Prvo predavanje sa druženja iz Örebra
Francuski biznismen plaća sve kazne za nošenje nikaba
Rachid Nekkaz (na slici zadnji desno) uspostavio je fond od milijon eura za plaćanje novčane kazne za žene koje odluče da nose feredže u zemljama, poput Francuske, gdje je protiv zakona da to učini u javnosti.
Ovaj trgovac nekretninama sa sjedištem u Parizu, putovao je i u Belgiju samo da bi platio kaznu od 100 eura za dvije žene koje su u toj zemlji na sudu kažnjene zbog nošenja feredže (nikaba).
“Ja sam za zakon o osudi muža koji prisiljava žene da nose nikab. Ali ja sam i za zakon koji dopušta da se ove žene slobodno kreću na ulicama, zbog slobode kretanja, kao i svaka sloboda, a to je najosnovnija stvar u demokraciji “, rekao je novinarima Nekkaz izvan sudnice u Belgiji.
Istog dana, on je platio 75 € kazna za ženu u jednom francuskom gradu, zbog toga što je javno nosila feredžu (nikab).
Nekkaz tvrdi da zbog ovog njegovog postupka, i zbog napora nekih nevladinih udruženja, francuska policija sada mijenja taktiku. Umjesto da piše kaznu, policija sada samo usmjeno ispituje žene koje u javnosti nose feredže.
“Oni se boje izdavanja kazni, jer znaju da ću ih jednostavno platiti”, rekao je on novinarima france24 i dodao. “Umjesto toga, oni ove žene izlažu ispitivanjima.Pitaju ih ko su im roditelji, da li rade, da li su bili prisiljeni da nose veo od svojih muževa.”
Izvor france24
Prijevod sa engleskog i obrada Adnan Nišić
Video: Kako odbraniti Poslanika s.a.w.s.
Jedan od mnogobrojnih savjeta ovih dana muslimanima na koji način odbraniti čast Poslanika s.a.w.s.
Čovjek koji je potvarao imama Muhammeda b. Abdul-Vehhaba, rhm
Termin “Vehabizam” je termin kojeg su koristili neprijatelji i protivnici reformatorskog poziva imama, šejhul-islama Muhammeda b. Abdul-Vehhaba, rhm. Oni su time želili da predstave njegov poziv u očima običnog naroda novonastalim a put i pravac kojeg je slijedio izmišljenim, te da je došao sa stvarima koje nemaju nikakve osnove i utemeljenja u vjeri. Znači, taj termin koristili su ciljano, kako bi odvratili ljude od njega i njegovog poziva, da mu se Allah smiluje i oprosti mu grijehe. Međutim, onaj ko se oslobodi od slijepog povođenja za ovim potvorama i lažnim tvrdnjama i sačuva se strasti i zabluda, pa zatim pogleda u suštinu da’ve šejha Muhammeda b. Abdul-Vehhaba, rhm, biće mu jasno da šejh, rhm, nije došao s nečim novim i izmišljenim, te da je čitav njegov poziv zasnovan na Allahovoj knjizi i sunnetu Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Uzmi samo za primjer njegovo djelo “Kitabut-tevhid”. Čitavu knjigu zasnovao je na ajetima i hadisima. Naslovi poglavlje, zatim navede ajete i hadise, zatim pređe na drugo poglavlje, pa treće, četvrto itd. Identično metodu kojeg su koristili imami hadisa u prvim generacijama.
Znači, njegova da’va je bila da’va u Allahovu knjigu i sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Nije pozivao sebi, niti u određenu partiju, niti neku organizaciju i grupaciju, nego je bio daija (misionar) koji je pozivao Allahu i Njegovu Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Ali, njegovi protivnici su protiv njega širili laži i potvore, i o tome se može naširoko govoriti. Navest ću vam samo jedan primjer koji će vam biti dovoljan da to dokučite.
Jednom prilikom otputovao sam u jednu državu. Neću je spomenuti. Put me je spojio sa jednim čovjekom. Ušao sam u taksi, a ta osoba već je bila u autu. Sjedio je odmah do mene, a putovali smo u istom pravcu. Između njega i mene desio se razgovor kojeg je on započeo.
Obratio mi se riječima: “Vehabije preziru alu-bejt, porodicu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A Muhammed b. Abdul-Vehhab…” pa je spomenuo ružne i pogrdne nazive dodavši: “… i on mrzi alu-bejt, i psuje alu-bejt…” te je spomenuo čudne stvari o šejhu, rhm. Ja sam ga slušao i šutio.
Kada je završio, rekao sam mu: “Subhanallah! Muhammed b. Abdul-Vehhab je psovao alu-bejt?!” – “Da!”, odgovori on. “Subhanallah!”, uzviknuo sam. Opet sam ga priupitao: “Muhammed b. Abdul-Vehhab je psovao alu-bejt?!” – “Da!”, odgovori. “Tako mi Allaha, psovati alu-bejt je veliki grijeh i drskost. Vallahi, to je velika nepokornost!”, rekao sam, pa sam dodao: “Teško se njemu, i opet mu se teško! Ko je taj ko ima hrabrosti psovati alu-bejt…” Zatim sam ga opet upitao: “Zaista, Muhammed b. Abdul-Vehhab je psovao alu-bejt?!” Kaže: “Da, psovao je alu-bejt!” – “Euzubillah, to je veliki grijeh. Kako da musliman sebi dozvoli da psuje alu-bejt! To je itekako loša stvar.”, rekao sam mu.
Zatim sam se prema njemu opet okrenuo, pa sam ga upitao: “A gdje si našao da je psovao alu-bejt? U kojoj knjizi od njegovih knjiga? U kojoj od njegovih poslanica?” – “Ne, ne. To je poznato svima.”, odgovorio je. “Ako je poznato, reci mi gdje je, jer je psovati alu-bejt ogromna stvar?”, rekao sam mu, pa sam dodao: “Biću otvoren s tobom, ja sam pročitao gotov sve šejhove knjige, i nigdje nisam našao, pa ni jedan izraz iz kojeg se može takvo nešto razumjeti. Čak sam na puno mjesta našao da hvali alu-bejt i lijepo se o njima izražava, te pojašnjava veliki stepen koji im pripada i njihove vrijednosti. Dotle da je jedan učenik napisao izrazito koriso djelo u kojem je sakupio sve pohvale Muhammeda b. Abdul-Vehhaba na račun alu-bejta. Naveo je veliki broj citata o tome.” Zatim sam mu rekao: “Hajde, navedi mi gdje je u knjigama Muhammeda b. Abdul-Vehhaba zapisana ta psovka alu-bejta o kojoj govoriš?”
Nakon toga sam uključio u razgovor i taksistu. Rekao sam mu: “Šta ti veliš o ovome?” “Da, upravu je čovjek, navedi nam gdje je to opsovao alu-bejt”, rekao je obrativši se ovom čovjeku. A ja sam mu rekao: “Spreman sam da ti platim iznos u parama kojeg šeliš, koliki god bio, samo ako mi dođeš s jednim citatom iz njegovih djela da je opsovao alu-bejt!”
Čovjek je nakratko ušutio, zatim se okrenuo prema meni i rekao: “Znači, on nije psovao alu-bejt?!” – “Subhanallah!”, rekao sam, “Pa malo prije tvrdiš povišenim glasom i žestokim nastupom da psuje alu-bejt, a sada mi kažeš da nije psovao.” Rekao sam mu: “Želim da te napomenem na jednu stvar, i to izrazito bitnu.” Pa sam se okrenuo prema njemu i rekao: “Vallahi, staćeš na Sudnjem danu pred Allaha i bićeš pitan o ovom govoru kojeg si rekao! Vallahi, potvoriti jednog alima je veliki grijeh. Meso učenjaka je otrovno. To što govoriš bez ikakvih dokaza i argumenata, nemoj mislit da će se to tek tako završiti. Tako mi Allaha, na Sudnjem danu ćeš imati obračun sa ovim imamom pred Allahom. Ili govori sa dokazima i znanjem, ili šuti i sačuvaj se. Ko te tjera da govoriš o njemu tako i tako.”
Zatim sam mu rekao: “Sada ću ti navesti jedan podatak koji će te iznenaditi. Allah je podario Muhammedu b. Abdul-Vehhabu mnogo djece. Znaš li kako se zovu njegova djeca?”, pa sam rekao: “Evo, ja ću ti navesti njihova imena: Alija, Hasan, Husejn, Fatima, Abdullah, Ibrahim i Abdul-Aziz. To su imena njegove djece. Čak se u nekim djelima potpisivao sa nadimom Ebul-Husejn. Alija, Hasan, Husejn, Fatima, Abdullah i Ibrahim, svi oni bili su od alu-bejta, osim imena Abdul-Aziz, koje je također sastavljeno od Allahovog imena El-Aziz. Čovjek je nazvao svu svoju djecu po imenima alu-bejta, a i dan danas ta imena su prisutna u njegovoj porodici. Imam u Poslanikovoj džamiji zove se Husejn, a on je od šejhovih potomaka. Šejh je iz velike ljubavi prema alu-bejtu nazvao svoju djecu po imenima članova Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, porodice.”
