Prenosi Ebu-Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, rekao:

Ko prosi od ljudi da bi se obogatio, zaista on prosi žeravicu, pa nek prosi malo ili nek prosi puno.”[1]

Biografija ravije:

Abdurrahman  ibn Sahr ed-Devsi, radijallahu anhu, je plemeniti ashab. Primio je islam u godini Bitke na Hajberu, tj. 7. god. po Hidžri. Stalno je bio uz Poslanika, sallahu alejhi ve sellem, nastojeći da što više stekne znanja. Smatra se ashabom koji je zapamtio najviše hadisa. Preselio je 57. god. po Hidžri, s tim da ima i drugih mišljenja o godini njegove smrti.

 

         Kratki komentar hadisa:

Kaže Ibnul-Arebi: “Značenje njegovih riječi ˝…zaista on prosi žeravicu…˝ je da će biti kažnjen vatrom, a može imati i stvarno značenje, tj. da će ono što uzima postati žeravica pa će biti njome žigosan kao što će biti sa onim koji ne daje zekat. A njegove riječi ˝…pa nek prosi malo…˝ su ironična naredba (podrugljivost), a poput ovih riječi su one poslije njih, ili je to pak naredba koja u sebi nosi prijetnju poput Allahovih riječi:

Radite šta hoćete…[2].

Dakle, hadis upućuje na zabranu prošnje onom ko prosi da bi bio imućniji.”

         Propisi vezani za hadis:

  1. Zabrana prošenja od ljudi bez potrebe.
  2. Prositi malo ili puno bez potrebe se ne razlikuje u grijehu.
  3. Treba znati da bogatstvo nije mnoštvo imetka nego je bogatstvo bogatstvo duše.
  4. Stroga prijetnja onom ko prosi od ljudi da bi se obogatio.
  5. Osoba koja prosi bez potrebe je bez stida.
  6. Od osobina pravog muslimana je da bude čedan.

 

 


[1]  Muslim (2/720), broj 1041, Knjiga o zekatu, poglavlje: Pokuđenost prošenja od ljudi.

[2]  El-Fussilet, 40.