Ebu Hurejre r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.w.s. rekao:“Tri su osobine munafika: kada nešto kaže slaže, kada obeća ne ispuni, i kada mu se nešto povjeri on iznevjeri.”(Bilježe Buharija i Muslim)

Od Abdullaha ibn Omera r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.w.s. rekao: “Kod koga se nađu sljedeće četiri osobine taj je pravi munafik, a kod koga se nađe neka od ovih osobina onda taj ima osobine munafika, i takav će ostati sve dok ne ostavi tu osobinu: kada mu se nešto povjeri on iznevjeri, kada govori laže, kada obeća ne ispuni, i kada se raspravlja bestidno se raspravlja.” (Hadis bilježe Buharija i Muslim)

Laž, neispunjavanje obećanog, prevara, izdaja, bestidnost u raspravi su od najvidljivijih svojstava munafika koje su posjedovali munafici u Medini za vrijeme života Allahovog Poslanika s.a.w.s. Kur’an je pun tekstova koji opisuju njihove osobine, i koji nam ukazuju na njih. Rekao je Uzvišeni:

وَلَوْ نَشَاءُ لَأَرَيْنَاكَهُمْ فَلَعَرَفْتَهُمْ بِسِيمَاهُمْ وَلَتَعْرِفَنَّهُمْ فِي لَحْنِ الْقَوْلِ وَاللَّهُ يَعْلَمُ أَعْمَالَكُمْ

“A da hoćemo, Mi bismo ti ih, uistinu, pokazali i ti bi ih, sigurno, po biljezima njohovim poznao. Ali ti ćeš ih poznati po načinu govora njihova, – A Allah zna postupke vaše.” (Muhammed, 30.)

Ako neko od muslimana, koji svjedoči Allahovu jednoću, posjeduje neku od navedenih osobina, onda on kod sebe ima osobinu munafika koju je Allah dž.š ukorio. Ili ako uradi neko djelo koje je specifično za munafike, onda on pripada munaficima u onoj mjeri u kojoj pripada i navedeno djelo.

Ovo ne mora da znači da je taj musliman, koji laže ili vara, u potpunosti ostao bez imana, jer iman čovjeka uzdiže visoko iznad nifaka. Međutim, ovakvu osobu opisujemo ovim pokuđenim osobinama, pa je islamska ulema, ovakvo stanje nazvala “nifak u djelima”, kako bi naglasila da je onaj koji kod sebe posjeduje neku od osobina nifaka griješan, ali ga u isto vrijeme razlikujemo od pravog munafika koji ispoljava Islam, a u sebi krije nevjerstvo.

Ulema je u komentaru hadisa o osobinama munafika navela pet mišljenja:

1. Ovim hadisom se želi upoređivanje muslimana, koji kod sebe posjeduje ove pokuđene osobine, sa munafikom. Prema ovom mišljenju hadis je u obliku metafore, a nikako u obliku stvarnosti. Ovo mišljenje zastupa Imam Newewi.

2. U hadisu spomenuti nifak je “nifak u djelima”, a ne pravi nifak u vjerovanju. Ovo mišljenje zastupaju Kurtubi, hafiz Ibn Redžeb, Ibn Hadžer i ovo je najispravnije mišljenje.

3. U hadisu se misli na nifak uopćeno, kako bi se upozorilo na njega. Ovo mišljenje zastupa Hatabi.

4. U hadisu se misli na onoga kome ove osobine postanu stalne, tako da na njih ne obraća pažnju smatrajući ih bezopasnim (za njegov moral), kod takvog će dominirati neispravna akida (vjerovanje).

5. Hadis se ne odnosi na muslimane, već na prave munafike koji su živjeli u doba Poslanika s.a.w.s., ali ovo mišljenje je pobio hafiz Ibn Redžeb. 

Ovdje je važno napomenuti da pomenute osobine munafika nisu jedine, već ih ima još, ali su navedene spomenute samo kao primjer.

Kaže hafiz Ibn Hadžer: “Spomenute osobine u hadisu su navedene samo kao primjer, jer osnova imana je svedena na tri stvari: nijet, govor i djelo. Pa je za nifak u nijetu naveden primjer neispunjavanja obećanog, primjer nifaka u govoru je laž, a nifak u djelu je pronevjera emaneta.” (Fethul Bari, 1/90)

Značenje: “…. i kada se raspravlja bestidno se raspravlja.”

Rekao je Ibn Redžeb (Džami’ el ulum wel hikam, 1/432):

i kada se raspravlja bestidno se raspravlja.”, bestidnost (nemoral) ovdje znači skretati namjerno sa istine na način da istinu prikazuje lažnom, a laž istinom. Dakle takav poziva u laž. Allahov Poslanik s.a.w.s. je rekao: “Čuvajte se laganja, jer laž vodi u nemoral, a nemoral vodi u vatru.” (Ebu Dawud i Ahmed)

U dva sahiha (Buhariji i Muslimu) stoji da je Poslanik s.a.w.s. rekao: “Zaista je najmrži Allahu onaj koji se žestoko raspravlja.”

Pa ako neko prilikom rasprave, bilo da se radi o stvarima vjere ili dunjaluka, koristi laž da bi pobijedio, i prikaže tu laž u očima svjedoka kao da je istina, a istinu prikaže lažnom, onda taj čini najprljavije djelo i posjeduje najgoru osobinu nifaka.

Bilježi Ebu Dawud hadis da je Poslanik s.a.w.s. rekao: “Ko se bude raspravljao lažima, a zna da su to laži, neće Allah dž.š. prestati da bude srdit na takvoga sve dok se ne okane toga.”

Rekao je šejh Ibn Usejmin (Komentar na Rijadu Salihin 50-4/49):

“Bestidnost, u ovom slučaju se odnosi na bestidnost prilikom rasprave pred kadijom. Bestidnost prilikom rasprave u ovom slučaju može biti na jedan od dva načina:

–          da neko tvrdi da je nešto njegovo, a to je laž, ili

–          da neko negira ono što mu je obaveza.

Primjer prvog slučaja jeste da neko optuži nevinog da mu je ovaj dužan pare. Čak pred kadijom taj koji tuži dovede i lažnog svjedoka, pa kadija presudi u njegovu korsit. Ovo je primjer onoga koji “kada se raspravlja bestidno se raspravlja.”

Primjer drugog slučaja jeste da čovjek traži svoj hak kod drugog koji mu je dužan pare. Pred kadijom čovjek koji je dužan prvom pare zakune se da nema nikakvog duga, i kadija presudi u njegovu korist. I ovo je primjer onoga koji “kada se raspravlja bestidno se raspravlja.”

Ako se navedene četiri osobine munafika nađu kod jednog čovjeka takav je čisti munafik, a ako se kod nekog nađe jedna od ovih osobina onda takav ima osobinu munafika.”

Također je rekao šejh Ibn Usejmin (Komentar Rijadu Salihin, 4/50):

“Ehli sunnet wel džemat, prema ovom hadisu, vjeruje da se kod jednog čovjeka mogu naći zajedno i dijelovi imana i osobine nifaka. Dakle kod jednog čovjeka mogu se naći svojstva munafika i griješnika, svojstva pravednosti i imana. Ne mora da znači da neki čovjek posjeduje sve osobine čistog nevjernika, niti da posjeduje sve osobine čistog vjernika. Nekada i vjernik posjeduje neke osobine nevjernika.”

 

Tekst je sastavljen od fetvi šejha Muhameda ibn Ibrahima i šejha Muhameda Saliha El Munedžida u vezi osobina munafika

Sa arapskog preveo i obradio Adnan Nišić