Tefsir sure El-Fatiha

youtub

downmp3

image_doc

1. Neka od njenih imena:
a) El-Fatiha – što znači uvod, tj. sa njome počinje mushaf, i ona se uči na početku svakog namaza.
b) Umul-Kur’an ili Umul-kitab – što znači ‘Osnova Kur’ana’ ili ‘Osnova Knjige’ prema hadisu kojeg bilježi Tirmizi,
c) As-Salah – ili dova, prema hadisu kudsij: ”Podijelio sam ‘Dovu’ na dva dijela, jedan dio pripada Meni, a jedan mome robu….” (Muslim)
d) El-Hamd – ili zahvalnost
e) Eš-Šifau – ili lijek, prema hadisu: ”Fatiha je lijek od svakog otrova.” (Bilježi Daremi)
f) Rukja – prema sahih hadisu kada je jedan od ashaba Fatihom izliječio čovjeka učeći mu rukju, a Poslanik s.a.w.s. mu je to potvrdio.

2. Ibn Abbas r.a. i Katade kažu da je objavljena u Mekki, dok Ebu Hurejre r.a. i Mudžahid da je objavljena u Medini. Dok neki učenjaci spajajući ova dva mišljenja kažu da je objavljena dva puta jednom u Mekki, a jednom u Medini.
3. Ona ima sedam ajeta. Većina učenjaka smatra da je Bismilla prvi i poseban ajet.
4. Ona je najvrjednija i najznačajnija sura u Kur’anu, prema hadisu Poslanika s.a.w.s. kada je upitao ashaba po imenu Ebu Sa’id ibn El-Ma’la r.a. da ga poduči najvrednijoj suri u Kur’anu, pa ga onda podučio Fatihi. (Bilježe Buharija, Ebu Davud, Nesa’i, Ibn Madže, Ahmed)
Ovakva sura nije spuštena niti u Indžili, niti u Tevratu, što je potvrdio i Poslanik s.a.w.s. u dugom hadisu koga smo maloprije spomenuli.
Muslim bilježi hadis koga od Poslanika s.a.w.s. prenosi Ibn Abbas r.a da je jedne prilike, dok je kod Poslanika s.a.w.s. boravio Džibril a.s. začuo se zvuk otvaranja nebeskih vrata, koja se do tada nikada nisu otvorila. Pa je Džibril a.s. rekao da je to melek koga je Allah dž.š. poslao da spusti ‘Dvije svjetlosti’ koje nisu date niti jednom poslaniku prije. A to su bile Fatiha i zadnji ajeti sure Al-Baqara.

5. Prema mišljenju trojice imama Malika, Šafije i Ahmeda Fatiha je rukn namaza, bez kojeg namaz nije ispravan. To dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim: ”Nema namaza u kojem se ne prouči Fatiha.”
Imam Ebu Hanife namaz bez Fatihe smatra ispravnim, a dokazuje to hadisom iz Buharije i Muslima: ”Kada hoćeš klanjati donesi tekbir, a potom prouči od Kur’ana ono što ti je najlakše…” u ovom hadisu nije naznačeno da je obavezno proučiti Fatihu.
6. Što se učenja Fatihe naglas tiče, kada se klanja u džematu, imam Šafija smatra obavezom svakom džematliji da nakon imama prouči Fatihu. Zato imami koji prate ovaj mezheb uvijek nakon Fatihe ostave vremena da i džematlije svako za sebe prouči Fatihu.
Imami ostalih mezheba smatraju da nije obaveza svakom džematliji ponaosob proučiti Fatihu nakon imama, jer njegovo učenje je dovoljno za sve, a džematlije izgovorom Amin na kraju zamjenjuju učenje Fatihe, a dokazuju hadisom iz Sahiha Muslima: ”Pa kada imam uči Kur’an, vi ćutite.”

