Jezičko značenje derogiranih ajeta upućuje na nešto što je prošlo, zamijenjeno, ili se promijenilo.
Šerijatska definicija derogiranih ajeta jeste: To su ajeti u kojem je spomenuti šerijatski propis dokinut, drugim propisom koji je stigao objavom i to nakon dokinutog propisa, a ta derogacija je dokazana (ispravna).
Iz šerijatske definicije derogiranih ajeta možemo zaključiti nekoliko stvari:
a) Da derogirani ajet bude derogiran drugim šerijatskim tekstom (Kur’anom ili sunnetom), jer derogacija ne važi ako derogirajuća stvar bude neki narodni običaj ili slično.
b) Da derogirajući tekst bude objavom, a ne da to bude neko šerijatsko pravilo koje su učenjaci izvukli na osnovu šerijatskih tekstova.
c) Da je derogirajući tekst vremenski objavljen nakon derogiranog ajeta
d) Da derogiranje ne bude ograničeno vremenski, kao što je to u ajetu
‘’ali vi oprostite i preko toga pređite dok Allah Svoju odluku ne donese…’’ (Al-Baqara, 109.)
e) Da između derogirajućeg i derogiranog propisa bude suprotnosti, tj. da je nemoguće da se ova dva propisa sastave u značenju, tj. da dopunjuju jedan drugog.
Većina islamskih učenjaka je na stavu da se derogiranje desilo samo nad ajetima u kojima su propisi naredbe ili zabrane. (Ovaj stav iznosi Ez-Zerkeši u knjizi El-Burhan, 2/23)
Dakle, većina islamskih učenjaka su na stavu da se derogiranje ne odnosi na ajete u kojim su spomenute akaidske stvari, kao npr. po pitanju Allahovih svojstava, ili po pitanju Sudnjega dana, i slično.
Poznavanje derogiranih ajeta i propisa je bitno kako za mufesire tako i za islamske pravnike (Fekihe), i za sudije.
Alija r.a. je rekao jednom kadiji: ”Da li poznaješ derogirane i derogirajuće ajete?” Kada mu je ovaj rekao da ne zna, Alija r.a. mu je rekao: ”Upropastio si druge, pa ćeš biti upropašten.” (El-Itkan fi ‘ulumil-Kur’an, od Sujutija 3/59)
Kako znamo koji su to ajeti derogirani?
a) Jasnim govorom Poslanika s.a.w.s.
b) Govorom nekog ashaba,
c) Idžma’om (koncenzusom) ummeta
d) Poznavanjem vremena objave ajeta.
Vrste derogiranja:
a) derogiranje Kur’ana Kur’anom (učenjaci su složni da je ovo dozvoljeno)
b) derogiranje Kur’ana mutevatir hadisima (većina učenjaka ovo dozvoljava)
c) derogiranje Kur’ana ahaad hadisima (većina učenjaka ovo ne dozvoljava)
d) derogiranje sunneta Kur’anom (učenjaci su složni da je ovo dozvoljeno), kao na primjer promjena kible iz Kudsa, koji je propisan sunnetom, ka Mekki koji je propisan Kur’anom.
Veliki islamski učenjak, muhaddis, fakih i kadija Muhammed ibn Ali Ševkani je rođen u jemenskom gradu Ševkanu 1173./1758. godine, a na ahiret je preselio 1250/1834. godine. U svom djelu El-Bedru-t-tali iznosi veoma zanimljive detalje o svom odgoju, obrazovanju i naučnom radu. a ono iz čega možemo uzeti pouku jeste šejhov odnos prema nauci. Od ranog djetinjstva kadija Ševkani je satima učio i izučavao nauku, da bi nakon stjecanja adekvatnog nivoa znanja počeo da predaje učenicima. Sate i sate, dane i dane, mjesece i mjesece, godine i godine svog života je utrošio na Allahovom Putu, šireći svjetlo šerijatske nauke, Allah mu se smilovao.
