1. Šta je to tefsir?

Riječ ”tefsir” ima značenje otkriti i pojasniti.

Tefsir je nauka koja nam pomaže da razumijemo Kur’an, kao i da shvatimo značenje pojedinih ajeta, i da iz njih izvučemo vjerske propise i pouke.

2. Kako je nastao tefsir kao nauka?

Nakon smrti Poslanika s.a.w.s. ashabi su putovali širom tadašnjeg hilafeta kako bi podučavali muslimane propisima vjere.

Tako su od trojice najučenijih ashaba po pitanju tefsira nastale i poznate tri tefsirske škole:

1. a) Škola mufesira Ibn Abbasa r.a. u Mekki, a njegovi najpoznatiji učenici i mufesiri Kur’ana su Sa’id ibn Džebejir, Mudžahid, Ikrime, Tawus i A’ta ibn Ebi Rebah, rahmetullahi ‘alejhim edžmein.
2. b) Škola mufesira Ubeja ibn Ka’ba r.a. u Medini, a njegovi učenici i poznai mufesiri su Zejd ibn Eslem, Ebul A’lije i Muhammed ibn Ka’b, rahmetullahi alejhim.
3. c) Škola Abdullaha ibn Mes’da r.a. u Kufi, a njegovi najpoznatiji učenici su Katade, A’lkame, Ebu Abdurrahman Es-Sulemi, rahmetullahi alejhim.

3. Kad su nastale prve knjige tefsira?

Poznati tabe’ini mufesiri Kur’ana su predaje, koje su naučili od ashaba po pitanju tefsira, prenosili usmenim putem.

Prvi pisani tefsiri napisani su, ne kao posebne knjige, vec kao sastavni dio neke hadiske zbirke, kao poglavlje koje je vezano za tefsir, i to krajem drugog hidžretskog stoljeća.

Tefsir kao posebna nauka počela je da se bilježi polovinom trećeg stoljeća po hidžri, da bi svoj vrhunac dostigla kao nauka u 4. Stoljeću hidžretskom, kada su nastala i prva kapitalna djela iz oblasti tefsira i to od Taberija (umro 310.), od Ibn Ebi Hatima (umro 327.), od Ibn Hibana (umro 369.), od Hakima (umro 405.) i drugih.

Danas postoje dvije vrste tefsira:

Prva vrsta tefsira: Tradicionalni tefsir

Tradicionalni tefsiri su oni koji se temelje na tefsir Kur’ana ajetima iz Kur’ana, tefsir sunnetom Poslanika s.a.w.s., i na govor ashaba (i prema nekim učenjacima mišljenje tabe’ina mufesira se uzima kao validno), bez da se ulazi u tumačenje ajeta od strane onih koji nisu pripadali ovim prvim spomenutim generacijama.

1. a) Tefsir Kur’ana ajetima iz Kur’ana

Primjeri tefsira Kur’ana ajetima iz Kur’ana:

– Ajet iz sure Al-Baqara, br. 37.

فَتَلَقَّى آدَمُ مِنْ رَبِّهِ كَلِمَاتٍ

”I Adem primi neke riječi od Gospodara svoga’’

Riječi koje je Adem tada primio od Gospdara spomenute su u suri Al-’Araf, u ajetu br. 23:

قَالاَ رَبَّنَا ظَلَمْنَا أَنفُسَنَا وَإِن لَّمْ تَغْفِرْ لَنَا وَتَرْحَمْنَا لَنَكُونَنَّ مِنَ الْخَاسِرِينَ

“Gospodaru naš”, – rekoše oni – “sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni.”

– Ili 47. Ajet iz sure Al-Baqara:

يَا بَنِي إِسْرَائِيلَ اذْكُرُواْ نِعْمَتِيَ الَّتِي أَنْعَمْتُ عَلَيْكُمْ وَأَنِّي فَضَّلْتُكُمْ عَلَى الْعَالَمِينَ

’’O sinovi Israilovi, sjetite se blagodati Moje koju sam vam podario i toga što sam vas nad ostalim ljudima bio uzdigao.’’