Tefsir:
بسم الله الرحمن الرحيم
”U ime Allaha, Milostivog, Svemilosnog.”
Što se učenja naglas tiče ovoga ajeta (u namazu), imam Šafija ga smatra obaveznim, na osnovu hadisa u kojem Ebu Hurejre r.a., opisujući namaz Poslanika s.a.w.s. uči naglas ovaj ajet. (Bilježi Nesai). Od ashaba to su činili Ebu Hurejre r.a., Ibn Omer r.a., Ibn Abbas r.a. i mnogi drugi.
Ostali imami ne smatraju obaveznim učenje naglas ovoga ajeta, a to dokazuju hadisima od Aiše r.a. i Enesa ibn Malika iz Buharije i Muslima da je Poslanik s.a.w.s. počinjao učiti suru Fatihu naglas do drugog ajeta.
“U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog!”/1/
Vrijednosti bismille
U hadisu Bišra ibn Ammare, koji prenosi od Ed-Dahhaka, a on od Ibn Abbasa, navodi se: “Prvo što je Džebrail saopšio Muhammedu, sallAllahu alejhi ve sellem, bile su riječi: /24/ Muhammede, reci: ‘Utječem se Onome Koji istinski čuje i zna, od prokletog šejtana!’, a zatim je rekao: ‘Reci: “U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog’.” En-Nesa’i u knjizi “Dan i noć”, te Ibn Merdevejh u svom komentaru hadisa Halida el-Hazzai, koji prenosi od El-Hudžejmija, on od Ebu Meliha ibn Usame, ovaj od Umejra, a on od svoga oca, navodi da je rekao: /25/ “Bio sam iza Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem, kada je posrnuo, pa sam rekao: ‘Propao šejtan!’, a on mi je odgovorio: ‘Ne govori tako, jer on se time samo povećava i postaje kao kuća velik! Zato reci: ‘Bismillah’, jer time se on smanjuje i postaje sitan kao mušica!’ ” To je uticaj berićeta riječi bismille!
Lijepo je bismillu proučiti prije ulaska u zahod, na početku abdesta, zatim na početku jela i klanja, iako neki učenjaci smatraju da je pri klanju to obavezno.
Lijepo je, također, proučiti bismillu i prije spolnog odnosa, jer se u oba Sahiha navodi da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, rekao: /26/ “Ukoliko neko od vas, kada želi prići supruzi, izgovori bismillu i kaže: ‘U ime Allaha! Moj Allahu, ukloni od nas šejtana! Ukloni ga i od onoga što nam podariš!’ – ako iz toga odnosa bude rođeno dijete – šejtan mu nikada neće nanijeti štetu!”
Ime Allaha, vlastito je ime za Gospodara, odnosno, to je ime Uzvišenog Gospodara. Navodi se da je to Njegovo najveće ime EL-ISMUL-A’ZAM, budući da sadrži sva svojstva Uzvišenog. Allah Uzvišeni kaže (u prijevodu značenja):
“On je Allah, osim Kojeg drugog boga nema. On je Znalac Nevidljivog i Vidljivog svijeta. On je Svemilosni, Milostivi. On je Allah, osim Kojeg drugog boga nema. Vladar, Sveti, bez nedostatka, Onaj Koji sve osigurava, Koji nad svim bdije, Uzvišeni, Silni, Gordi; hvaljen neka je Allah i čist od svega što Mu ravnim pridružuju. On je Allah, Tvorac, Koji iz ničega stvara, Koji oblike daje! On ima najljepša imena, a hvale Ga i oni na nebesima i oni na Zemlji! On je Silni i Mudri!” (59:22-24)
Buharija i Muslim navode od Ebu Hurejra, radijAllahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, rekao: /27/ “Allah ima devedeset i devet imena, dakle jedno manje od stotinu. Ko ih razumije i radi po njima, ući će u Džennet.”1
Predstavljaju dva imena izvedena iz riječi “milost” sa pojačanim značenjem. Ime “Svemilosni” ima općenitije značenje od (rahim) milostivi. Ono je izvedeno, iako ima mišljenja da je neizvedeno, o čemu će biti riječi kasnije, u tumačenju Allahovih uzvišenih riječi u okviru Fatihe, ako Bog da! Molim da nas Allah uputi i na Njega se oslanjamo!
“Hvala Allahu, Gospodaru svjetova” /2/
“Hvala Allahu” – pretpostavlja iskrenu zahvalnost Allahu na blagodatima koje je podario Svojim robovima bez obzira na zasluge, a čiji broj zna samo On, azze we dželle, isključujući pri tome klanjanje bilo kome ili čemu što je On stvorio. Njemu pripada zahvala prije i poslije svega drugoga!
Određeni član uz riječ znači obuhvatnost svake   /28/ “Bože! Tebi pripada svaka hvala; Tebi pripada sva vlast; u Tvojim je rukama svako dobro; Tebi se sve vraća…!”
“Gospodaru svjetova.” – Riječ označava Onoga Koji posjeduje i raspolaže, i ne upotrebljava se s određenim članom, izuzev kada se odnosi na Allaha Uzvišenog. Stoga, nije dozvoljeno da se riječ upotrebljava za nešto drugo bez genitivne veze. Tako npr. mi kažemo: “domaćin kuće”, “vlasnik mača”, dok riječ s određenim članom upotrebljavamo samo za Allaha Uzvišenog.