I pored toga, njegovi neistomišljenici izmišljaju laži i potvore kako ne voli alu-bejt, da je neprijatelj alu-bejta, da psuje alu-bejt, “Kako krupna riječ izlazi iz usta njihovih! Oni ne govore drugo do neistinu!“ (El-Kehf, 5) Sve su to laži i potvore na račun ovog imama, Allah mu se smilovao. Za sve to su krivi lažovi i prevaranti koji potvaraju šejha i obmanjuju običan narod, dotle da ljudi imaju dozu averzije prema njemu, te smatraju da je njegov poziv bio suprotan istini i uputi, pa se udaljavaju od njegovih knjiga i govora. To je metod sljedbenika stranputice.
Šejhul-islam Muhammed b. Abdul-Vehhab, rhm, bio je imam i obnovitelj ispravnog vjerovanja (mudžeddid), onaj ko je popravljao loše pojave i inovacije u vjeri. Allah je dao da se sebebom njegovog poziva, njegovih knjiga i njegovih učenika rasprostrani poziv u tevhid i iskrenost u ispovijedanju ibadeta Allahu, azze ve dželle, po čitavom dunjaluku. Sve to je hajr kojim ga je počastio Allah, subhanehu ve te’ala.
Molim Allaha da mu se smiluje, oprosti mu grijehe i da nas sve spoji sa njim i drugim odabranim Allahovim robovima u Džennetu.
Šejh dr. Abdu-Rezzak b. Abdul-Muhsin el-Abbad el-Bedr
Prijevod: Amir I. Smajić
Medina, 06. rebi’ul-evvel, 1436 god.
Prof. Enes Julardžija – Mudrost između popuštanja i grubosti u vjeri
Kratko objašnjenje prof. Enesa Julardžije po pitanju prave istinske mudrosti u Islamu.
Hfz. Dževad Gološ – Branimo li čast Allahovog Miljenika s.a.w.s. ili čast onih koji ga ismijavaju?
Veliki broj muslimana ovaj mjesec doživljava kao mjesec mevluda. O valjanosti toga sa šerijatskog i historijskog aspekta neću sada da govorim jer ću se u sljedećim redovima obraćati najviše onima koji ovaj mjesec tako prihvataju i nazivaju. Možda je baš Allahova mudrost bila da se događaj u Francuskoj desi u ovom mjesecu kako bi se iskušala ljubav onih za koje je ovo mjesec ljubavi prema Allahovom Miljeniku, sallallahu alejhi ve sellem. Također neću govoriti ni o samom činu, da li je ispravan ili ne, jer mislim da je stvar prejasna. Ono o čemu želim napisati ovih nekoliko redova, za koje sam se dugo mislio da li napisati ili ne, jeste da li u ovim trenucima branimo čast našeg Miljenika, sallallahu alejhi ve sellem, ili čast i slobodu mišljenja onih koji ga ismijavaju?
Na velikom broju portala svakog sata pojavi se tekst u kojem se izražava velika žalost i tuga, zabrinutost zbog ekstremizma, ubijanja nedužnih i slično. Jednostavno, dokle više? Ubijanje stotina muslimana svakog dana širom islamskog svijeta više nije za osudu ili reakciju jer je to postala svakodnevnica! Osuđivanje njihovih ubica također nije za osudu jer se radi o “državnom terorizmu”, koji je postao validan i zato ga ne smijemo osuditi. Osuditi se smije samo pas koji ne ujeda koliko god njegova greška bila mala, a nipošto pas koji ujede koliko god zločina da učini.
Najveći povod ovog pisanja jeste reagiranje reisul-uleme Husein-ef. Kavazovića, u kojem se, nažalost, i što najviše zabrinjava, poziva na “slobodu mišljenja”. U spomenutom reagiranju kaže se: “Vaša ekselencijo, gđo Claire Bodonyi, ambasadorice Republike Francuske, u svoje i u ime Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini izražavam porodicama žrtava, francuskom narodu, rukovodstvu države Francuske i Vama osobno najdublje izraze saučešća i suosjećanja u boli i tuzi usljed brutalnog terorističkog napada na redakciju časopisa Charlie Hebdo u Parizu i ubistva 10 novinara i dvojice policajaca te ranjavanja više drugih osoba. Iskazujem punu solidarnost sa francuskim narodom i državom u borbi protiv terorističkog nasilja i stradanja nevinih ljudi i najoštrije osuđujem one koji planiraju i sprovode teror i siju strah.”
Ako bi se desilo da neko ko nosi muslimansko ime ubije nekoga ko je pobio desetine žrtava u Iraku, nekog zločinca, krvoloka, da li bi reisul-ulema njegovoj porodici poslao izraz saučešća? Pitanje koje se postavlja jeste: zar čast našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije veća od časti svih muslimana na Zemlji? Zatim reisul-ulema kaže:
“Sloboda mišljenja i medija te poštivanje ljudskog dostojanstva su neporecive vrijednosti i nužni uslovi napretka čovječanstva, koje treba uvijek i na svakom mjestu štititi i unapređivati. Sloboda je prirodna težnja svakog čovjeka i zato je jača od straha i zato je neuništiva. Stoga, iako postoje pojedinci koji zloupotrebljavaju slobodu za nametanje neslobode i vjeru za opravdanje svojih akata nevjere, ipak ti sebični manipulatori ne mogu uništiti vrijednost slobode i plemenitost iskrene vjere.”
Da li se iz ovog govora može razumjeti da je vrijeđanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, “sloboda mišljenja i medija”? Da li je reis možda bio preči da kao reisul-ulema jednog autohtonog evropskog naroda pojasni propis ismijavanja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i zatraži od francuske vlade i naroda da to prestanu činiti? U isto vrijeme mislim da se o samoj “slobodi mišljenja” unutar same islamske zajednice itekako mora razmisliti i progovoriti, ponajprije od strane samog reisul-uleme jer njegova pravdanja po privatnim sijelima i izražavanje njegove “nemoći” te “kajanje” za određene postupke neće mu biti opravdanje ni pred Allahom ni pred narodom.
Ovakva reagiranja, na veliku žalost, kod muslimanskih masa samo rađaju osjećaj krivice i zato otkad se rodimo, pa dok ne umremo uvijek osjećamo krivicu zbog “nečega” i za to “nešto” moramo se pravdati i izvinjavati i pola nam života ode na to! Po mom skromnom mišljenju, u velikom broju slučajeva zadaća islamskih institucija i njihovih poglavara svela se na to da se pravdamo, i to većinom zločincima, za ono što su uradili neki koji nose muslimanska imena, a ne, kao što bi možda trebalo biti, da brane islam od raznih devijacija i napada od strane nemuslimana. I zato se ne trebamo čuditi što se svakog trena i na našim prostorima pojavljuju fotografije s uvredama najčasnijeg stvorenja, Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao što moram spomenuti i veliki broj institucija u kojima se vrijeđaju ashabi Allahovog Miljenika, sallallahu alejhi ve sellem, a na koje se ne ukazuje nijednim jedinim slovom i koje imaju možda i pismenu i usmenu saglasnost za svoje djelovanje. Kakva je to odbrana ove časne vjere i tradicije Bošnjaka na ovim prostorima?!
I ovo kratko reagiranje, za koje se nadam da će doći do reisul-uleme i da će ga pročitati i o njemu razmisliti, jer oni koji su bili puno bolji od njega razmišljali su o savjetu onih koji su bili mnogo gori od mene, završit ću riječima sandžačkog muftije Muamer-ef. Zukorlića i dr. Jurgena Todenhofera:
“Ja uopće neću da osuđujem terorizam, ne tiče me se terorizam. Šta ima veze sa mnom terorizam, zašto bih se ja ograđivao od terorizma? Ja tražim od zapadnih medija da mi se izvine što vezuju islam i terorizam. Ja ne pristajem na ovaj odnos! Ne postoji islamski terorizam, isto kao da kažeš, islamski kriminal ili islamski zločin. Ne postoji islamski zločin, postoji zločin! Pravi musliman neće napraviti zločin. Ako ga je učinio neki musliman, to je onda njegov zločin. Neću tu fleku na islam da prihvatim i ne pada mi na pamet da se kompleksiram kompleksom niže vrijednosti i da se opravdavam.” (Zukorlić)
‘”U svijetu ima 45 muslimanskih država. Nijedna od njih nije napala zapadni svijet u posljednjih 200 godina. Uvijek smo mi bili ti koji su vojno napadali. Krvavi krstaški ratovi, kolonizacije zemalja, Prvi i Drugi svjetski rat, strašni logori za ubijanje kineskih i sovjetskih komunista, holokaust Jevreja u Evropi – sve te zločine nisu počinili muslimani.” (Todenhofer)
Autor: Dževad Gološ
Nikad ne gubi nadu u Allahovu milost…
Često se susrećete s ljudima koji vas (poprijeko) gledaju i vrijeđaju vjeru. To ne rade samo zato što im se ne dopadate. To je zbog toga što je njihovo srce postalo tvrdo, i oni su skrenuli s pravog puta, a to i ne znaju. Jer Allah poručuje u Kur’anu: „Ako vi zaboravite Mene, Ja ću učiniti da vi sebe zaboravite!“ („O vjernici, ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da oni sami sebe zaborave!“)
Nećete ni znati da se ste dospjeli u to stanje, a rješenje koje nam Allah nudi je jedno. Sve što čovjek treba da uradi, jeste ono što nam Allah poručuje u Kur’anu: „Fefirru ilellah – Bježite ka Allahu!“ U tefsiru ovog ajeta Ibn Kajjim, rahimehullah, kaže da se izraz „Bježite ka Allahu“ odnosi na udaljenost (između čovjeka i Allaha).