U drugim ajetima Allah dž.š. spominje pojedinačno te blagodati koje je podario Jevrejima:

وَظَلَّلْنَا عَلَيْكُمُ الْغَمَامَ وَأَنزَلْنَا عَلَيْكُمُ الْمَنَّ وَالسَّلْوَى

’’I Mi smo vam od oblaka hladovinu načinili i manu i prepelice vam slali…’’ (Al-Baqara, 57.)

1. b) Hadis u mnogim situacijam pojašnjava Kur’anske ajete.

Čak šta više Allah dž.š. je naredio Poslaniku s.a.w.s. da ashabima pojašnjava Kur’an, a to možemo vidjetu u ruječima Uzvišenog:

وَأَنْزَلْنَا إِلَيْكَ الذِّكْرَ لِتُبَيِّنَ لِلنَّاسِ مَا نُزِّلَ إِلَيْهِمْ وَلَعَلَّهُمْ يَتَفَكَّرُونَ

’’ A tebi objavljujemo Kur’an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje, i da bi oni razmislili.’’ (An-Nahl, 44.)

Evo i nekoliko primjera u kojima se to jasno i vidi (da sunnet najbolje pojašnjava Kur’an):

• Muslim bilježi hadis od Enesa r.a. da kada je objavljena sura El Kewser i kada ju je Poslanik s.a.w.s. proučio ashabima upitao ih je za značenje riječi El Kewser (koja je inače bila tada nepoznata ashabima), a oni su odgovorili da Allah i Njegov Poslanik s.a.w.s. najbolje znaju. Tada ih je Poslanik s.a.w.s. obavjestio da je to rijeka u džennetu.

• Allah dž.š. u Kur’anu naređuje muslimanima da, ako žive u državi u kojoj imaju vlast nad kradljivcem izvrše kaznu odsjecanja ruke:

وَالسَّارِقُ وَالسَّارِقَةُ فَاقْطَعُواْ أَيْدِيَهُمَا جَزَاء بِمَا كَسَبَا نَكَالاً مِّنَ اللّهِ

‘’ Kradljivcu i kradljivici odsijecite ruke njihove, neka im to bude kazna za ono što su učinili i opomena od Allaha!’’ (Al-Ma’ide, 38.)

Međutim u Kur’anu nigdje nije pojašnjeno za koliki ukradeni iznos se sprovodi kazna odsjecanja ruke kradljivcu. Ali je to Poslanik s.a.w.s. pojasnio.

Od Aiše r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.w.s. odsjecao kradljivcu ruku kada bi krađa bila u vrijednosti četvrtine dinara i više. (Hadis bilježe Muslim, Ibn Madže I Ahmed)

• U Kur’anu se u mnogo ajeta spominje obavljanje namaza u formi naredbe svim vjernicima.

Ali, kao što kaže ashab Allahovog Poslanika s.a.w.s. Imran ibn Husejn r.a. čovjeku koji nije htio da od njega sluša hadis: ‘’Jesi li igdje u Kur’anu pročitao da jacijski fard ima 4 rekata, akšamski 3, sabahski dva I podnevski I ikindijski po četiri?’’ (Predaju bilježi Bejheki)

Zato ćemo način obavljanja namaza u kompletu naći u praksi Poslanika s.a.w.s. koji je rekao: ‘’Klanjajte onako kako mene vidite da klanjam.’’ (Buhari)

Isto pravilo važi I za hadž koji je naređen jasnim ajetima u Kur’anu, ali u istom nije u detalje pojašnjeno kako se obavlja sam obred hadža od početka do kraja. Zato je tu sačuvana praksa Poslanika s.a.w.s. koji je rekao: ’’Uzmite od mene propise hadža.’’ (Muslim)

1. c) Što se tiče tefsira govorom ashaba i tabe’ina uslov je da lanac do ashaba i tabe’ina bude ispravan i spojen.

Ashabi su generacija koja je živjela u vremenu objave Kur’ana, svjedočili su događajima koji su bili razlog objave pojedinih propisa, i učili su Kur’an direktno od Poslanika s.a.w.s.

