Uzvišeni Allah, subhanehu ve te’ala, Koji najbolje poznaje Svoja stvorenja, upozorio je u Kur’anu Svoga Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, na jedno od najubojitijih ‘oružja’ koje koristi najgora vrsta ljudi na zemlji, munafici, u borbi protiv Islama – skrivanje iza zakletvi, kako bi što bolje i efikasnije sakrili svoje zlo.

Uzvišeni u tom smislu kaže: ’’Oni se iza zakletvi svojih zaklanjaju, pa od Allahova puta odvraćaju. Ružno je, doista, kako postupaju!’’ (Prijevod značenja 2. ajeta sure Al-Munafikun)

Imajući u vidu da je ajet jasan i nedvosmislen i da je sura, u kojoj se nalazi ovaj ajet, dobila ime po najgoroj vrsti ljudi, koja će na ahiretu skončati u džehennemu ispod ehlul-kitabija, ateista, budista, vatropoklonika i ostalih mušrika, onda se lako dolazi do zaključka da je zaklinjanje sa namjerom da se postigne neistina osobina munafika (licemjera, dvoličnjaka).

Nećemo duboko ulaziti u definiciju podjele nifaka na veliki (koji izvodi iz vjere), i mali nifak (koji svoga počinioca ne izvodi iz vjere, no radi se o velikom grijehu), ali ćemo spomenuti da je zajednička osobina za obje vrste nifaka: javno pokazivanje dobra, dok se u srcu u suštini želi postići zlo i nanijeti šteta muslimanskoj zajednici. (Pogledati Džamiul Ulum Vel Hikem, od Ibn Redžeba, str. 481. i 482.)

Prva skupina munafika (sa velikim nifakom koji izvodi iz vjere) su oni koji se javno deklarišu kao muslimani, a u svom srcu skrivaju nevjerstvo, i za njih je Uzvišeni rekao:

‘’Munafici će na samom dnu Džehennema biti i ti im nećeš zaštitnika naći.’’ (An-Nisa, 145.)

U Kur’anu svi ajeti sa opisima munafika spušteni su zbog ove vrste munafika, koji su živjeli u vrijeme  Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, imali prilike uživo biti svjedoci spuštanju posljednje Allahove objave, gledati svojim očima najboljeg insane koji je hodao ovom zemljom, a opet su svojim srcima sve to negirali i potajno se borili protiv Islama.

Međutim, neke od osobina munafika, bile one opisane u Kur’anskim ajetima, ili u hadisima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mogu se naći i kod vjernika, kao posljedica slabosti imana.

Razlika između vjernika, koji posjeduju osobine munafika, i pravih munafika (nevjernika) jeste što prvi u srcu ne mrze Islam, već zbog bolesti srca (poput zavisti prema nekom muslimanu, ili pohlepe za dunjalučkim ljepotama i pozicijom u društvu) koriste osobine kojima su opisani munafici kako bi udovoljili svojim bolesnim strastima.

Stoga nikako ne smijemo poistovjetiti izraze: da je neko munafik, ili da neko posjeduje osobinu munafika. (Pogledati Džamiul Ulum Vel Hikem, od Ibn Redžeba, str. 481. i 482.)

Tome nas je naučio Allahov Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je rekao: ‘’Četiri osobine kod koga se nađu, takav je munafik; a ako se kod nekoga nađe neka od tih osobina, onda on ima osobine munafika sve dok je se ne otarasi:  kada govori, laže; kada obeća, ne ispuni; kada mu se nešto povjeri, on to iznevjeri; kada se raspravlja onda se žestoko (bestidno raspravlja.’’ (Buharija I Muslim)

Poenta iz svega prethodno rečenog jeste da munafici, i vjernici griješnici koji posjeduju neke njihove osobine, štetno djeluju na svoju okolinu, na način da u javnosti pokazuju dobrotu, a u tajnosti svojim djelima bore se protiv dobra šireći nered u muslimanskom društvu.

Vjernici često budu u prilici razotkriti nečiju laž, ili pronevjeru emaneta, ili kršenje obećanja, ili žestoku raspravu od strane pojedinaca, koji u raspravi koriste ružne riječi, a nerijetko i fizički obračun protiv sugovornika, kako bi njihova riječi na kraju bila gornja.

U tom slučaju dešava se jedna od dvije moguće situacije:

  1. Prvi mogući scenario jeste da se osoba, kod koje se primjeti neka od osobina munafika, nakon nasihata (islamskog savjeta), pokaje, prekine sa svim djelima koja su bila plod te osobine, i to pokajanje javno pokaže.