Allah ti poručuje: „Robe, vrati se nazad!“. Ne može se reći ništa ljepše od toga. „Ja ne želim da odeš, vrati se nazad!“ U trenutku dok činiš tevbu, pokajanje, i dok govoriš: „O Allahu, oprosti mi!“, da li osjećaš promjenu u srcu, grižnju (pečenje)?
Osjećaš li kako se oči pune suzama? Osjetiš li svoje srce kad poželiš obaviti namaz, možeš li osjetiti kako emocije naviru? To nije tvoja zasluga, to nisi ti mogao sam učiniti, ne možeš ti odlučiti hoćeš li se pokajati. Ti ne možeš odlučiti: „Želim da mi bude oprošteno…“. To je Allah učinio, i On stavlja skrušenost u tvoje srce, i On te vraća nazad. Ti si učinio mali korak, a Allah je učino ostatak. O robe Allahov, ko ti drugi može otkloniti grijehe, i oprostiti osim Allaha?
Vjernik je ubijeđen: „Upravo sam se pokajao, i Allah je primio moje pokajanje.“ To je farzu-l-ajn, obavezno, dužnost je vjerovati da sam se pokajao i Allah mi je oprostio.
Svaki od nas je poznat po nečemu. Ja sam inžinjer, ti si programer, on je doktor, on je ovo, ona je ono. Svako od nas je nešto, a Allah za Sebe kaže da je Gafiru-z-zenbi ve Kabilu-t-tevbi – Onaj Koji oprašta grijehe i prima pokajanje. On će vam sigurno oprostiti i sigurno će primiti vaše pokajanje. Stoga, omladino, bježite ka Allahu, Daleko ste otišli kad ste činili grijehe. Udaljili ste se od vašeg Gospodara, bježite ka tom početku, fitri. Očistite vaše srce, uklonite crne tačke i vratite se, i Ja ću vam oprostiti. Allah vam poručuje u Kur’anu da voli one koji se mnogo kaju!
Autor: Jalal ibn Saed
Preveo: N. Botić
Šta možete naučiti o islamu posmatrajući svoju djecu?
Posmatrajući djecu možete naučiti mnoge stvari o samima sebi, o životu i o Bogu. Jutros je moj trogodišnji sin nešto prosuo. Popodne je opet to uradio. Nije htio da se ja naljutim na njega, pa je počeo čistiti nered, govoreći: „Očistit ću, očistit ću.“ A kada je vidio da sam se iznervirala, bacio se na pod i zaplakao: „Ja sam nevaljao…“
Istog momenta je moja ljutnja splasnula i počela sam da ga tješim, govoreći mu da on nije loš, već dobro dijete. Dakle, ne samo da je moja ljutnja nestala već sam sad htjela da mome sinu bude bolje!
Taj me događaj podsjetio na riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Allah je milostiviji prema Svojim robovima od majke prema svome djetetu.”
Moja milost spram greške mog sina je ništa i neusporediva s milošću i oprostom Allaha Jedinoga spram svojih robova: „Reci: ‘O robovi Moji, koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će sigurno sve grijehe oprostiti. On doista, mnogo prašta i On je Milostiv!'” Kur’an, Ez-Zumer, 53.
To me je podsjetilo i na slučaj Adema, a.s., i njegove žene nakon što su prekršili naredbu Milostivog, i pokajali se uvidjevši pogrešku. A kako su se on i njegova supruga pokajali? Riječima: „Gospodaru naš” – rekoše oni – “sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni.” Kur’an, El-E’araf, 23.
Oni su pred Milostivim na sedždu pali, pa im je On, ne samo oprostio, već i spomen njihov uzdigao. Zar to nije pouka i ohrabrenje svima nama, griješnim robovima; zar nam to ne svjedoči veličinu oprosta i milosti našeg Gospodara? Hajdemo i mi Njemu se vratiti, probleme mu naše reći, grijehe priznati, i vidjet ćemo da nas Allah neće na cjedilu ostaviti.
„Zašto se oni ne pokaju Allahu i ne zamole oprost od Njega, Allah mnogo prašta i Milostiv je.” Kur’an, El-Maide, 74.
Autor: Yasmin Mogahed
Preveo: Nedim Botić
Pobijanje svih 10 dokaza utemeljenosti proslave mevluda
Pobijanje svih 10 dokaza utemeljenosti proslave mevluda (odgovor spec. Samiju Džeki)
Neka je hvaljen Allah, dželle ve ‘ala, Gospodar svih svjetova, Jedan i Jedini. Salavat i i selam upucujemo Njegovom najodabranijem poslaniku, Muhammedu, koji nam je draži od oceva, majki i svih ostalih ljudi, njegovoj casnoj porodici, plemenitim ashabima i svim iskrenim i dosljednim sljedbenicima do Sudnjega dana.
U zadnje vrijeme svjedoci smo mnogih polemika o utemeljenosti obilježavanja Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, mevluda. Iako je propis u vezi s time jasan, barem za one koji žude za istinom, i dalje postoje ljudi koji na sve nacine pokušavaju da opravdaju taj cin. Nije se cuditi neukom narodu, koji je slijepo zaveden od strane “vjerskih autoriteta”, ali je veliko cudo da ljudi kojima je Allah olakšao malo detaljnije izucavanje Islama, jer u najmanju ruku poznaju arapski jezik, ne mogu da shvate da je obilježavanje mevluda neutemeljena i nepropisana radnja u islamu.
Primjer toga je clanak, kojeg je napisao “Spec. islamskog prava” Sami Džeko iz Prijepolja pod naslovom: “10 dokaza utemeljenosti proslave Mevluda”. Tekst je prevashodno populistickog karaktera, i ocigledno je to metod kojeg je autor koristio u pripremi doticnog clanka. Shodno tome, ovaj tekst ne zaslužuje posebnu pažnju, cak ni da se na njega osvrce, jer ima precih zabluda kojima se treba pozabaviti, ali pojedina brace su me zamolila da napišem kritiku ovog teksta. Zbog te molbe sam im, osjecajuci se obaveznim, udovoljio, a od Allaha tražim pomoc i olakšanje.
U narednim redovima cu nevesti cjelokupan clanak spec. Samija Džeke kroz krace pasuse, te odgovoriti, prokomentarisati i pobiti njegove dokaze (ili ispravnije receno šubhe), “… da u propast ode onaj koji je propao poslije ocigledna dokaza, i da zaživi onaj ko je živ poslije ocigledna dokaza, – a Allah doista sve cuje i sve zna” (El-Enfal, 42)
Kaže spec. Džeko u naslovu: “10 dokaza utemeljenosti proslave Mevluda”
Odgovor: Kamo srece po spec. Džeku da su to “dokazi” i da ih ima cak “deset”, ali to je, ništa drugo do, bezuspjeli pokušaj obmane neukog naroda, koji ce naravno da se istopi kao što se led topi na suncu.
Medutim, ako spec. Džeko ima “10 dokaza”, a nema ih, onda mu mi porucujemo da imamo preko 100.000 dokaza koji pobijaju njegove navode. Naime, na oprosnom hadždžu s Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, prisustvovalo je preko 100.000 ashaba, radijallahu anhum, a za koje se pouzdano zna da nisu obilježavali mevlud. Je li tako Džeko ili ne? Ako kažeš da je tako, sam sebi skaceš na glavu, a ako kažeš da nije tako, onda bismo te zamolili da nam navedeš ko je to medu ashabima obilježavao mevlud ako ti nije na zahmet, a nadam se da nije.
Možda sam pogriješio kada sam rekao samo 100.000 dokaza, pa se kajem za to, da mi Allah oprosti. Ispravno je reci da imamo više miliona dokaza, tj. prve tri generacije, koje su po slovu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tri najbolje generacije, nisu obilježavale mevlud, i oko toga postoji konsenzus ummeta. Dakle, niti jedna jedina osoba medu prvima generacija nije uopce ni imala na umu da obilježava mevlud.
Možda spec. Džeko nece biti u stanju da razumije tih više miliona dokaza, jer kako i sam kaže: “… to nije problem u dokazu vec problem u njegovoj mogucnosti da razumije dokaze”, pa bi ga mi savjetovali: “… da se posveti nauci i proucavanju šerijata pa ce mu onda Allah, dž.š., podariti mogucnost da razumije dokaze”.
