima.
  2. Međusobno potmaganje komšija jača veze među njima.
  3. Od dobročinstva prema komšiji je neuznemiravanje njegove djece rječju ili djelom.
  4. Pisanje po zidovima i nanošenje štete na posjedima komšija se ubraja u uznemiravanje komšija.
  5. Veliki je grijeh gledanje u unutrašnjost komšijine kuće, bilo sa krova, kroz otvor na vratima ili kroz ogradu.
  6. Bacanje smeća ili kamenja ispred kuća komšija ili u njihova dvorišta uzrokuje mržnju među komšijama.
  7. Dizanje glasa uznemirava komšije.
  8. Gostoljubivost je vadžib.
  9. Od potpunog imana je da se ne priča mnogo.
  10. Od razloga poštovanja čovjeka od strane drugih je da mnogo ne priča.
  11. Lijep govor se ne ubraja u zabranjeno pretjerano pričanje.
  12. Šutnja je bolja od beskorisne priče.
  13. Pričati malo je od imana.

 

 

 

 

 

 

 

 

 



[1]  Buharija (5/2273), broj 6018, Knjiga o adabima, poglavlje: Gostoljublje, i Muslim (1/68), broj 47, Knjiga o imanu, poglavlje: Podsticanje na lijepe komšijske odnose i gostoljublje.

[2]  En-Nisa’, 114.