Takvi podpadaju pod značenje riječi Uzvišeng: ’’Oprostiću samo onima koji se pokaju i poprave i to javno ispolje, a Ja primam pokajanje i Ja sam milostiv.’’ (Al-Baqara, 160.)

  1. Drugi mogući scenario jeste da, nakon nasihata upućenog osobi kod koje su primjećene osobine munafika (jedna, više njih, ili čak sve), ta osoba u javnosti pokaže svoju ’’dobrotu’’ i svoje ’’lijepe’’ namjere, ali u tajnosti nastavi sa svojim prljavim djelima štetiti muslimanima i muslimanskoj zajednici.

Kako dalje ne bi bila razotkrivena, iako se još uvijek kod nje mogu primjetiti laž, pronevjera, prevara i bestidno raspravljanje, ovakva osoba pribjegava korištenju svog posljednjeg i ’’najubojitijeg oružja’’ – zakletva Allahom, subhanehu ve te’ala, da ono što on radi samo je dobro, a nikako nije u pitanju zlo.

O ovoj vrsti munafičke prevare govore nam mnogobrojni šerijatski tekstovi, kako iz Kur’ana, tako i iz sunneta Poslanika Muhammeda, salallahu alejhi ve sellem, što nam ukazuje da moramo biti jako oprezni, i da ne padamo olahko na zakletve ljudi koji znaju slagati, iznevjeriti, prevariti i bestidno se raspravljat. Navest ćemo neke od tih tekstova:

  1. a) Ajet 2. iz sure El-Munafikun:

’’Oni se iza zakletvi svojih zaklanjaju, pa od Allahova puta odvraćaju. Ružno je, doista, kako postupaju!’’

Iz ovog ajeta vidimo da munafici imaju osobinu koristiti zakletvu, kako bi im ona bila zaklanjač iza koga će sakriti svoje pokvarene namjere.

  1. b) Potom 204. Ajet iz sure Al-Baqara:

‘’Ima ljudi čije te riječi o životu na ovome svijetu oduševljavaju i koji se pozivaju na Allaha kao svjedoka za ono što je u srcima njihovim, a najljući su protivnici.’’

Dakle, munafici često koriste izraz ‘’Allah mi je svjedok’’, kako bi ubijedili ljude oko sebe da oni žele samo dobro. A Allah, subhanehu ve te’ala, na kraju ovog ajeta kaže da su oni najljući protivnici muslimanima.

Njih ćemo prepoznati, tako što i pored njihovog čestog zaklinjanja Allahom, i lijepog govora kojim opčinjavaju slušaoce, njihova djela pokazuju u praksi suprotan efekat od onoga što govore. Tako Uzvišeni odmah u sljedećem ajetu kaže:

‘’Čim se neki od njih dočepa položaja, nastoji napraviti na Zemlji nered, ništeći usjeve i stoku. – A Allah ne voli nered!’’ (Al-Baqara, 205.)

I drugi način na koji se munafici mogu poznati jeste, da ako ih upozoriš na neispravnost njihovih postupaka, onda ih inat i oholost tjeraju da nastave sa griješenjem, tj. ne obraćaju pažnju na nasihate (savjete):

‘’A kada mu se rekne: “Boj se Allaha!” – on onda iz inada griješi. Njemu je dosta Džehennem, a on je, doista, grozno boravište.’’ (Al-Baqara, 206.)

Čak i da im nasihat uputi neko od vjerskih autoriteta, ili poznatih učenjaka i da’ija toga mjesta, oni se ne osvrću na nasihat, nego nastavljaju raditi po svome.

  1. c) Otac šejtana, Iblis, koristio je ovu vrstu prevare kako bi Adema, alejhi selam, ubijedio da mu on želi samo dobro. No, svi znamo koliko ’’dobro’’ šejtan želi insanu:

’’i zaklinjaše im se: “Ja sam vam, zaista, zaista savjetnik iskreni!” (Al-A’raf, 21.)

وَقَاسَمَهُمَا إِنِّي لَكُمَا لَمِنَ النَّاصِحِينَ

U ajetu se vidi da Iblis, kako bi bio što ubjedljiviji u svojoj laži, koristi u jednoj rečenici čak tri načina ubjeđivanja:

  • Glagol ’’qaseme’’ što znači zakleti se nečim;
  • Potom odredbu za potvrdu nečega u arapskom jeziku, koja se koristi na početku rečenice ’’inni’’ što znači ’zaista’;
  • I na kraju odredbu za potvrdu nečega u arapskom jeziku, koja se koristi i u sredini i na kraju rečenice ’’le’’, što znači ’’zaista’’.