Rekao je Ibn Mes’ud r.a: ”Tako mi Allaha, pored Koga nema drugog božanstva, nije spuštena niti jedna sura, a da ja ne znam gdje je spuštena. I nije spušten niti jedan ajet, a da ja ne znam zbog koga je spušten. Da znam da je neko učeniji u Kur’anu od mene a da se do njega može doći, uzjahao bih kamilu i otišao bih do njega.” (Buharija)

Rekao je Alij ibn Ebi Talib r.a: ”Pitajte me, jer, Allaha mi, šta god da me upitate odgovoriću vam. Pitajte me iz Allahove Knjige, jer, Allaha mi, nema niti jednog ajeta a da ja ne znam da li je spušten noću ili danju, ili u dolini ili na brdu.” (itifak fi ulumil Kur’an, Es-Sujuti 2/187)

Ashabi od kojih se najviše prenosi tefsira su: četvorica halifa r.a., zatim Ibn Abbas r.a., Ibn Mes’ud r.a., Ibn Zubejr r.a., Zejd Ibn Haris r.a., Ubej ibn Ka’b r.a.

Među najpoznatije i najbolje tradicionalne tefsire spadaju:

– Tefsir od Ibn Džerira Et-Taberija, (umro 310.g.h.) za kojeg je šejhul Islam Ibn Tejmije rekao: ”Što se tiče tefsira koji su prisutni među ljudima, najispravniji je onaj od Ibn Džerira Et-Taberija.” (Medžmu’ul Fetawa, 13/385)

A imam Newewi je rekao za taj tefsir: ”Umet se složio da nije napisan tefsir sličan Et-Taberijevom.” (Tehzibul Esmai vel Lugat, 1/78)

– Tefsir od Ibn Kesira (umro 774.g.h), kojeg učenjaci po vrijednosti svrstavaju odmah na drugom mjestu nakon tefsira od Et-Taberija. Rekao je imam Šewkani: ”Jedan je od najboljih tefsira, ako ne i najbolji.” (Mukademetu tahkik tefsir Ibn Kesir, 1/19)

– Od novijih tradicionalnih tefsira treba istaći ”Adwaul-bejan” od Muhameda El-Emina Eš-Šankitija (umro 1393.g.h. u Mekki). Ovaj tefsir se ističe po mnogobrojnosti tefsira Kur’ana Kur’anom, i izvlačenjem mnogobrojnih fikhskih propisa iz ajeta.

Druga vrsta tefsira: Razumski tefsiri

Ova vrsta tefsira temelji se na mišljenju učenjaka po pitanju značenja pojedinih ajeta.

Učenjaci su ove tefsire svrstali u dvije kategorije:

1. a) Pohvaljeni razumski tefsiri, koji su zasnovani na idžtihadu učenjaka ehli sunneta wel džemata, koji su vrsni poznavaoci arapskog jezika, kiraeta, osnova vjere, fikha i ostalih šerijatskih znanosti.

Primjer takvog tefsira jeste tefsir od Ibn Sa’dija (umro 1376.g.h), koji se odlikuje kratkoćom i lahkoćom u objašnjavanju.

1. b) Razumski tefsiri koji su pokuđeni po mišljenju učenjaka ehli sunneta.

– Takav je tefsir od Zamahšerija (umro 538.g.h), koji je bio mu’tezilijske akide. Iako se njegov tefsir odlikuje vrlo jakim stilom arapskog jezika, ulema je pokudila ovaj tefsir zbog iznošenja mu’tezilijskih stavova u njemu.

– Ulema je pokudila i kritikovala i tefsir od Fahrudina Er-Razija ”Mafatihul gajb” (umro 606.g.h), u kojem se autor trudio da navede što više teorija iz matematike, fizike, astronomije i ostalih prirodnih nauka, u toj mjeri da je imam Es-Sujuti za taj tefsir rekao: ”U njemu ima svega, osim tefsira.” (Tabakat El-Mufesirin, str. 115-116.)