“Svjetova” – množina je u genitivu od riječi “svijet”, koja označava sve što postoji, izuzev Allaha Uzvišenog. To je u arapskom jeziku zbirna imenica, koja nema čiste jednine. Svjetovi vrste su bića na nebesima i na Zemlji, na kopnu i moru. U tom smislu, ljudi predstavljaju svijet, džini predstavljaju svijet, meleci predstavljaju svijet… itd. Bišr ibn Ammare, sa svojim lancem prenosilaca, navodi od Ibn Abbasa:, a to znači: “Hvala Allahu, Koje mu pripada sve što je stvoreno na nebesima i Zemlji, u njima i između njih, sve što znamo i ne znamo!”
“Svemilosnom, Milostivom” /3/
“Svemilosnom, Milostivom” dva su imena izvedena iz riječi “milost” u vidu pojačanog značenja; međutim, ima jače značenje od. Dakle, imenica izvedena je, uprkos mišljenju neke uleme da je neizvedena. To pokazuje i predanje Tirmizijeve, koje on ocjenjuje kao sahih (vjerodostojno) od Abdurrahmana ibn Avfa, radijAllahu anhu, koji navodi da je čuo Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem, kako kaže: /29/ – Uzvišeni Allah kaže: “Ja sam Svemilosni. Stvorio sam rodbinske veze i dao im ime prema Svom Imenu.2 Ko ih održava – Ja ću prema njemu biti dobar, a ko ih kida, Ja ću ga napustiti!” Zatim navodi: “Ovo je tekst koji potvrđuje da je Er-Rahman izvedeno i nema mjesta neslaganju i raspravi.”
Ibn Džerir, sa svojim lancem prenosilaca, navodi od Azremija slijedeće: prvo ime “Svemilosni” odnosi se na sve stvoreno,3 a drugo “Milostivi” odnosi se posebno na vjernike.
“Vladaru Sudnjega dana” /4/
Neki učači čitaju ovako: “meliki jeumiddin” a drugi “maliki jeumiddin”, i jedan i drugi kiraet su sahih i spadaju u sedam pouzdanih (mutevatir) predanja. Usto, nekada se navodi i čitanje “vlast” sa kesrom na “mimu” i sakinom na “lamu”! Vlast se ne odnosi samo na Sudnji dan već i na ovaj svijet. On (Allah, azze we dželle) vladar je ovoga ali i budućeg svijeta, a prethodno je bilo spomena da je On gospodar svih svjetova, a u to spadaju i ovaj a i budući svijet (Ahiret). Ovdje je riječ “Vladar, Posjednik” pridodana uz sintagmu “Dan suda” (tj. Sudnji dan) budući da toga dana niko neće moći polagati pravo na bilo što mimo Allaha Uzvišenog, kao što niko neće moći ni govoriti bez Njegove dozvole. Allah Uzvišeni kaže (u prijevodu značenja):
“Na Dan kada Džibril i meleci budu u redove poredani, kada bude govorio samo onaj kome Svemilosni dozvoli, tako da govori istinu.” (Prijevod značenja, 78:38)
Ed-Dahhak prenosi od Ibn Abbasa: “Vladaru Dana suda” znači da toga dana niko neće imati vlast niti posjeda kao što je imao na ovome svijetu, pa da dozvoli sebi i kaže: “Ovo je moje, odnosno ovo je moj posjed!” Jer, tamo na Sudnjem danu, niko neće imati vlasti niti imetka!
“Dan suda (Sudnji dan)” označava Dan obračuna za stvorena bića, Sudnji dan na kome će oni odgovarati za svoja djela, za dobro – dobrim, a za zlo – zlim, izuzev onih kojima Allah oprosti. Moj Bože, Ti si Onaj Koji prašta, Ti voliš praštanje, pa oprosti i nama!
“Samo Tebi robujemo i samo od Tebe pomoć molimo!” /5/
Spojena zamjenica “Samo Tebe” pred -stavlja objekat koji je došao ispred glagola u funkciji preciznog određenja, kako bi se jasno odredila namjera subjekta i izraz bio jasan.
“Samo Tebi robujemo” znači, dakle, “ne obožavamo nikog drugog osim Tebe, ne uzdamo se ni u koga drugog osim u Tebe”, što predstavlja izraz vrhunca pokornosti. Riječ ibadet semantički je usko vezana za riječ, koja znači poniznost, podložnost, potčinjenost itd. Tako se npr. Kaže da je put utrt i dotjeran, da je deva poslušna, odnosno, potčinjena i pokorna. U Šerijatu se time izražava savršena ljubav, pokornost, odanost i strahopoštovanje. Neki pripadnici ispravne tradicije (Selefa) govore: “Fatiha je suština Kur’ana, a njena suština je u ovim riječima: Prvi dio, tj. “Samo Tebi robujemo” predstavlja ogradu od svakog oblika politeizma (širka), a drugi dio: “i samo od Tebe pomoć tražimo” predstavlja ogradu od svake druge moći, sile ili snage i predanosti osim Allahu Uzvišenom.