Teško je pojmiti da spec. Sami Džeko, iako poznaje ar. jezik, ne može da razumije Allahove, dželle šanuh, rijeci: “Slijedite ono što vam Gospodar vaš objavljuje…” (El-E’araf, 3), ili Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, hadise: “Ko u ovu našu stvar (vjeru) uvede ono što joj ne pripada, pa to ce mu biti odbaceno.”[1], ili u drugom rivajetu: “Ko uradi djelo koje se ne temelji na ovoj našoj stvari (vjeri), bice mu odbaceno.”[2] Još teže je pojmiti da i pored hadisa: “… i upozoravam vas na novine u vjeri, jer svaka novina u vjeri je bid’at – novotarija, a svaka novotarija je zabluda.“[3] spec. Džeko i dalje opravdava novotarije poput mevluda.
Nije se cuditi spec. Džeki, jer on je samo murid svojih šejhova, nego se treba cuditi ljudima koji su citav život proveli izucavajuci šerijatske znanosti i postigli velike stepene u tome, ali, i pored toga, opravdavali su mevlud, da im se Allah smiluje i oprosti im. Ti ucenjaci imace nagradu za lijep nijjet, jer vjerujemo da su ga imali, a greške ce im biti oproštene, inšallahu te’ala, ali to ne daje za pravo drugima da se povode za njima i slijede ih u greškama, ako se ispostavi da su to greške.
Kaže spec. Džeko: “Oni koji vole Božijeg Poslanika, a.s., kao izraz ljubavi prema njemu s vremena na vrijeme organizuju okupljanja na kojima se u stihu proucava njegov, a.s., život, donose salavati na njega i uci Kur’an. “
Odgovor: U samom okupljanju radi proucavanja životopisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nema ništa sporno, naprotiv to je veoma pohvalno djelo, jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u mnogim hadisima pohvalio izucavanje šerijatskog znanja i obecao velike nagrade za one koji to rade. Takoder, i ucenje Kur’ana i salavata se ubraja, kao što je poznato, medu najbolja djela. Nije problem u tome! To rade i oni koji ne proslavljaju mevlude. Problem je u nacinu i povodu tih okupljanja, da li su ona propisana ili ne. Da li se ljubav prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, izražava na taj nacin, kojeg “s vremena na vrijeme” ponavljaju, ili sa privrženim slijedenjem Sunneta Poslanika, i klonjenjem od novotarija!?
Da li to ashabi, radijallahu anhum, nisu voljeli Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zbog toga što nisu organizovali mevlude!? Da li je uputa potonjih generacija bolja od upute prvih generacija!? Da je u mevludu hajr, zar nas oni ne bi pretekli u njegovom obilježavanju!?
Kaže spec. Džeko: “Dokaza utemeljenosti mevluda je mnogo a mi cemo spomenuti par njih.”
Odgovor: Ubijeden sam da je spec. Džeko mogao iskopati više od “10 dokaza” da bi to i uradio, imajuci u vidu njegovu brižljivost u odbrani mevluda, mada mu je i 10 puno, pa se nadamo da je iz svoje kese izvadio najjace dokaze i da na ostalih “mnogo” nema potrebe uopce se osvrtati.
Kaže spec. Džeko: “Prvi dokaz: Od Ebu Katade se prenosi da je Poslanik, a.s., bio upitan o postu ponedeljkom pa je rekao: “To je dan u kome sam roden i dan u kome mi je pocela objava.” (Muslim, 2/819 ) Samim ovim postupkom Poslanik, a.s., je dao znacenje danu njegovog rodenja. Ogranicavanje proslavljanja tog dana samo postom je ogranicavanje bez dokaza.”
Odgovor: Ako se obilježavanjem mevluda želi zahvaliti Allahu na blagodati rodenja Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u tom danu, onda je krajnje razumski da zahvalimo na nacin na koji se zahvalio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tj. posteci taj dan. Svima je poznato, da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sebi izabire ono što je najpotpunije i najbolje, a na nama je shodno tome da postimo taj dan, kao što je postio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ako je istina da ga volimo kao što kažemo.
Dalje, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije postio dan rodenja, 12. rebi’ul-evvel, ako bi rekli da je tacan, vec je postio ponedjeljkom, koji se ponavlja svake sedmice, pa bi po Džekionoj logici trebali organizovati mevlud svake sedmice, a ne jednom godišnje. Samim time što Allahov Poslanik nije obilježavao 12. rebi’ul-evvel jasno je da taj dan nije odlikovan nad drugim danima nekim dodatnim ibadetima, propisanim ili nepropisanim.
Da li je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je propisao post ponedjeljkom uz to dodao neki drugi ibadet, poput mevluda i sl, ili ipak ne? Odgovor je: “Ne!” Propisao je samo post. Jel’ ummetu dovoljno ono što je dovoljno Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem? Hoce li razuman covjek imati snage da kaže “Nije!”!? Zašto onda iznosimo laži na vjeru i proturijecimo Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a Uzvišeni nam kaže: “O vjernici, ne odlucujte se ni za što dok za to ne upitate Allaha i Poslanika Njegova, i bojte se Allaha! Allah, zaista, sve cuje i sve zna.” (El-Hudžurat, 1)
Ako kažete da je dozvoljeno obilježavati mevlud zato što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postio ponedjeljkom, pa onda je, po vašoj logici, dozvoljeno da propišemo ljudima 6-ti namaz u toku dana, jer je prvih 5 utemeljeno; ili da obavežemo ljude da poste drugi mjesec mimo ramazana, jer je ramazan propisan; ili da obavljaju hadždž u danima mimo hadždžskih dana, jer je hadždž u osnovi propisan.
Ili, možda je bolje da kažemo da je – po vašoj logici – ispravno klanjati podne namaz 5 rekata, jer je to dodatno cinjenje sedžde, ruku’a, ucenje Kur’ana i sl, i da nema niko pravo da ogranici namaz na 4 rekata, jer je to ogranicavanje bez dokaza.
Da li onaj koji obilježava mevlud – a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ga nije obilježavao – zaista vjeruje u Allahove, dželle šanuh, rijeci: “Vi u Allahovom poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji cesto Allaha spominje.” (El-Ahzab, 21)!?
Kaže spec. Džeko: “Drugi dokaz: Kad je Poslanik, a.s., preselio iz Mekke u Medinu, vidio je da jevreji poste toga dana. Upitao je zašto to cine. Rekli su mu: ”Ovo je veliki dan. U njemu su spašeni Musa i i njegov narod, a utopio se faraon s vojskom.” Rekao je Poslanik, a.s.: ”Mi smo onda preci Musau i njegovu narodu od vas!” Postio je toga dana i naredio da ga muslimani poste.” (Buhari, 7/215) Ovim hadisom ukazuje se na obilježavanje dana kada je Allah, dž.š., podario nešto vjernicima. Nema sumnje da je i obilježavanje rodenja Muhammeda, a.s., isto kao ovo.”
Odgovor: Odgovor na ovaj “dokaz” je slican prethodnom. Da li je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obilježio taj dan necim drugim mimo posta!? Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postio je dan Ašure i podsticao post na taj dan, ali je prešutio dan svog rodenja (12. rebi’ul-evvel po nekima), pa je obaveza i na nama da prešutimo, kao što je i on ucinio, jer u njemu imamo “… divan uzor” (El-Ahzab, 21), ako smo iskreni u našim rijecima da ga volimo i slijedimo.
Ako je dozvoljeno obilježiti dan Ašure necim drugim mimo posta, pa zašto ga onda ne obilježimo klanjajuci svaki namaz tog dana s dodatna 2 rekata, kao vid zahvale Allahu!? Zašto se ogranicavati na broj 2, 4 itd.!?
S druge strane, zašto Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi nisu obilježavali druge dane u kojima je “Allah, dželle šanuh, podario vjernicima nešto” poput dana Isra’a i Mi’radža, ili dana kada je pocela silaziti Objava, ili dana Hidžre, ili pobjede na Bedru, ili dana osvojenja Mekke, ili osvojenja Hajbera, ili dana kada je Omer, radijallahu anhu, primio Islam i sl.!? Želi li spec. Džeko reci da su Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi bili nezahvalni Allahu na blagodatima!? Ili, možda želi reci da on i njegovi istomišljenici bolje zahvaljuju Allahu od Vjerovjesnika, alejhis-selam, i svih 100.000 i više ashaba, radijallahu anhum!?
Kaže spec. Džeko: “Treci dokaz: Od Ibn Abbasa se prenosi: “Skupina ashaba Božijeg Poslanika, a.s., je sjedela pa im se približio Božiji Poslanik, a.s., i cuo ih kako se podsjecaju pa neki od njih govore: “Allah je uzeo Ibrahima za prijatelja.” Drugi govore: “A sa Musaom je Allah, dž.š., direktno razgovarao.” A treci rekoše: A Isa je Allahova rijec i duh od Njega. A cetvrti rekoše: Adema je Allah, dž.š., odabrao.” Poslanik, a.s., im tada izade i rece: “Cuo sam vaš govor i vaše cudenje: Allah je uzeo Ibrahima za prijatelja. i on je zaista to. I Musa je sa Allahom direktno razgovarao i on je zaista to. A Isa je Allahova rijec i duh od Njega i zaista je tako. A Adema je Allah, dž.š., odabrao i zaista je tako. A ja sam, doista, Allahov miljenik, i ne hvalim se, i ja sam nosilac bajraka zahvale na Sudnjem Danu, ispod njega su Adem i ostali, i ne hvalim se, i ja sam prvi zagovarac i prvi kome ce zagovaranje biti primljeno na Sudnjem Danu, i ne hvalim se. I ja sam prvi koji ce pomjeriti halku na vratima Dženneta pa ce mi ih Allah otvoriti i uvesti me u njega, a sa mnom siromašne vjernike, i ne hvalim se, i ja sam najplemenitiji od prvih i posljednjih i ne hvalim se.” (Bejheki, Delailun nubuvveh, 5/270, Kadi Ijad, Eš Šifa, 1/408, Darimi, 1/420 ) Ashabi su se podsjecali svojstava i života prethodnih Božijih Poslanika, a.s., pa ih je Muhammed, a.s., uputio na prisjecanje i spominjanje njega u kome je Allah, dž.š., spojio sve pohvaljene osobine. Pravljenje mevluda je rad upravo po ovoj Poslanikovoj, a.s., uputi.”