Šejh Ševkani kazuje o svom putu traženja znanja (zbog svoje poniznosti i skromnosti, šejh je o sebi govorio u trećem licu):
„U toku jednog dana i noći imao je oko trinaest časova. Jednim dijelom su to bila predavanja njegovih učitelja koje je slušao, a drugi dio tih predavanja su bila ona koja je on održavao svojim učenicima. Dugo vremena je tako radio, da bi nakon toga napustio slušanje predavanja učitelja kako bi podučavao učenike. Njegovi učenici su od njega svakog dana slušali predavanja iz više od deset različitih predmeta. Ponekad bi jedan dio ovih predavanja zajedno držao. Ti predmeti su bili: tefsir, hadis, metodologija, sintaksa, morfologija, semantika, stilistika, logika, islamsko pravo, dijalektika i kvantitativna metrika.“ (Izvor: Eš-Ševkani, El-Bedru-t-tali, izdavač: Es-Seade, 1326. II,/218.)
Istovremeno s sticanjem novih znanja i podučavanjem učenika, imam Ševkani je odgovarao na pitanja i izdavao fetve na pitanja koja su dolazila iz Sanae i drugih okolnih gradova punih dvadeset godina. Kasnije se prihvatio dužnosti kadije (šerijatskog sudije) u gradu Sana. Dužnost kadije je obavljao sve do svoje smrti. Kada je preselio na ahiret, iza sebe je ostavio 114 djela, Allah mu se smilovao i uveo ga u Džennetu-l-Firdevs.
Islamska psihologija: Podsjećanje na nagradu i kaznu kao odgojna metoda
Ukoliko osmotrimo i istražimo proces odgoja ličnosti i usvajanja vještina, sposobnosti i znanja iz oblasti emocionalne inteligencije, uviđamo da je konačni cilj formiranje emocionalno zrele i samostalne ličnosti, spremne da na plećima ponese emanet vjere i odgoja. Kako postići taj cilj, na koji način islam pristupa tom problemu?
Islam je vjera koja je bliska ljudskoj iskonskoj naravi, i kao takva je bliska poimanju i shvatanju ljudi. Među osnovnim sredstvima koje islam koristi u odgoju ličnosti, ističe se koncept nagrade i kazne. Pozitivno ponašanje, sposobnosti i znanja emocionalne inteligencije se u islamskom učenju afirmišu uz pomoć nagrade, nakon čega se ponašanje učvršćuje i produžava.
Vjernik nagradu za svoje postupke očekuje na drugom svijetu. Vjera u drugi svijet nosi i zahtjev za životom usklađenim s tom vjerom. On se obraća Allahu, dž.š. Njegovi postupci nisu motivirani nikakvim interesom. Oni dolaze iz dubine njegovog srca. Njegova nutrina i vanjština su isti. Interesuje ga samo da li će njegov Gospodar biti njime zadovoljan. On govori istinu i kada je to protiv njega, sudi i svjedoči pravedno, bez obzira koga to pogađa, čini dobro drugima i od njih ne očekuje da mu dobrim uzvrate niti da mu izraze zahvalnost. Njegova nagrada za moralno ponašanje nije tu i neće mu na ovoj Zemlji biti isplaćena.
Nagrada je tamo, na Drugom svijetu. Njegovi motivi su jaki, postojani i svjestan je da nijedno dobro djelo neće ostati nenagrađeno.Negativni oblici ponašanja se kažnjavanjem žele dokinuti, tj. putem kazne se žele iskorijeniti loše posljedice, usvojene loše navike. Time se želi postići prekid negativnih navika, koje se također mogu ukorijeniti i učvrstiti, poput onih pozitivnih.
Ova sredstva imaju za cilj da spriječe i potisnu negativne utjecaje na odgajanika, odnosno, ako takvi utjecaji već postoje, da spriječe odgojenike u vršenju loših, društveno neprihvatljivih činova i postupaka.