U ovom ajetu govor prelazi iz trećeg u drugo lice zamjenicom “Tebe”, što je u skladu s ukupnim značenjem teksta. Naime, nakon što se Allahov rob Njemu zahvali, nakon što izrazi pohvalu i Njegovu veličinu, da bi se potom ogradio od obožavanja bilo koga drugog, odnosno od traženja pomoći od bilo koga drugog osim od Allaha, time se on približio Allahu Uzvišenom, došavši pred Njega, tako da Mu se može direktno obratiti zamjenicom drugog lica “Tebi” riječima:
“Samo Tebi robujemo i samo od Tebe pomoć molimo!”
Ibn Abbas, Allah njime bio zadovoljan, rekao je: tj. samo Tebi tevhid (monoteizam) iskazujemo, samo od Tebe strahujemo i u Tebe nade polažemo, i ni u koga drugog. Tj. samo od Tebe pomoć tražimo u pogledu pokornosti Tebi a i u pogledu svih drugih stvari, je došlo prije, jer je ibadet cilj, a traženje pomoći je sredstvo da se ibadet ostvari.
“Uputi nas na Pravi put!” /6/
Nakon što je iskazana pohvala Onome od Kojega se pomoć traži, slijedi molba u skladu s riječima Uzvišenog: /32/ “… polovina pripada Mom robu, budući da njemu pripada ono što on traži.” Onaj koji moli najprije je dužan pohvaliti Onoga od Koga moli, a zatim uputiti molbu za sebe i svoju braću vjernike, kao što je i kazano riječima: “Uputi nas na Pravi put!” Time se sugerira obraćanje Allahu uz pomoć Njegovih uzvišenih Svojstava i dobrih djela, s obzirom da, nakon zahvale i pohvale, slijedi veličanje Njega isticanjem atributa kao što su: “Gospodar svjetova”, Svemilosni, Milostivi, Vladar Dana suda, da bi se potom izrazilo obožavanje samo Njemu i obraćanje za pomoć samo Njemu. Prema tome, nakon što su pred Gospodarom svjetova istaknute navedene vrline, upućuje Mu se molba za vlastitu uputu kao i uputu svoje braće na Pravi put, što – bez dodatka ili nedostatka – predstavlja autentični islam, čist od svake novotarije i praznovjerja. To je put koji je najbliži postignuću onoga što Allah voli i čime je On zadovoljan, a što je u skladu s naređenjima i Objavom s kojom je došao Njegov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem. Kada se musliman zadubi u kur’anske ajete, vidjet će da svim ajetima kojima se upućuje dova obavezno prethodi obraćanje Allahu Uzvišenom, bilo ukazivanjem na Njegova bitna svojstva, Njegova lijepa imena, Uzvišena svojstva ili na dobra djela kojima je moguće približiti se svome Gospodaru, odnosno obraćanje braće vjernika Njemu dovom za sebe ili svojom dovom za njih.
“Na put onih kojim si blagodati podario, a ne na put onih na koje se srdžba izlila i koji su zalutali”/7/
“Na put onih kojim si blagodati podario.” Ovim se objašnjavaju riječi: “Pravi put.” Oni kojima je Allah blagodati podario spominju se također i u poglavlju (En-Nisa), gdje Allah Uzvišeni kaže:
“Oni koji su pokorni Allahu i Poslaniku, to su oni koji će biti u društvu vjerovjesnika, pravednika, šehida i dobrih ljudi kojima je Allah blagodati podario. A, lijepo li je to društvo! To je dobro od Allaha i dovoljno je da to samo Allah zna!” (Prijevod značenja, 4:69-70)
Riječi Allaha Uzvišenog:
“A ne onih na koje se srdžba izlila i koji su zalutali” znače: a ne na put onih na koje se srdžba izlila, jer oni na koje se srdžba izlila su, ustvari, oni čija je namjera loša, koji znaju što je istina, ali je i pored toga napuštaju. Isto tako, ne ni na put onih koji su zalutali i izgubili znanje koje im je dano. I oni lutaju u zabludi ne nalazeći pravoga puta prema istini. Negacija ovdje ima funkciju pojačanja značenja, kako bi se pokazalo da postoje dva iskvarena (izgubljena) puta, put židova i put kršćana.”
Hammad ibn Seleme prenosi od Adijja ibn Hatima da je rekao: /33/ “Pitao sam Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem, u vezi s riječima Uzvišenog: ”A ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, pa je rekao: “Židovi”, te i usto dodao:”Niti onih koji su zalutali “kršćani! Oni su zalutali!”
Zaključak
Za onoga koji uči Fatihu lijepo je da po završetku učenja kaže: “Amin!”, što znači: “Bože, uslišaj!” Prema jednom hadisu koji se nalazi u oba Sahiha, gdje se od Ebu Hurejre, radijAllahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, rekao: /36/ “Kada imam kaže ‘Amin!’ i vi to kažite, jer onome čija riječ ‘Amin’ bude istovremena aminanju meleka, bit će oprošteni prethodni (sitni) grijesi.”