Literatura:

Dirasat fi U’lumil-Kur’an od Fahda Er-Rumija

Prijevod i obrada Adnan Nišić

U nekim predajama se navodi da će iznenadna smrt biti česta u vremenima pred Sudnji dan. Iznenadna ili brza smrt danas ima više oblika.

Jedan od oblika iznenadne smrti sigurno je ono što se danas zove infrakt, kada srce iznenada prestaje da radi, i kada smrt nastupa vrlo brzo nakon toga. Smrt nastupa tako brzo da porodica čak nema vremena da pozove doktora niti priliku za liječenjem, jer infrakt nastupi neočekivano bez prethodnih naznaka ili bolesti koje bi ukazivale na njega.

Jedna vrsta brze smrti jesu teški slučajevi šloga, kada čovjek pada u komi i ubrzo nakon toga umre, bez prethodnih naznaka da će se to desiti, već smrt nastupa iznenada odmah nakon što čovjek izgubi svijest.

Česte saobraćajne nesreće u kojima bude izgubljenih života jesu jedan od oblika iznenadne smrti. Bilo da se radi o grešci vozača ili ne, zbog prebrze vožnje i nepoštivanja pravila u saobraćaju, zbog vožnje u pospanom stanju, zbog tehničkih problema na vozilu, zbog prevrtanja ili sudara, često se dešava da u ovim nezgodama po više ljudi odjednom izgubi život iznenada.

Iznenadna smrt danas nastupa u međusobnim obračunima kriminalaca, ili u napadu naoružanih kriminalaca na nevine ljude od kojih, ili presretanjem na ulicama ili upadom u njihovim kućama i radnjama, traže novac, pa često i pokušavaju da siluju napadnute žrtve, pa ako se neko suprostavi njima dolazi du ubijanja takvih,….. ili slučajevi slični ovima.

U ovim slučajevima, kada čovjek umre iznenada, nije dozvoljeno ukopavati čovjeka odmah, sve dok se u potpunosti ne dokaže da je duša zaista napustila tijelo.

Znakovi koji ukazuju da je duša napustila tijelo, tj. nastupila je prava smrt jesu tamne slijepočnice, nos postaje kriv (kada duša napušta tijelo), kod odraslih osoba često zenice pobijele, šake su opuštene kao da su iščupane iz zgloba i da su sa rukom spojene samo preko kože, također i stopala su opuštena kao da su razdvojena od zgloba, koža na licu postaje rastegljiva, a najbolji pokazatelj smrti jeste promjena mirisa tijela. Sve su ovo znaci koji nesumnjivo ukazuju na smrt.

Zato se u slučajevima iznenadne smrti, a u nedostatku navedenih znakova, odgađa brzo ukopavanje, jer često se osoba, za koju mislimo da je mrtva, probudi nakon dan dva, zato što kod nje nije nastupila prava već klinička smrt.

Predaje prenesene u vezi iznenadne smrti

1. Prenosi se da je Imam Ahmed rekao: “Mrzim iznenadnu smrt.” Razlog zbog kojeg je Imama Ahmed rekao ovo sigurno je što većina ljudi ne spremi oporuku, niti se za smrt pripremi pokajanjem od grijehova i činjenjem dobrih djela. Čovjek kada je zdrav nada se dugom životu, i ne razmišlja o ostavljanju oporuke i o ostalim obavezama koje mora ispuniti dok je živ. Allahov Poslanik s.a.w.s. je rekao: “Čovjek musliman koji posjeduje nešto, ne treba da prespava dvije noći, a da za to nije ostavio oporuku.” (hadis bilježi Ibn Ebi Šejbe)

Čovjek često zanemaruje svoje obaveze koje mora ispuniti dok je živ i onda kada mu dođe iznenadna smrt, na taj način uzurpira tuđe pravo.