Navest ćemo samo dva primjera iz prakse Allahovog Poslanika, s.a.v.s.:
– Kod javnog upozoravanja Božiji Poslanik, a.s., uvijek je pazio da ona budu uopćena, da se jasno prepozna osuda počinjenog čina, ali je vodio računa i o tome da ne proziva pojedinca koji je to učinio kako ne bi povrijedio njegov ponos i ego. Tako kaže: “Šta je ljudima koji u namazu podižu poglede ka nebu!” Nakon toga je pojačao osudu navedenog čina govoreći: “Ili će se proći toga ili će bez vida ostati!” (Hadis bilježi Buhari)
– Muhammed, a.s., bio je smiren i blag i u trenucima kada bi svi ostali prisutni negodovali. Tako je bilo sa Mu’avijom ibnu-1-Hakemom, koji je pokvario namaz progovorivši u njemu. O tom slučaju sam Mu’avija govori: “Dok sam klanjao sa Božijim Poslanikom, a.s., neko je kihnuo, pa sam mu rekao: ‘Jerhamukellah!’ (Allah ti se smilovao). Prisutni su me presijecali pogledom, a ja rekoh: ‘Jadna vam majka, šta vam je pa gledate u mene?’ Tada oni počeše udarati rukama po stegnima. Kada sam shvatio da me ušutkavaju, ušutio sam. Nakon što je Božiji Poslanik, a.s., koji mi je draži i od oca i od majke, završio sa namazom, nisam vidio učitelja, ni prije, ni poslije toga da bolje podučava od njega. Tako mi Allaha, dž.š., nije me ni krivo pogledao, ni udario, niti izgrdio, nego je samo rekao: ‘Ovo je namaz i u njemu ne valja ništa govoriti, nego samo slaviti (tesbih) i veličati (tekbir) Allaha, dž.š., i učiti Kur’an.'” (Hadis bilježi Muslim)
Možemo povući paralelu između ovog islamskog koncepta, i kompletnog ustrojstva ličnosti i društva, koje također počiva na nagradi i kazni. Internalizacija, socijalizacija, socijalna i emocionalna interakcija – sve su one posljedica učvršćivanja pozitivnih i moralnih načela i ponašanja kod ljudi općenito.
Da li dozivaš Allaha tek onda kad iscrpiš sve druge opcije?
Sjećam se kad sam prije par mjeseci naišla na teškoće. Problem je bio veoma ozbiljan, i našla sam se u velikoj neprilici. Osjećala sam se kao da sam iznevjerila vlastitu porodicu i sebe samu. Nikome nije lahko da prolazi kroz oluju, posebno kad nemate nikoga da vam podršku pruži.
Do današnjeg dana nisam zaboravila te bolne dane! Nisam imala nikoga da mi pomogne, nikoga da s mnom popriča, nikoga da me sasluša i nikoga nisam imala na svojoj strani. Ostala sam potpuno sama. Osjećala sam se kao da me napustila i vlastita sjenka. Pokušavala sam razne stvari samo da spriječim utapanje u tim mukama.
Prva stvar koju sam učinila jeste da sam nazvala jednu prijateljicu u nadi da će mi ona pomoći. Kad sam uvidjela da ona to nije u stanju, nazvala sam drugu prijateljicu očekujući i od nje podršku. Vjerujte mi kad kažem da sam nazvala ukupno 25 prijateljica od kojih sam čula isti odgovor – nisu mi u stanju pomoći. Osjetila sam se bespomoćno.
Smišljala sam mnoge planove, razmišljala o mnogim idejama, samo da bih na kraju shvatila da su sve one uzalud. Kada sam isprobala sve što sam mogla i ništa mi nije koristilo, preostala mi je opcija da se obratim Allahu za pomoć. Dovila sam mu na svakom namazu, zvala sam Ga u kasnim noćima, molila sam Ga s suzama u očima, zazivala Ga s malo nade u srcu da će mi se odazvati, a i s strahom da možda neće uslišati moju molbu…
Zar nisu ljudi čudni? Mi Allaha, azze we dželle, molimo i dozivamo samo kada smo u belajima. Mi se Njemu obraćamo samo onda kad znamo da sami ne možemo promijeniti našu situaciju. Dozivamo Ga tek kad stvari krenu nizbrdo. Mi Ga molimo tek onda kad nam naše porodice i prijatelji nisu u stanju pomoći.
Ukratko, mi se Allahu obratimo tek onda kad iscrpimo sve opcije i izgubimo nadu da će nam neko drugi mimo Njega pomoći.