Dakle, korištenje zakletve na što ubjedljiviji način, koristeći sve metode jednog jezika za ubjeđivanje svoga sagovornika u neistinu, jeste šejtanska i munafička osobina.

  1. d) Allah, subhanehu ve te’ala, zabranjuje vjernicima da slijede onoga koji se puno zaklinje, i upozorava vjernike da ne padaju na takvu priču, i to u suri Al-Qalam u 10. ajetu:

’’i ne slušaj nijednog krivokletnika, prezrena.’’

Ibn Kesir, rahimehullah, u svom tefsiru na ovaj ajet kaže: ’’To je zato što lažov zbog svoje slabosti koristi lažnu zakletvu, i u njoj upotrebljava Allahova lijepa imena i uzvišena svojstva. On takvu zakletvu koristi u svakoj situaciji, pa čak i u situacijama kad se zakletva uopće ne koristi’’.

  1. e) Hadis Allahovog Poslanika, salallahu alejhi ve sellem, u kojem se pretjerano i često neopravdano zaklinjanje Allahom, subhanehu ve te’ala, opisuje velikim grijehom:

’’Sa trojicom Allah, subhanehu ve te’ala, neće pričati (na Sudnjemu danu), niti će ih očistiti od grijeha, i njih čeka bolna patnja: starac bludnik, oholi siromah, čovjek koji Allahovo ime koristi kao svoju robu, pa ne proda ništa, a da se ne zakune Allahom, niti šta kupi, a da se ne zakune Allahom.’’ (Bilježi Taberani sa ispravnim lancem prenosioca)

Dakle, onaj koji stalno koristi zakletvu Allahom kako bi ubijedio mušterije u ispravnost svoje robe, spada u kategoriju velikog griješnika. Šta je tek sa onim koji se često zaklinje Allahom, a svjesno laže?!

  1. f) Učenjaci ehli sunneta upozoravaju na pogubnost pretjeranog zaklinjanja Allahom, i da to nije osobina iskrenih vjernika.

Takva je, između ostalih i fetva šejha Bin Baza, rahimehullah, kada je upitan o čovjeku koji puno koristi zakletvu Allahom, i kada govori istinu, i kada ne govori istinu.

Odgovorio je šejh, Allah mu se smilovao: ’’Savjetuj ga, i reci mu da ne bi trebao puno koristiti zaklinjanje Allahom, pa makar govorio istinu……..Vjernicima je propisano da što manje koriste zakletvu Allahom, pa makar govorili istinu…….’’ (Izvor fetve http://www.binbaz.org.sa/node/7)

Zaključak: Vjernik mora biti oštrouman, prozreti ovakvu vrstu prevare, i ne padati na jeftine munafičke trikove

Vjernik ne smije biti nimalo naivan u životu na dunjaluku, imajući u obzir da je šejtan njegov najveći i vječiti neprijatelj, koji će koristiti i munafike u svojim redovima kako bi se borio protiv istine.

Munafik lažno koristi zakletvu, zato što tačno zna da spominjanje Allahovog imena kod vjernika izaziva najdublja vjerska osjećanja, kao što kaže Uzvišeni:

‘’Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene.’’ (Al-Anfal, 2.)

Dakle, tvrdnje i govor nekoga koji za sebe tvrdi da vjeruje u Allaha i Sudnji dan, koje su propraćenje čestim zaklinjanjem Allahom da je njegov govor istinit, neće se uzeti za ozbiljno ukoliko se kod osobe utvrde neke od četiri navedene osobine licemjerstva, ili ukoliko takav, pored zakletve, ne donese jasan dokaz za svoje tvrdnje.

Uzvišeni nas odmah na početku Kur’ana, odmah nakon opisa vjernika u suri Al-Baqara, upozorava na takvu skupinu ljudi:

’’Ima ljudi koji govore: “Vjerujemo u Allaha i u onaj svijet!”- a oni nisu vjernici. Oni nastoje da prevare Allaha i one koji vjeruju, a oni i ne znajući, samo sebe varaju.’’ (Al-Baqara, 8.)

U tom smislu Allahov Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, upozorava vjernike da ih zakletva Allahom, ili namaz onoga koji laže, vara i onoga koji krši emanete, nikako ne zavara, pa da mu u sve povjeruju.

U rivajetu hadisa koji govori o tri osobine munafika (laž, prevara i pronevjera) u Sahihu od imama Muslima stoji: ’’Takav je munafik, makar on klanjao i tvrdio za sebe da je musliman.’’

U rivajetu ovog hadisa u Musnedu Ebu Ja’la se dodaje: ’’takav je munafik, makar on postio, klanjao, hadž i umru činio…’’

Adnan Nišić

Izvor: el-asr.com