2. Prenosi se od Aiše r.a. i Ibn Mesu’da da su rekli: “Iznenadna smrt je milost za vjernika, a žalost za griješnika.” (Ovo vjerovatno zbog toga što bolest i dugotrajna bol budu preteški za čovjeka, i često zbog nemogućnosti podnošenja istih čovjek poželi smrt kako bi bol prestala)

3. Ulema prenosi da je Ibrahim a.s. zajedno sa još nekoliko vjerovjesnika umro iznenadnom smrću, i da je takva smrt smrt dobrih, i da je ona milost vjernicima, nježnost i dobrota prema onima koji su uvijek spremni za smrt, a kazna za one koji nisu ostavili oporuku i koji se nisu na vrijeme pokajali za svoja loša djela.

Vjernik često treba razmišljati o smrti

Allahov Poslanik s.a.w.s. je rekao: “Nemoj niko od vas da poželi smrt u teškim situacijama, pa ako neko (u tim situacijama) mora nešto reći neka onda kaže: “Allahu moj, poživi me ako će moj život biti bilji za mene, a usmrti me ako će smrt biti bolja za mene.” (Hadis bilježe Buharija i Muslim)

Vjernik će sigurno imati nagradu za bolove i bolesti koje ga snađu, jer je Poslanik s.a.w.s. rekao: “Neće muslimana zadesiti umor, briga niti tuga, niti bol, pa čak ga ni trn neće ubosti a da mu Allah pri tome ne oprosti od njegovih loših djela.” (Hadis bilježi Buharija)

Međutim opraštanje grijeha u ovom slučaju uslovljeno da čovjek strpljivo podnese ono što ga zadesi, bez da bude nestrpljiv i da se žali i jada ljudima. Neki od učenjaka selefa su čak pokudili jaukanje prilikom bolesti, jer je to jedna vrsta žaljenja. Zato je na muslimanu da strpljivo podnese sve nezgode koje ga zadese, da sačuva dušu od nestrpljenja, da sačuva jezik od jadanja, da sačuva svoje ruke od udaranja samog sebe (zbog jačine bola). Već se musliman treba jadati Allahu dž.š., i nikako ljudima. (Ovdje se izuzima slučaj ako čovjek hoće da obavijesti ljude da je on bolestan, i to na način da se prvo zahvali Allahu dž.š. pa tek onda kaže da je bolestan, bez da bude uznemiren i ljut.)

Na potomcima čovjeka koji umre iznenadnom smću jeste da urade što više dobrih djela u njegovo ime (naravno ona djela koja se mogu uraditi za drugoga, kao što su dova, hadždž, sadaka i sl.), da podmire njegove dugove, da izdvoje zekat koji on nije stigao izdvojiti i sl.

Jedan od razloga što se iznenadna smrt zove baš tako jeste i nemar, povođenje za strastima i raznim porocima, što odvraća čovjeka od razmišljanja o smrti i pripreme za nju i za ono što nakon toga slijedi.

Zato musliman mora stalno razmišljati o smrti i pripremati se za nju čineći dobra djela, kako, kad mu dođe smrt, nebi poželio da mu Allah dž.š produži život. Rekao je Uzvišeni:

وَأَنْفِقُوا مِنْ مَا رَزَقْنَاكُمْ مِنْ قَبْلِ أَنْ يَأْتِيَ أَحَدَكُمُ الْمَوْتُ فَيَقُولَ رَبِّ لَوْلَا أَخَّرْتَنِي إِلَى أَجَلٍ قَرِيبٍ فَأَصَّدَّقَ وَأَكُنْ مِنَ الصَّالِحِينَ (*) وَلَنْ يُؤَخِّرَ اللَّهُ نَفْسًا إِذَا جَاءَ أَجَلُهَا وَاللَّهُ خَبِيرٌ بِمَا تَعْمَلُونَ

“I od onoga čime vas Mi opskrbljujemo udjeljujte prije nego nekom od vas smrt dođe, pa onda rekne: “Gospodaru moj, da me samo još kratko vrijeme zadržiš, pa da milostinju udjeljujem i da dobar budem!