Kao što Allah, azze we dželle, kaže u Kur’anu: „Kada čovjeka snađe nevolja, on Nam se moli: ili ležeći, ili sjedeći, ili stojeći. A čim mu nevolju otklonimo, on nastavlja, kao da Nam se nije ni obraćao molbom zbog nevolje koja ga je bila zadesila. Tako se nevjernicima čini lijepim ono što rade.“ Kur’an, Junus, 12.
Baš ovako se mi ponašamo u našim životima. Kada nas oluje zadese, molimo se Allahu, a kada one prohujaju sve zaboravimo; i ponašamo se kako da nas nevolja nikad nije ni pogodila i kao da se nikad nismo Svevišnjem obratili za pomoć.
Ali i prije nego se sjetimo Milostivog, zatražimo od porodica i prijatelja da nas pomognu, a ako nisu u stanju, onda kujemo plan za planom. Tek ako nam se i ti planovi izjalove, kao zadnju opciju koristimo dovu Allahu. I čim nas On pomogne i otkloni od nas belaj, postajemo nezahvalni na blagodatima kojima nas obasipa…
Kao što kaže Allah, azze we dželle, u Kur’anu: „On vam daje život i zatim će vam ga oduzeti i poslije vas opet oživiti; a čovjek je, zaista, nezahvalan!“ Kur’an, El-Hadždž, 66.
Praktični savjeti:
Nemojte se Allahu obraćati samo kada vas zadese belaji, krize i iskušenja; spominjite Ga i zovite SVAKOG dana, SVAKOG sata i SVAKE minute vaših života.
Znajte da vam je Allah, aze we dželle, Zaštitnik i pomagač. Kada vam je nešto potrebno, obratite se prvo Njemu, a tek poslije ljudima.
Razvijte naviku da dovite Allahu i za male stvari, npr. kada nešto izgubite i sl. Na ovaj način ćete se navići da se Njemu obraćate svakodnevno.
Kada vam se učini budućnost mračnom, upamtite da je Allah vaš jedini vodič.
Sjećajte se Allaha u vremenima blagostanja, i On će se vas sjetiti kad vam bude teško.
Posebni ajeti (ajeti sa posebnim značenjem) jesu oni kojima se izuzima ili ograničava nešto iz opštih ajeta (ajeta sa opštim značenjem).
Da li je dozvoljeno izuzimanje ili ograničavanje opštih ajeta sa posebnim?
Imam Ševkani prenosi koncenzus učenjaka, i prijašjnih i onih kasnijih, da se dozvoljeno izuzimati nešto iz opštih ajeta posebnim ajetima. (Iršadul-Fuhul, Ševkani 143.str.)
Postoje dvije osnovne vrste izuzimanja ili ograničavanja opštih ajeta i propisa u njima:
a) Spojeno izuzimanje, i to je ono izuzimanje koje se nalazi u istom ajetu u kojem je spomenut opšti propis, ili u ajetu nakon njega.
Spojeni posebni ajeti se javljaju u nekoliko formi, a najčešće forme su:
Izuzimanje veznikom ”osim”, ili isključne rečenice
”Onoga koji zaniječe Allaha, nakon što je u Njega vjerovao – osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri…čeka teška patnja.’’ (An-Nahl, 106.)
كُلُّ شَيْءٍ هَالِكٌ إِلَّا وَجْهَهُ
‘’Sve će propasti, osim Lica Njegovog.’’ (Al-Qasas, 88.)
‘’ A onome među vama koji nije dovoljno imućan da se oženi slobodnom vjernicom – eto mu one u vašem vlasništvu, robinje vaše, vjernice.’’ (An’Nisa, 25.)
Robinje vaše je opći pojam za robinje I vjernice I nevjernice. Ali se ovdje onda posebno izdvajaju opisom te robinje sa riječju ’vjernice’.
‘’ i pastorke vaše koje se nalaze pod vašim okriljem od žena vaših s kojima ste imali bračne odnose – ali ako vi s njima niste imali bračne odnose, onda vam nije grijeh.’’ (An-Nisa, 23.)
‘’ A vama pripada – polovina onoga što ostave žene vaše, ako ne budu imale djeteta,’’ (An-Nisa, 12.)
Dakle mužu će pripasti polovina ostavštine njegove supruge. A ako je ona imala djecu onda njemu neće pripasti polovina ostavštine, već četvrtina.