Odgovor: Na prvom mjestu, morat cu rastužiti spec. Džeku kada mu kažem da je spomenuti hadis u navedenoj verziji, na svu njegovu nesrecu, da’if-nevjerodostojan. Nadam se da ga nece obuzeti znoj od muke, ili – nedao Allah – pogoditi srcani, ili cak moždani udar.
Dalje, hadis je zabilježio imam Tirmizi u svojoj zbirci “El-Džami’i” (3616), pa je ispod naucnog nivoa navoditi druge zbirke koje su napisane nakon nje, poput djela “Delalilu-nubuvve” Imama Bejhekija i sl. Da ne govorimo o djelu “Eš-Šifa” Kadi Ijjada, koje u osnovi i nije hadisko djelo. Možda je spec. Džeko prepisao hadis iz druge knjige pa cemo mu u tome naci malo opravdanja, inšallahu te’ala.
Što se tice hadisa, u njegovom lancu prenosilaca nalazi se ravija pod imenom Zem’a b. Salih el-Dženedi el-Jemani. Za njega su najreprezentativniji imami hadisa – poput Ibn Mehdija, Ahmeda b. Hanbela, Ibn Me’ina, Ebu Hatima, Ebu Davuda, Nesaija, Ukajlija, Ibn Hibbana, Hakima, Ibn Hadžera i dr. – rekli da je: “Dai’f – slab ravija”[4].
Mimo spomenutog, tu je i njegov ucitelj Seleme b. Vehram el-Jemani koji je, takoder, neprihvatljiv kod mnogih hadiskih kriticara. Za njega je Imam Ahmed, rahimehullah, tvrdio da prenosi odbacene hadise, a Ebu Davud i drugi da je da’if-slab ravija.[5] Kaže Ibn Hibban: “Hadisi koje prenosi uzimaju se u obzir, osim onih koje od njega prenosi Zem’a b. Salih”[6], tj. takvi hadisi se ne uzimaju u obzir, a ovaj hadis je primjer toga. Hafiz Zehebi, rahimehullah, ga je spomenuo u djelu “Divanud-du’afa”[7] u kojem je sakupio imena slabih ravija.
Imam Tirmizi, rahimehullah, nakon što je naveo ovaj hadis, rekao je: “Hadis je garib”, što kod njega znaci da je predaja slaba i neautenticna, kao što je poznato kod onih koji se bave izucavanjem hadiskih znanosti.
Inace, primjetno je kako sljedbenici stranputica još od davnina ne vode brigu o autenticnosti predaja i vjerodostojnosti hadisa, jer lanac prenosilaca za njih “… nece ni ugojiti ni glad utoliti” (El-Gašije, 7). Njihov pravac je “prvo vjeruj pa onda dokazuj, ako hoceš”, a ne “uzimaj vjeru ne temelju dokaza” kao što je obaveza. Ali, nije se cuditi tome, jer kao što Ahmed b. Sinan el-Kattan kaže: “Kada covjek uradi (uvede) novotariju, iz njegovog srca se istrgne ljubav prema Hadisu.”[8], da nas Allah sacuva.
S druge strane, ako bi zažmirili i rekli da je hadis prihvatljiv, opet se u njemu ne nalazi apsolutno nikakav dokaz za utemeljenost obilježavanja mevluda, ni izbliza ni izdaleka. Zaista je smiješno i jadno dokazivati sa ovakvim i sl. predajama propisanost mevluda, a to je svojstveno samo spec. Džeki i njemu slicnim. Kakve veze ima prisjecanje na vrline poslanika, koje je propisano u svakom vremenu, s organizovanjem mevluda 12. rebi’ul-evvela!? To samo može pozvezati onaj ko je pobrkao loncice i pomiješao babe i žabe, da nas Allah sacuva zablude nakon jasnih dokaza.
Kaže spec. Džeko: “Cetvrti dokaz: Od Urve b. Zubejra se prenosi: “A Suvejba je oslobodena robinja Ebu Leheba. Oslobodio ju je Ebu Leheb pa je zadojila Božijeg Poslanika, a.s. Kada je umro Ebu Leheb neko iz njegove porodice ga je video u najgorem stanju, pa mu je rekao: Šta si našao na buducem svijetu? Pa on rece: Nisam našao dobro osim što se napajam ovog dana zbog mog oslobadanja Suvejbe.” (Buhari, 3/243 ) Pa ako ce Allah, dž.š., olakšati Ebu Lehebu zbog njegove radosti i oslobadanja robinje zbog rodenja Muhammeda, a.s., zar ce kazniti one koji vjeruju u njega i koji u odredenom danu proslavljaju njegovo rodenje spominjanjem njegovog života, salavata na njega i ucenjem Kur’ana?”
Odgovor: Na pocetku cu opet morat da rastužim spec. Džeku, jer ni ova predaja nije vjerodostojna.
Urve b. Zubejr, rahimehullah, sin poznatog ashaba Zubejra b. Avvama, radijallahu anhu, je tabi’in[9] po jednoglasnom mišljenju svih historicara, nije cak zatekao ni Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a kamoli Ebu Leheba i Suvejbu. Znaci Urve, rahimehullah, prenosi dogadaj koji se desio mnogo godina prije njegovog rodenja. Takva predaja se kod islamskih ucenjaka zove mursel, a to je jedna vrsta da’if hadisa-nevjerodostojnih hadisa.
Iako je osnovu hadisa zabilježio imam Buhari (5101)[10], ovaj Urvin dodatak ne potpada pod uslov koji je postavio, a to je da ce navoditi samo vjerodostojne predaje. Taj se uslov odnosi na predaje koje je naveo spojenih lanaca prenosilaca, kao što su to pojasnili Ibn Redžeb, Ibn Hadžer, Sehavi i dr., a predaje koje je navodio bez lanaca, ili prekinutih seneda i sl. nemaju isti status.
Ako bi se pomirili i prihvatili navedenu predaju, to je ništa drugo do obicni san. Vidimo da su cak i snovi dokazi za spec. Džeku! Ništa cudno! Ali pazite, to nisu obicni snovi, nego snovi u kojima se prenosi od Ebu Leheba, kojeg Kur’an proklinje do Sudnjeg dana!!!
Hafiz Ibn Hadžer – osvrcuci se na ovu predaju – rekao je: “Znacenje ove predaje suprotno je Kur’anu, jer je Uzvišeni Allah rekao: ‘I Mi cemo pristupiti djelima njihovim koja su ucinili,i u prah i pepeo ih pretvoriti.’ (El-Furkan, 23). A odgovor koji se tice ove predaje je, na prvom mjestu, da je to mursel predanje, jer prenosi je Urve bez navodenja ko ga je o tome obavijestio. Ako bi i zamislili da je spojenog lanca, ono što je spomenuto u predaji je obicni san, koji nije dokaz, a možda i onaj koji ga je sanjao u tom periodu nije bio musliman, pa ni on nije dokaz.”[11]
Dalje, spec. Džeko navodi Buharijev citat ovako: “Nisam našao dobro osim što se napajam ovog dana zbog mog oslobadanja Suvejbe.” Dio citata: “ovog dana” su podvala i laž na Buhariju! Taj dodatak ne postoji ni u jednoj od štampanih verzija Buharijevog sahiha danas, osim ako je spec. Džeko putem nekih “kerameta” obavješten direktno od Imama Buharije, rahimehullah. U tom slucaju nije mu zamjeriti.
Zaista, zanima me gdje je spec. Džeko u navedenom citatu iz Buharije, iako je da’if, našao da se to oslobadanje desilo na dan Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, rodenja ili povodom toga!? Možda je opet rijec o nekom “kerametu”!? Zamolio bih ga da nam navede predaju u kojoj se spominje da je to bilo na dan Poslanikovog, alejhis-selam, rodenja ili povodom njega, i da, po mogucnosti, ovaj put pripazi na lanac prenosilaca.
Ali, da se autor ne naljuti, mi cemo progledati kroz prste njegovoj verziji Buharijeve predaje, prihvatit cemo i Ebu Lehebove rijeci kao da su istina, i sve ostalo što želi reci, ali i pored toga u navedenom snu nema apsolutno baš nikakvog dokaza za mevlud. Allah je umanjio Ebu Lehebu kaznu (iako to ne prihvatamo) radi oslobadanja Suvejbe, koja je bila robinja, a ne radi njegove radosti, jer radost je radost, oslobodio ti robinju ili ne.