Allah sigurno neće ostaviti u životu nikoga kome smrtni čas njegov dođe; a Allah dobro zna ono što vi radite.” (Al-Munafikun, 10-11)

Razlozi dužeg i berićetnijeg života

Iznenadna smrt će biti česta pojava pred Sudnji dan, a dokaz tome je hadis kojeg prenosi Enes ibn Malik r.a. da je Poslanik s.a.w.s. rekao: “Od znakova Sudnjeg dana jeste veliki broj iznenadne smrti.” (Hadis bilježi Taberani, a šejh Albani kaže da je hadis hasen – sa dobrim lancem prenosioca)

Danas smo svjedoci tome da veliki broj ljudi umire iznenada. Vidimo čovjeka u punom zdravlju, i iznenada čujemo vijest da je taj umro ili poginuo u saobraćajnoj nesreći.

Allahov Poslanik s.a.w.s. je rekao: “Ko želi da mu se poveća nafaka i produži život, neka održava rodbinske veze.” (Hadis bilježe Buharija i Muslim)

Allahov Poslanik nas je obavjestio da je održavanje rodbinskih veza razlog dužeg života. Pa čak i da život takvom prema godinama bude kratak Allah dž.š. će mu dati bereketa u njemu na način da ga je počastio korisnim znanjem i da je on za svoga života uradio mnogo dobrih djela. Održavanje rodbinskih veza zanči dobar odnos prema rodbini, savjetovanje rodbine, pomaganje rodbini u teškim situacijama, posjećivanje rodbine i tome slično.

Ako je bereket u imetku i životu vezan za održavanje rodbinskih veza, također i druga dobra djela će donijeti bereket u životu i njegovoj dužini, kao što su namaz, sadaka, hadž i umra, borba na Allahovom putu, savjetovanje drugih, naređivanje na dobro i odvraćanje od zla, sticanje znanja i podučavanje drugih, pozivanje u Allahovu vjeru, zikrovi i dove, čitanje i učenje Kur’ana, ustručavanje od zabranjenih stvari, čuvanje jezika i udova od harama, udaljavanje od grijeha, bili oni mali ili veliki, i sl.

Sva navedena dobra djela biće uzrokom za duži život i bereket u njemu uz Allahovu dž.š. pomoć. Allah dž.š. će zbog ovih djela muslimanu pružiti užitak u njegovim udovima, u njegovom sluhu, vidu i snazi, kao što je to slučaj sa Ebu Tajib Et-Taberijem, koji je prešao stotu godinu, pa je jednom skočio tako visoko da su se oni oko njega začudili na toliku aktivnost u takvim godinama, a on im je rekao: “Ove udove sam ja čuvao u svojoj mladosti, pa je Allah njih sačuvao u starosti”

Dakle, ko se bude trudio da učini što više dobrih djela od dobrovoljnih namaza i dobrovoljnog posta, sadake, učenja Kur’ana, dova i zikrova, čuvanja rodbinskih veza, ko bude iskren, lijepog ahlaka, stidan i darežljiv, povjerljiv i sl. ispuniće uzroke zbog kojih će ga Allah dž.š. sačuvati svake štete i zla, i zbog kojih će Allah dž.š. od njega udaljiti svaku bolest, nesreću i nezgodu, kao što je rekao Allahov Polsanik s.a.w.s:

“Čuvaj Allaha, čuvat će te……” (Hadis bilježe Tirmizi i Imam Ahmed)

Kako se pripremati za smrt?

Prvo: Ono što je obaveza svakom muslimanu da radi kako bi bio spreman za smrt jeste izvršavanje vadžiba (obaveza) i činjenje što više nafila, kao i ostavljanje svih harama i udaljavanje od pokuđenih stvari, a ko ovo ispuni biće od onih za koje Uzvišeni kaže:

وَمِنْهُمْ سَابِقٌ بِالْخَيْرَاتِ بِإِذْنِ اللَّهِ

“i biće onih koji će, Allahovom voljom, svojim dobrim djelima druge nadmašiti..” (Fatir, 32)