Cilj
وَلا تَقْرَبُوهُنَّ حَتَّى يَطْهُرْنَ
‘’ i ne prilazite im dok se ne okupaju.’’ (Al-Baqara, 222.)
وَأَيْدِيَكُمْ إِلَى الْمَرَافِقِ
‘’I ruke vaše do iza lakata.’’ (Al-Mai’da, 6.)
b) Odvojeno izuzimanje, a to je ono koje se ne nalazi u istom ajetu u kojem je spomenut opšti propis, ili u ajetu nakon njega. Već biva na više načina:
Ajetom, koji se ne nalazi odmah nakon opšteg ajeta, a može se naći I u drugoj suri
‘’ i čestite kćeri onih kojima je data Knjiga prije vas…’’ (Al-Mai’da, 5.)
Izuzimanje opšteg propisa iz Kur’ana sa hadisom Poslanika s.a.w.s.
وَأُحِلَّ لَكُمْ مَا وَرَاءَ ذَلِكُمْ
‘’a ostale su vam dozvoljene,’’ (An-Nisa, 24.)
U ovom ajetu Allah dž.š., nakon što je naveo koje sve žene vjernik ne smije ženiti, dozvoljava da sve ostale su vjernicima dopuštene da ih mogu ženiti.
U ajetu, kao zabranjene žene, nisu navedene ženina tetka sa očeve I majčine strane, niti kćer od ženinog brata ili sestre.
Ove četiri kategorije zabranjenih žena su spomenute u hadisu kojeg bilježi imam Muslim a u kome Poslanik s.a.w.s. kaže: ‘’Ne smije čovjek kao supruge spojiti ženu I njenu tetku.’’
Ili ajet u kojem Allah dž.š. kao nasljednike spominje svu djecu:
”O vjernici, kada se u petak na molitvu pozove, kupoprodaju ostavite i pođite molitvu obaviti…’’ (Al-Džum’a, 9.)
Ovo je opći propis ostavljanja svih poslova I odazivanja ezanu koji poziva na džumu namaz i nigdje nema izuzetka spomenutog da se neko izuzima.
Konsenzusom svih učenjaka iz propisa ovog ajeta izuzeti su robovi i žene na osnovu drugih dokaza u kojima se jasno vidi da ženama I robovima vjernicima džuma nije obaveza.
‘’A kada one kao udate počine blud, neka se kazne polovinom kazne propisane za slobodne žene.’’ (An-Nisa, 25.)
Na osnovu ovog posebnog ajeta, kojima se robinjama propisuje pola kazne u odnosu na slobodne žene, učenjaci su analogijom došli do propisa kojima se iz općeg ajeta iz sure An-Nur iz kazne bičevanjem sa 100 udaraca izuzimaju I robovi, koji se kažnjavaju kao I robinje sa po 50 udaraca.
Izuzimanje propisa spomenutog u hadisu propisom iz Kur’ana
Primjer toga je propis spomenut u hadisu Poslanika s.a.w.s: ’’Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne posvjedoče da nema drugog božanstva sem Allaha …’’ (Buharija i Muslim)
Iz ovoga općeg propisa spomenutog u hadisu izuzimaju se oni koji daju džizju od Ehlul-kitabija, a to izuzimanje je spomenuto u Kur’anu:
حَتَّى يُعْطُوا الْجِزْيَةَ
‘’sve dok ne daju glavarinu…’’ (At-Tawba, 29.)
Primjer tome je i hadis Poslanika s.a.w.s: ’’Ono što se otkine od životinje dok je živa, smatra se strvinom.’’ (Ahmed, Tirmizi, Ebu Davud i ostali)
Iz ovoga su izuzeti vuna, dlake i kostrijeti, kao što stoji u 80. Ajetu sure An-Nahl:
Nauka o hadisu se dijeli na dvije osnovne znanosti:
a) Hadiska nauka Rivajeta – njen osnovni zadatak je sabiranje Poslanikovih s.a.w.s. hadisa i njihovo pomno čuvanje (u zbirkama hadisa). Ovom vrstom nauke su se bavili svi autori poznatih hadiskih zbirki.
b) Hadiska nauka Dirajeta – zadatak ove skupine hadiskih nauka jeste da nam objasni principe na osnovu kojih saznajemo koji hadisi su prihvatljivi u Islamu, a koji su neispravni. Ova nauka se još zove i Osnovi hadisa (Usulul-hadis). Ovom naukom su se, pored autora hadiskih zbirki, bavili više učenjaci koji su živjeli nakon njih kao npr. Ez-Zehebi, imam Nevevi, Ibn Hadžer, Hatib El-Bagdadi, Sujuti, šejh Albani.