Kaže spec. Džeko: “Peti dokaz: Od Enes b. Malika se prenosi da je Poslanik, a.s., zaklao akiku za sebe nakon Poslanstva. ( Bejheki; Sujuti, El Havi, 1/196) Prenosi se da je njegov djed Abdulmuttalib zaklao akiku za njega a akika se ne ponavlja dva puta pa je zakljucak da je Poslanikovo, a.s., klanje akike za sebe iz zahvale Allahu što ga je stvorio kao milost svim svjetovima, kako to navodi Sujuti, što je dovoljan dokaz utemeljenosti mevluda za one razumom obdarene.”
Odgovor: Dokazi za razumom obdarene, o Džeko, nisu izmišljene, odbacene i nevjerodostojne predaje, kao one koje ti navodiš, nego Kur’an, vjerodostojni Sunnet i uputa ashaba, radijallahu anhum. Predaje koje ti kukavicki podmeceš neukom narodu su dokazi za uputom neobdarene, novotare, one koji su skrenuli s puta prvih generacija.
Kao odgovor na ove predaje navest cu govor Hafiza Ibn Hadžera, pa neka se spec. Džeko pojede od muke: “Hadis je zabilježio Bejheki od Katade, a on od Enesa, a zatim je (Bejheki) rekao: ‘Hadis je munker (odbacen), u njegovom lancu prenosilaca nalazi se Abdullah b. Muharrer koji je izrazito slab ravija. Rekao je Abdur-Rezzak: Protiv njega su govorili (ucenjaci) upravo radi ovog hadisa.’ Zatim je rekao Bejheki: ‘Hadis se prenosi i drugim putem od Katade, i drugim putem od Enesa, ali te predaje nemaju nikakve vrijednosti.’”[12]
Obratite pažnju na rijeci Bejhekija nakon hadisa da je munker (odbacen) – kako ih navodi Ibn Hadžer – koje je spec. Džeko, po obicaju, sakrio od citaoca, ali Allah ih je otkrio i obmanu razotkrio.
Navest cu i rijeci Imama Nevevija, koje ce mu vjerovatno izazvati glavobolju: “Što se tice hadisa kojeg je (Eš-Širazi) naveo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaklao akiku za sebe, zabilježio ga je Bejheki svojim lancem prenosilaca od Abdullaha b. Muharrera… Ovaj hadis je batil (ništavan), Bejheki je rekao da je munker (odbacen).”[13]
Rekao je Hafiz Zehebi u biografiji Abdullaha b. Muharrera: “Od njegovih belaja je hadis kojeg prenosi od Katade, a on od Enesa…”[14], zatim je naveo ovaj hadis.
Kaže Ez-Zurkani u komentaru djela “El-Mevahibul-ledunijje”[15] osvrcuci se na Sujutijevo dokazivanje utemeljenosti mevluda ovom predajom: “Prigovorio mu je En-Nedžm zato što je hadis munker (odbacen), kao što je rekao Hafiz (Ibn Hadžer), naprotiv, rekao je (Nevevi) u Šerhul-muhezzeb-u da je hadis batil (ništavan), pa zbog toga dokazivanje s ovom predajom pada u vodu.”
Nakon toga, tražimo od spec. Džeke da nam navede gdje je to zabilježeno da je Abdul-Muttalib zaklao akiku za Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem? (Povedi pažnju na lanac prenosilaca, ako ga ima!) Da li je akika bila propisana i poznata Arapima u pagansko doba prije Islama, pa da je kolje Abdul-Muttalib za svog unuka!? Ako bi i rekli da je to istina, da li se djela koja covjek uradi prije Islama uzimaju u obzir, pa da znamo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaklao akiku kao vid zahvale, a ne kao ponovno obavljanje propisa.
Ali opet kažem, da se ne naljudi spec. Džeko, prihvatamo sve što si rekao, uzet cemo da je istina, ali kakve to sad ima veze s obilježavanjem mevluda!? Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zaklao za sebe akiku kao vid zahvalnosti, i to je dokaz za mevlud!? Na koji dan je zaklao? Koliko puta je radio? Allahu, hvala ti na zdravom razumu!
Kaže spec. Džeko: “Šesti dokaz: Prenosi se da je Poslanik, a.s., o blagodati petka rekao: “U njemu je stvoren Adem, a.s.” (Malik, Muvetta, 1/108; Tirmizi, br. 491)[16] Ovim hadisom utvrduje se posebnost dana iz razloga što je u njemu stvoren Adem, a.s. i ponavljanje te posebnosti ponavljanjem tog dana. Isto tako, dan u kome je roden Muhammed, a.s., je još prioritetniji da bude poseban i ta se posebnost vraca vracanjem tog dana.”
Odgovor: Posebnost dana u kojem je stvoren Adem, alejhis-selam, naveden je u hadisu, a posebnost dana u kojem je roden Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pravljenjem mevluda si upravo ti izmislio.
Sada cu postaviti pitanje spec. Džeki, da li je petak, kao poseban dan, dozvoljeno izdvajati s dodatnim ibadetima, koji su u osnovi propisani i pohvalni?
Ali, da se ne muci, jer je zauzet borbom protiv “vehabija”, skratit cu mu odgovor. Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi od Allahovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Nemojte posebno izdvajati noc petka od ostalih noci klanjanjem nocnog namaza, i nemojte izdvajati postom petak od ostalih dana.”[17] Kako da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabrani da se mahsuz klanja nocni namaz i posti petkom, a u njemu je roden Adem!? Iduci po Džekinoj logici, dan kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, roden još preci je da se zabrani!
Još bolje od toga, kako da Allah, dželle šanuh, ucini petak najboljim danom kojeg je Sunce obasjalo – kao što je došlo u hadisu[18] – a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, roden u ponedjeljak!? Uostalom, po ko zna koji put, kakve veze ima posebnost petka ili ponedjeljka s nepropisanim ibadetima!? Ocigledno je da spec. Džeki ne ide baš od ruke zdrava logika, pa se nije cuditi njegovim nebulozama!
Kaže spec. Džeko: “Sedmi dokaz: Od Omera, r.a., se prenosi da mu je neki jevrej rekao: “O Vodo pravovjernih, postoji jedan ajet u vašoj Knjizi, da je objavljen nama jevrejima mi bismo dan njegovog objavljivanja uzeli za praznik. Pa Omer, r.a., rece: Koji ajet? A on rece: “Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera…”( El Maida, 3.) Pa Omer, r.a., rece: “Ja znam dan u kome je objavljen i mjesto na kome je objavljen. Poslanik, a.s., je stajao na Arefatu, u danu džume.” (Buhari, br. 45) Ovaj hadis pokazuje Omerovo slaganje sa uzimanjem dana u kome se desila velika blagodat za dan u kome ce se slaviti. Nema sumnje da je dan rodenja Muhammeda, a.s., jedan od takvih dana i da se u njemu muslimani trebaju veseliti.”
Odgovor: Subhanallah! Gdje si u predaji našao da se Omer, radijallahu anhu, složio s jevrejem? Koja laž, dragi Allahu! Omerove rijeci: “Ja znam dan u kome je objavljen” za spec. Džeku znace “Ja cu od sada slaviti taj dan!”. Pokaj se Džeko prije nego bude kasno, jer si iznio veliku ljagu na Omera, radijallahu anhu.
S druge strane, u navedenoj predaji je dokaz protiv Džeke, tj. da je obilježavanje takvih dana od obicaja židova, a ne muslimana, jer je židov ovim rijecima kudio Omera, a ne hvalio. Židov je, po Džeki, upuceniji u Allahovu vjeru od Omera, radijallahu anhu, pa se nije cuditi ovakvim iracionalnim dokazivanjima.
Sada, neka nam spec. Džeko navede da li je Omer, radijallahu anhu, obilježavao dan mevluda, ili bilo koji drugi dan “u kome se desila velika blagodat”, pa cemo nastaviti polemiku oko ovog hadisa.
Kaže spec. Džeko: “Osmi dokaz: Kaže El-Mervezi: Pitao sam Ebu Abdullaha o ljudima koji zanoce pa uce Kur’an i uce dove sve dok ne osvanu? Pa je rekao: “U tome nema problema.” Ebu Sirri el-Harbi je rekao: Rekao je Ebu Abdullah: A koja je stvar bolja od te da se ljudi sastave pa donose salavat na Poslanika, a.s., i spominju ono što im je Allah kao blagodat darovao kao što su to govorili Ensarije…? (Ibn Tejmijje, Iktidau siratil mustekim, 2/634), (Ukazuje na hadis u Musnedu od Muhammed b. Sirina: Obaviješten sam da su Ensarije prije Poslanikovog, a.s., dolaska u Medinu govorili: Kada bismo odabrali jedan dan i u njemu se sakupljali i spominjali ovu blagodat koju nam je Allah darovao? Pa su neki rekli: subotom? Pa rekoše: Necemo se izjednacavati sa jevrejima u njihovom danu! Pa rekoše: Nedeljom? Pa rekoše: Necemo se izjednacavati sa hrišcanima u njihovom danu! Pa rekoše: Na dan ‘arube – a zvali su dan džume jevmu ‘arube, pa su se petkom sastajali u kuci Ebu Umame Es’ad b. Zurare pa im je zaklana ovca i bilo im je dovoljno.)””