Drugo: Allahov Poslanik s.a.w.s. je rekao: “Kada iman uđe u srce vjernika ono postane prostrano i vedro.” Upitali su ga šta su znakovi toga, a on s.a.w.s. je rekao: “Okretanje ka kući vječnosti, nezainteresovanost prema kući prolaznosti, i priprema za smrt prije nego ona dođe.” (Hadis bilježi Ibn Ebi Šejbe)

Mnogi od selefa bili su uvijek spremni za odlazak sa ovoga svijeta. Kada bi neko od njih saznao da će ubrzo umrijeti (zbog bolesti koja ga je zadesila), ne bi imao niko ko je više radio dobrih djela od njega, koji bi svo svoje vrijeme posvjetio činjenju dobrih dijela čuvajići se pri tome od harama.

Treće: Često spominjanje smrti. Rekao je Allahov Poslanik s.a.w.s.: “Spominjite smrt što više!” (Bilježe Tirmizi, Nesai, Ibn Madže, Imam Ahmed)

Svi ljudi svjesni su toga da će kad tad morati da napuste ovaj svijet, ali zaokupljenost ovim svijetom, udovoljavanju strastima i razni poroci sprječavaju ljude da razmišljaju o smrti, kao što kaže Uzvišeni:

ذَرْهُمْ يَأْكُلُوا وَيَتَمَتَّعُوا وَيُلْهِهِمُ الْأَمَلُ فَسَوْفَ يَعْلَمُونَ

“Pusti ih neka jedu i naslađuju se, i neka ih zavara nada, – znaće oni!” (El-Hidžr, 3)

Musliman nikako ne treba da pruža svoj pogled prema dunjaluku, njegovim ljepotama i strastima, jer je Uzvišeni rekao:

وَلَا تَمُدَّنَّ عَيْنَيْكَ إِلَى مَا مَتَّعْنَا بِهِ أَزْوَاجًا مِنْهُمْ زَهْرَةَ الْحَيَاةِ الدُّنْيَا لِنَفْتِنَهُمْ فِيهِ وَرِزْقُ رَبِّكَ خَيْرٌ وَأَبْقَى

“I nikako ne gledaj dugo ljepote ovoga svijeta koje Mi kao užitak raznim sortama nevjernika pružamo, da ih time na kušnju stavimo, ta nagrada Gospodara tvoga je bolja i vječna.” (Ta-ha, 131)

Ko ne bude obraćao pažnju na dunjaluk i jegove ljepote, njegovo srce će biti smireno i takav će u svakom trenutku biti spreman za smrt, ne plašeći se iznenadne smrti, jer je on uvijek spreman za odlazak sa ovoga svijeta.

Iznenadna smrt je nekada kazna, a nekada milost

Nekada iznenadna smrt bude kazna, zato što spriječi čovjeka da ostavi oporuku, i da izvrši sve svoje obaveze, i zato je smrt većine ashaba bila prirodna smrt, koja bi dolazila nakon smrtne bolesti, pa su oni umirali na smrtnoj postelji.

Dok, nekada brza i iznenadna smrt bude milost za vjernika, jer tada on izbjegne duge bolesti i jake bolove.

Prenosi se u jednom hadisu da melek smrti kada dođe iznad glave vjernika kaže: “Izađi, o ti dobra dušo, i idi ka oprostu Gospodara tvoga i njegovom zadovoljstvu pa će izaći duša kao što kapljica spadne sa vlažnih usana!”, A u drugom rivajetu stoji “Pa će ona izaći iz tijela kao što se dlaka izvadi iz tijesta.” “a nevjerniku će se duša odvajati od tijela, pa će je čupati (melek) kao što se mokra vuna čupa užarenim gvožđem.” (Hadis je dio dugog hadisa kojeg bilježi Imam Ahmed od Bera ibn Aziba r.a.)

Autor teksta je šejh Abdullah ibn Abdurrahman Edž-Džibrin, rahmetullahi alejhi, a dio je njegovog odgovora na pitanje o iznenadnoj i brzoj smrti.

Sa arapskog preveo i prilagodio

Adnan Nišić