Do sada smo se bavili Naukom Rivajeta, a od sada pa do kraja kursa bavit ćemo se naukom Dirajeta, tj. naukama koje nam pomažu da odvojimo ispravne od neispravnih hadisa.
Ako danas postmatramo bilo koji hadis, bez obzira da li ga posmatrali direktno u nekoj zbirci hadisa, ili nekoj islamkoj knjizi, vidjet ćemo da se svaki hadis sastoji od nekoliko dijelova.
Da bi lakše razumjeli i naučili koji su to sastavni dijelovi nekog hadisa, i prateće oznake koje su nekada obavezne, kako bi se navedeni hadis mogao provjeriti, navešćemo primjer jednog hadisa.
El-Mes’udi prenosi od Sa’ida ibn Ebi Berde, a ovaj od svoga oca, a on od Ebu Muse El-Ešarija da je rekao: ”Rekao je Poslanik s.a.w.s.: ‘Moj ummet je pomilovan ummet, jer on neće biti kažnjen na ahiretu. Njemu će biti kazna na dunjaluku u vidu smutnji, zemljotresa i ubistava.”
(Hadis sa ovim rivajetom bilježi Ahmed, a bilježe ga sa istim lancem još i Ebu Davud i El-Hakim koji kaže da mu je sened ispravan, a sa njime se slaže Ez-Zehebi. Ibn Hadžer za ovaj sened kaže da je dobar. Šejh Albani je ovaj hadis uvrstio u Es-Silsiletu Es-Sahiha pod brojem 2/684)
Metn ili tekst hadisa. To je dio hadisa koji počinje nakon govora ashaba, a vezan je za govor, postupak ili neku osobinu Poslanika s.a.w.s. a završava se spominjanjem zbirke hadisa ili autora koji ga je zabilježio. U ovom slučaju metn hadisa je:
”Rekao je Poslanik s.a.w.s.: ‘Moj ummet je pomilovan ummet, jer on neće biti kažnjen na ahiretu. Njemu će biti kazna na dunjaluku u vidu smutnji, zemljotresa i ubistava.”
Sened ili lanac hadisa počinje od ashaba koji prenosi hadis od Poslanika s.a.w.s. (u ovom slučaju to je ashab Ebu Musa El-Eša’ari, r.a.), i završava se kod posljednjeg čovjeka u lancu, a to je šejh od koga je autor hadiske zbirke čuo hadis (a to je u ovom hadisu El-Mes’udi)
Danas se, osim u stručnoj literaturi koja se tiče učenjaka hadisa i u zbirkama hadisa, od seneda prilikom citiranja hadisa u literaturi spominje samo ashab. Ali kada se muhadisi žele pozabaviti hadisom kako bi provjerili njegovu ispravnost onda oni obavezno navode cijeli senned hadisa.
Zbirka hadisa ili njen autor koji se naznačava prije citiranja seneda, ili nakon metna hadisa. U ovom slučaju to su imam Ahmed, Ebu Davud i El-Hakim.
Ukoliko se citirani hadis ne nalazi u Buhariji ili Muslimu, često se pored autora zbirke iz koje je hadis citiran navodi i ocjena nekog od hadiskih stručnjaka vezana za taj hadis. U ovom slučaju naveli smo ocjene El-Hakima, Ez-Zehebija, Ibn Hadžera i šejha Albanija. Svi oni su ocjenili lanac ovoga hadisa ispravnim.
Ispravnost hadisa najviše određuje sened ili lanac tog hadisa. Muhadisi najviše posmatraju sened nekog hadisa, kada žele ocijeniti njegovu ispravnost. Tu su presudne dvije stvari: pouzdanost samih ravija (prenosioca hadisa u lancu) i njihova međusobna (ne)povezanost.