Odgovor: Kao da spec. Džeko želi da nas zbuni navodenjem citata iz djela Šejhul-Islama Ibn Tejmijje ili govorima Imama Ahmeda!?
Prije svega, mi ne prizivamo bezgrešnost Imamu Ahmedu, niti Ibn Tejmijji, niti drugim ucenjacima, nego ih slijedimo u istini. Svaki od njih je, bez sumnje, imao grešaka, koje ce im biti oproštene, inšallah, a nagradu ce imati za iskren nijjet u svom traganju za istinom. Niko medu njima nije, sam po sebi, dokaz u Šerijatu. Bezgrješnost u vjeri svojstvena je samo Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.
Pored toga, u navedenim citatima nema nikakvog dokaza za utemeljenost mevluda. Imam Ahmed uopce nije govorio o mevludu, nego je bio upitan o ljudima koji zajedno provedu neku noc, bilo koju, u ibadetu do sabaha, na što je rekao: “Nadam se da (ovo je preskocio Džeko) u tome nema problema!” Znaci, Imam Ahmed im nije rekao: “Radite to!”, ili “To je pohvalno!”, ili “Samo naprijed!”, nego se nada da u tome nema problema, jer je u osnovi propisano, a možda i ima problem. Nekoliko redova nakon toga Ibn Tejmijje, rahimehullah, – pojašnjavajuci ovaj i druge Ahmedove citate koje je Džeko izostavio – rekao je: “… pa tako je Ahmed dozvolio okupljanje radi dove, ali ako se ne uzme za stalni obicaj.”[19] Isto tako i mi kažemo, nema smetnje ako bi se ljudi nekada okupili da uce zajedno Kur’an cijelu noc, ili klanjaju nocni namaz i sl., ali je prece da to svako radi za sebe, jer je to praksa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i prvih generacija.
Ali, kakve to sada ima veze s mevludom!? Zaista se ne mogu nacuditi ovakvim nakaradnim dokazivanjima!
Dalje spec. Džeko navodi citat iz Ibn Tejmijjnog djela pa kaže: “Ebu Sirri el-Harbi je rekao: Rekao je Ebu Abdullah: ‘A koja je stvar bolja od te da se ljudi sastave pa donose salavat na Poslanika, a.s., i spominju ono što im je Allah kao blagodat darovao kao što su to govorili Ensarije…?’”
Prije svega nije potvrdeno da je Ebu Serijj (a ne Ebu Sirri) el-Harbi Ja’kub b. Jusuf slušao Imama Ahmeda i susreo se s njim, jer je susret s Imamom Ahmedom bio otežan, imajuci u vidu da je bio zatvaran, izoliran, te da mu je bilo zabranjeno poducavanje itd.
Ebu Ja’la, rahimehullah, naveo je njegovu biografiju u djelu “Tabakatul-hanabile”[20] i rekao: “Prenio je od našeg imama pojedine stvari…”, zatim je naveo ovaj govor. Sam Ebu Ja’la nije potvrdio da je slušao govor Imama Ahmeda, kao što je navodio u biografiji drugih ucenika govorivši: “cuo je”, “susreo se”, “bio je s njim” i sl.
Iz priloženog se vidi da Ebu Serijj nije bio medu poznatim ucenicima Imama Ahmeda, cak se ne zna pouzdano da li se susreo s njim ili ne. Mimo toga, nije nam poznat lanac prenosilaca do njega, jer je mnogo izmišljenih predaja na racun Imama Ahmeda, kao i na ostale imame poput Ebu Hanife, Malika, Šafije i dr.
Ono što pojacava neautenticnost ovog rivajeta su rijeci Ibn Mufliha, rahimehullah: “El-Hallal je prenio od njega (Ahmeda) da je rekao: ‘A koja je stvar bolja…’”[21] El-Hallal, takoder, nije zatekao Imama Ahmeda, nego njegove ucenike, niti se spominje da je Ebu Serijj el-Harbi bio njegov ucitelj, pa da kažemo da je predaju prenio od njega. Sve u svemu, navedena predaja nije potvrdena od Imama Ahmeda pa da je prihvatimo kao dokaz, iako njegove rijeci, same po sebi, nisu dokaz.
Zatim, spec. Džeko opet se služio obmanjivackim trikovima, pa je iz svog džepa dopunio Ahmedov citat. Navodi Džeko: “‘A koja je stvar bolja od te da se ljudi sastave pa donose salavat na Poslanika, a.s….” Orginalni tekst glasi ovako: “… en jedžtemi’an-nasu fe jusallune” tj. “da se ljudi okupe i klanjaju” i nigdje se ne spominje ucenje salavata Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Poznato je, onome ko je upoznat sa šerijatskim terminima, da se rijec Es-Sala navedena zasebno koristi za namaz, a ne u jezickom znacenju donošenja salavata. Da je upotrijebljena tako imali bismo dodatak u vidu indirektnog objekta, tj. bilo bi jusallune ‘ale-nebijj. S obzirom da u ovom slucaju glagol ostaje bez svog objekta jasno je da je rijec o obavljanju namaza, a ne donošenju salavata. Medutim, naš dragi spec. Džeko ne umije da kvalitetno barata sintaksom arapskog jezika.
Ucenje salavata Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nije sporno, naprotiv, to je pohvalna radnja, i ne igra veliku ulogu da je Imam Ahmed zaista spomenuo ucenje salavata, ali je spec. Džeko dopunio citat svojim rijecima kako bi bolje zvucao neukom narodu.
Takoder, rijeci Imama Ahmeda, ako bi rekli da su vjerodostojne, nisu nimalo sporne, jer on nije pohvalio posebno okupljanje i klanjanje posebnog namaza, nego da se okupe i klanjaju. Iz toga se prvenstveno razumije da obave zajednicki namaz u džematu, koji je propisan svaki dan, kao podne, ikindiju i td., te da nakon njega jedni druge posjecaju na Allahove blagodati, kao što su to radile Ensarije, radijallahu anhum. Takvo djelo, bez sumnje, ubraja se u najbolja djela, jer su to halke zikra koje su spomenute u mnogim hadisma.
Nakon toga je spec. Džeko naveo hadis, koji je po njegovom obicaju da’if-nevjerdostojan. Muhammed b. Sirin koji prenosi postupak Ensarija, nije bio živ kada se to dogadalo, niti je naveo ko ga je obavjestio o tome. Takva vrsta predaja je kod ucenjaka odbacena, jer se ne zna stanje ravije ciji spomen je izostavljen, niti znamo da li je taj isti ravija prisustvovao tom periodu. U vecini slucajeva, ravije ciji spomen se namjerno izostavlja su slabi i neprihvatljivi, jer da su prihvatljivi ne bi bilo razloga da se skrivaju.
Još nešto, nigdje se u toj predaji, ako bi je prihvatili, ne navodi da je blagodat koju su spominjali rodenje Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti da su organizovali povodom toga mevlud. Allahovih blagodat je mnogo. Objava Kur’ana je blagodat, poslanstvo je blagodat, Islam je blagodat, uputa je blagodat itd. Koju od ovih blagodati su Ensarije spominjale?
Jasno je da su Ensarije spominjale Islam kao blagodat, jer je u izvornom tekstu došlo: “… fe zekerna hazel-emre-llezi en’amellahu bihi ‘alejna”, u prijevodu: “… i spomenemo ovu stvar koju nam je Allah kao blagodat darovao”, a to je cjelokupni Islam, oni nisu rekli: “… i spomenemo dan Poslanikovog rodenja kao blagodat” i sl. Nigdje se u predaji ne spominje da su tim povodom cinili posebne ibadete, nego su spominjali Islam kao blagodat, tj. jedni druge su podsticali na ustrajnost, poducavali se propisima i sl., i to su uradili samo jednom, a ne svake sedmice, ili svake godine. Takoder, primjetno je da Ensarije nisu odredile neki poseban dan za taj susret, nego su odredili petak, kao dan kojeg nisu svetkovali ni kršcani ni židovi, za razliku od onih koji obilježavaju mevlud svakog 12. rebi’ul-evvela.
Neka nam spec. Džeko pojasni zašto ne odrediše ponedjeljak kao dan okopljanja!? Mora da im je promaklo ono što su dokucili Džeko i njemu sl.!
Opet sam prinuden da iznesem još jednu u nizu Džekinih obmana. Naime, rijec je o kraju njegovog citata: “… pa su se petkom sastajali u kuci Ebu Umame Es’ad b. Zurare pa im je zaklana ovca i bilo im je dovoljno.” Nigdje se u predaji ne spominje da su to radili svake sedmice, nego stoji da su se sakupili u njegovoj kuci, iz cega se ne može razumjeti da su to radili svake sedmice. To potvrduje i kraj citata, tj. da im je zaklana ovca, koja im je bila dovoljna, jer njihov broj nije bio veliki, i nije spomenuto da im je ovca klata svake sedmice, nego je navedeno samo jedno klanje.
U svakom slucaju, hadis nije vjerodostojan, pa necemo puno vremena gubiti na njega.