Učenjaci hadisa su na osnovu broja prenosioca hadisa iz jedne generacije, koji prenose jedan te isti hadis, podijelili hadise na mutevatir i ahaad hadise.
Mutevatir hadis je onaj koji u svakoj generaciji prenosi toliki broj ljudi da uopće ne možemo posumnjati u njihovu ispravnost. Najmanji broj ljudi u svakoj generaciji u lancu nekog hadisa ne smije biti manji od 4 (i ovo je najblaži stav muhadisa, dok neki smatraju da taj broj treba biti veći).
Mutevatir hadisi su svi vjerodostojni, i njih nema daif (slabih) hadisa.
Ibn Hadžer kaže da broj mutevatir hadisa nije mali. Imam Sujuti je napisao i zbirku mutevatir hadisa u kojoj je uvrstio njih 110. El-Kettani je u svojoj zbirci mutevatir hadisa uvrstio njih 310.
Primjer mutevatir hadisa:
Rekao je Poslanik s.a.w.s.: ”Ko slaže na mene namjerno, neka pripremi sebi mjesto u džehenemu.” (Buharija i ostali)
Ovaj hadis od Poslanika s.a.w.s. prenosi više od 60 ashaba.
Primjeri mutevatir hadisa koje je zabilježio imam Sujuti u svojoj zbirci su i:
Hadisi o dizanju ruku u namazu, a koje prenosi oko 50 ashaba
Hadisi o meshu po mestvama, prenosi ga oko 70 ashaba
Hadis ‘Ko sagradi mesdžid Allaha radi, Allah će mu sagraditi kuću u džennetu.’ – prenosi oko 20 ashaba
Hadisi o Munkeru i Nekiru, melecima ispitivačima u kaburu itr.
Ahaad hadisi – a to su oni koji ne dostižu stepen mutevatira. Dakle, u svakoj generaciji u lancu mora biti manje od 4 ravije:
Ako ih je po trojica najmanje onda je to mešhur hadis
Ako ih je po dvojica najmanje onda je to aziz hadis
Ako je po jedan najmanje onda je to garib hadis.
Za razliku od Mutevatir hadisa, Ahaad hadisi mogu biti sahih, hasen i daif.
Primjeri Ahaad hadisa:
Mešhur hadis: Od Ibn Abbasa r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.w.s. rekao: ”Ne smiješ nikome nanijeti štetu, niti tebi ko smije nanijeti štetu.” (Ibn Madže, a hadis je hasen)
Aziz hadis: Od Ebu Hurejre r.a. se prenosi da je Poslanik sa.w.s. rekao: ”Neće niko od vas biti pravi vjernik dok mu ja ne budem draži od njegovih roditelja, njegove djece i svih ostalih ljudi. (Bilježi Buharija, a Muslim ga bilježi od Enesa r.a.)
Garib hadis: Od Omera r.a. se prenosi da je Poslanik sa.w.s. rekao: ”Djela se cijene prema namjerama.” (Buharija i Muslim, a jedini ashab koji je prenio ovaj hadis jeste Omer r.a.)
Vrste hadisa prema stepenu vjerodostojnosti.
Tri su osnovne vrste hadisa prema stepenu vjerodostojnosti (tj. prema stanju svih ravija u lancu po pitanju njihove vjere i sposobnosti preciznog prenošenja, kao i prema načinu povezanosti samih ravija u lancu i skrivenih mahana u lancu):
Sahih hadis – svi učenjaci ehli sunneta složni da se po njima mora postupati
Hasen hadis – velika većina islamskih učenjaka smatra da se i hasen hadisi smatraju valjanim argumentom na kome se temelje propisi Islama
Daif hadisi – ove hadise nije dozvoljeno koristiti kao argument, osim neke vrste kod kojih slabost nije velika(kao npr. Mursel hadise), i to samo u posebnim oblastima (npr. u ahlaku, u historiji Islama, ili u fikhu ako ne postoji niti jedan drugi jači argument, a i ovdje se učenjaci razilaze po pitanju dozvoljenosti njihovog korištenja).