Kaže spec. Džeko: “Deveti dokaz: Allah, dž.š., kaže: “Reci: Neka se zato Allahovoj blagodati i milosti raduju, to je bolje od onoga što gomilaju.” ( Junus, 58.) Poslanik, a.s., je bez sumnje Allahova milost prema ljudima, bez obzira bili oni muslimani ili nemuslimani (prema muslimanima zato što je bio uzrok njihove upute a prema nemuslimanima zato što je njegovom pojavom od njih uzdignuto kažnjavanje kojim su bili kažnjeni prethodni narodi, kako to navodi Et-Taberi), zato je radost zbog njegovog rodenja naredena ovim ajetom.”
Odgovor: Još uvijek ne mogu da pojmim ova iracionalna dokazivanja koja je koristio spec. Džeko! Ubijeden sam da razuman covjek, koji nema apsolutno nikakvog znanja, takve stvari ne bi sebi dozvolio, a kamoli student šerijatskih nauka!
Kakve veze, o Džeko, ima radost zbog Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, rodenja s obilježavanjem istog svake godine nepropisanim i izmišljenim ibadetima!? Zar misliš da se oni koji ne obilježavaju mevlud ne raduju njegovom rodenju!? Jel’ misliš da se ta radost manifestuje zajednickim okupljanjem jednom ili nekoliko puta godišnje!?
S druge strane, odakle si iskopao da se spomenuti ajet odnosi na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?[22] Mi ne sumnjamo da je Poslanik, sallallau alejhi ve sellem, jedna od Allahovih milosti svjetovima, ali to ne znaci da ajete možemo tumaciti proizvoljno i po licnom nahodenju. Najpoznatiji mufessiri poput Ibn Džerira, Begavija, Kurtubija, Nesefija, Ibn Kesira i dr., nije naveo da se “Allahova blagodat i milost” spomenuta u ajetu odnosi na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nego su svi jednoglasni da se misli na Islam i Kur’an.[23]
Ali, ako bi rekli da se u ajetu misli na Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i pored toga u tome nema nikakvog dokaza o utemeljenosti mevluda. Biti radostan s Allahovim Poslanikom, alejhis-selam, ne znaci radovati se na dan njegovog rodenja, jer ako kažemo tako, time potvaramo sve Muhadžire i Ensarije da se nisu radovali.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je bez sumnje Allahova milost svjetovima, ali ta milost nije se desila njegovim rodenjem, nego poslanstvom i uputom s kojom je došao, kao što kaže Uzvišeni: “… a tebe smo samo kao milost svjetovima poslali.” (El-Enbija, 107), a nije rekao “stvorili”! Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Ja, doista, nisam poslat da proklinjem, nego sam poslat kao milost.”[24] Nigdje u Kur’anu i Sunnetu ne stoji da je njegovo rodenje samo po sebi milost, nego je njegovo poslanstvo milost.
Kaže spec. Džeko: “Deseti dokaz: Allah, dž.š., kaže: “I napomeni ih na Allahove dane.” (Ibrahim, 5.) Dan rodenja posljednjeg Božijeg Poslanika, a.s., je dan koji treba spominjati. Allah, dž.š., je u tom danu dao posebne dogadaje koji se spominju u knjigama istorije dajuci važnost tom danu. Iz tog razloga iskazivanje radosti zbog tog dana je slijedenje Allahove opšte naredbe spomenute u ovom ajetu.”
Odgovor: I dalje se spec. Džeko služi obmanama, ali šta drugo da radi kad nema dokaza!? Zanimljivo je da nije naveo ajet u potpunosti, pa onda s njim pokušao dokazati, a razlog tome je svima poznat.
Ajet glasi ovako: “I Musaa smo poslali s dokazima Našim: ‘Izvedi narod svoj iz tmina na svjetlo i opomeni ga Allahovim danima!’ To su, uistinu, dokazi za svakog onog ko je strpljiv i zahvalan.” (Ibrahim, 5)
Znaci, rijec je o Musau, alejhis-selam, i Israelcanima, a ne o Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovom ummetu. Dio mufessira kaže da se pod “Allahovim danima” misli na posebne dane koji su bili poznati medu njima, a to su dani u kojima ih je Allah izbavio od faraona i uništio ga zajedno s njegovom vojskom. Drugi dio smatra da se s tim aludira na blagodati kojima su pocašceni poput Tevrata, hrane u izobilju i td. Treci kažu da se te rijeci odnose na dane u kojima je Allah kaznio prijašnje narode, tj. da s njima zastraši svoj narod.[25]
Zatim, ako bi i rekli da je ajet opcenitog karaktera, pa nigdje u njemu nije naredeno da se iskazuje radost, slavi, posebno organizuje, obilježava i sl. Nadam se da spec. Džeko barem može uociti razliku izmedu opomene i podsjecanja na odredene dane i izmedu neutemeljenog obilježavanje tih dana ibadetima. Rijec je o opomeni, a ne o slavlju i proslavi! Gdje je u ajetu receno da spominjanje tih dana treba da bude na tacan datum kada su se dogodili!?
Ovakvo tumacenje ajeta i hadisa je krajnje drsko i pravi zlocin spram Allahove plemenite vjere, te jasno suprostavljanje Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i laž na njegov Sunnet.
Nadam se da spec. Džeko ima još kojeg džokera o mevludu u rukavima, jer inace tekst kojeg je priredio je prava ljaga na njega, a ujedno i na sve njegove istomišljenike.
Allahu naš, ti znaš ono što ljudi javno ispoljavaju, a i ono što u sebi taje, uputi na Pravi put onoga ko iskreno traga za istinom, a prema spletkarošima i smutljivcima budi pravedan.
“Gospodaru naš, oprosti nama o braci našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!” (El-Hašr, 10)
Allah, dželle šanuh, najbolje zna!
Napisao: Amir I. Smajic
Medina, 16. rebi’ul-evvel 1435 h.g.
[1] Bilježe ga Buhari, br. 2697, i Muslim, br. 1718, od Aiše, radijallahu anha.
[2] Bilježi ga Muslim, br. 1718.
[3] Bilježe Ahmed, 4/126-127, Ebu-Davud, br. 4607, Tirmizi, br. 2676, Ibn-Madže, br. 44, Ibn-Hibban, br. 5 i drugi, i hadis je sahih – vjerodostojan kao što kažu Tirmizi, Ebu-Nu’ajm, Hakim, Ibn Abdil-Berr, Begavi, Ibn-Tejmijje, Zehebi, Ibn-Redžeb i mnogi drugi. Vidi: Džami’ul-ulumi vel-hikem, str. 486-487.
[4] Vidi: Tehzibul-kemal, 9/386-389, Ikmalu tehzibil-kemal, 5/75, Tekribut-tehzib, str. 252, br. 2035.
[5] Vidi: Tehzibul-kemal, 11/328.
[6] Es-Sikat, 6/399.
[7] Str. 169, br. 1718.
[8] Ebu Isma’il el-Herevi, Zemmul-kelami ve ehlihi, 2/72.
[9] Tabi’in je osoba koja nije srela Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nego je srela nekog od njegovih ashaba, radijallahu anhum, tj. generacija koja je došla nakon ashaba.
[10] Rijec je o dogadaju kada je Ummu Habiba, radijallahu anha, tražila od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da oženi njenu sestru, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao da je to zabranjeno itd.; detaljnije se vratiti na izvor hadisa. U tom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo je Suvejbu, da je ona zadojila njega i Ebu Selemu. Urve b. Zubejr prenio je ovu predaju od Zejnebe b. Ebi Seleme, a ona od Ummu Habibe, a nakon toga je Urve rekao citat kojeg je naveo Sami Džeko, tj. prekinutog lanca, što ne potpada pod Buharijev uslov, za razliku od prvog djela predaje, koja je spojenog lanca prenosilaca.
[11] Fethul-Bari, 9/182.
[12] Et-Telhisul-habir, 4/362.
[13] El-Medžmu’u, 8/431.
[14] Mizanul-’iatidal, 2/500.
[15] 1/264.
[16] Promaklo ga je da je hadis kod Muslima u Sahihu, br. 854.
[17] Bilježi ga Muslim, br. 1144. Neki ucenjaci poput Ebu Zur’e i Ebu Hatima prigovorili su ovoj predaji, ali zabrana izdvajanja petka s dodatnim ibadetima došla je u drugim predajama.
[18] Bilježi ga Muslim, br. 854.
[19] Iktidaus-siratil-mustekim, 2/142.
[20] Vidi: 1/417.
[21] El-Adabuš-šer’ijje, 2/103.
[22] Takvo tumacenje preneseno je od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, ali nevjerodostojnim lancima prenosioca, pa se ne mogu uzeti u obzir.
[23] Vidi: Tefsir Ibn Džerir, 15/105, Tefsir Begavi, 4/138, Tefsir Kurtubi, 8/353, Tefsir Nesefi, 2/28, Tefsir Ibn Kesir, 4/275,
[24] Bilježi ga Muslim, br. 2599, od Ebu Hurejre, radijallahu anhu.
[25] Vidi: Tefsir Ibn Džerir, 16/519, Tefsir Begavi, 4/335-336, Tefsir Ibn Kesir, 4/478.